DOČEKALI smo i to – tisuće komentara jer se na trgovima hrvatskih gradova vesele i neki ljudi koji govore drugi jezik i izgledaju nešto tamnije od prosječnog Hrvata. Ljudi se, dakle, vesele na potpuno jednak način kao i domaći, a izgledaju isto kao neki Hrvat ili Srbin na trgu kakvog nordijskog grada – govore drugi jezik, slušaju neku drugu glazbu i izgledaju tamnije od lokalnih ljudi. Čak i ti stranci rade iste poslove kao i naši građani vani – one koji domaćini ne žele raditi.

Postali smo zemlja koja uvozi radnu snagu. Kao i sve u životu, stvari nisu jednostavne. Da, jako puno hrvatskih građana otišlo je u bogatije zemlje Europske unije. Potjerali su ih nepotizam, zaključana država koja je blokirala razvoj i u kojoj čak i u privatnoj firmi više vrijedi jedan umreženi nego deset sposobnih. Potjerali su ih odnosi u kojima je država sve i sva i gdje se poslovi dobivaju na ručkovima s važnim ljudima, a ne na tržištu. Potjerali su ih, uostalom, i sami poslodavci onom: "Ako nećeš ti, ima ih sto koji hoće!"

Druga stvar, natalitet je nizak – ne samo u nas nego i u cijelom razvijenom svijetu. Priča o beskonačnom rastu broja ljudi pokazala se kao bajka. U svim državama u kojima standard raste obitelji imaju sve manje djece. Koga zanima u Google može ukucati "fertility rate" i ime države, dobijete grafikon pada nataliteta u zadnjih 60-ak godina. Posebno su zanimljive arapske zemlje s drastičnim padom u svega dvije generacije - od 5 ili 7 živorođene djece po ženi na manje od dvoje.

Ljudi idu gdje im je bolje – Hrvati na Zapad, neki kod nas

U ovim novim okolnostima u Hrvatskoj nitko više nije prisiljen raditi teške, naporne i loše plaćene poslove koje ne želi. Kako je radnika malo, mogu birati. U nekim primorskim krajevima više ne možete naći domaće radnike koji žele raditi u komunalnim društvima, pošti i brojnim drugim poslovima – uz kakvu brodicu kojom vozite turiste preko sezone, zaradit ćete više nego da radite u lokalnoj čistoći cijelu godinu.

I dogodilo se – evo stranaca. Jednako kao što Hrvati idu raditi ondje gdje im je bolje – u nas dolaze oni iz zemalja prema kojima je Hrvatska razvijena, bogata zemlja dobrih plaća. A u svjetskim okvirima i jesmo razvijena, bogata zemlja dobrih plaća. Ako ne vjerujete, pitajte bilo kojeg pomorca ili nekoga tko je prošao dosta svijeta kako se živi izvan ovog našeg europskog balona i u koliko područja u svijetu je još luksuz zahod ispirati pitkom vodom.

Dolaze nam ljudi iz zemalja u kojima se zarađuje daleko ispod našeg minimalca. Iz zemalja u kojima će obitelj tih radnika živjeti uz par stotina eura koje im pošalju. Kako se živi u takvim zemljama sjećamo se svi mi koji smo odrastali u hrvatskoj stvarnosti prve polovine 90-ih. Plaće nekoliko stotina maraka, ako si uopće imao posao.

To što stranci žele slaviti s domaćima je najbolja vijest

Ljudi su došli, rade poslove koje Hrvati ne žele raditi – i pojavili su se na trgovima naših gradova na proslavi Nove godine. Nemaju novca za restorane, ako ih uopće zanima dosadna restoranska proslava uz osrednju hranu i vlakić polupijanih u košuljama. U stanovima i kućama gdje su smješteni nemaju neku prostoriju za druženje pa su ljudi preuzeli naš zapadni običaj dočeka Nove godine na trgovima velikih gradova. Običaj koji smo, usput, i mi preuzeli sa Zapada tek prije par desetljeća.

To je odlična vijest – strani radnici se time integriraju. Došli su na slavlje upravo onamo kamo dolaze slaviti i Hrvati. Iskoristili su jedan-dva slobodna dana koje imaju na svom poslu da se pridruže hrvatskim građanima u proslavi.

Nisu ostali u nekom svom getu, zatvoreni u svojim kućama ili stanovima. Uključili su se u proslavu onako kako to domaći rade. A to je upravo ono što od ljudi koji ovdje dolaze želimo. Integraciju. Uspjeh ili neuspjeh imigrantske politike ovisi o tome hoće li se oni koji dolaze integrirati, uključiti u lokalnu zajednicu.

Naravno da nisu svi koji dolaze cvijeće. To nisu ni svi Hrvati koji su otišli van

Naravno, nisu svi koji dolaze cvijeće – no ni svi Hrvati koji su otišli van nisu cvijeće, nađe se naših ljudi s one strane zakona, u raznim vrstama kriminalnih aktivnosti u Austriji, Njemačkoj i drugdje. No velika većina tih stranaca došla je pošteno raditi jednako kao što je velika većina Hrvata otišla pošteno raditi u svijet, od davnih dana kada je peronospora poharala dalmatinske vinograde, preko onih koji su bježali od obje jugoslavenske diktature (šumom, bez papira), potom onih koji su šezdesetih odlazili legalno, sve do ovih novih generacija.

Generacije koje su odlazile 90-ih, kada su im firme propale, ili najnovije, koje odlaze nakon ulaska na zajedničko tržište rada Europske unije - nema tu neke velike razlike. Ide se u bolji život. Odlazi se od lošeg. Malo tko napušta rodni kraj ako mu je dobro.

Naučit ćemo nešto više jedni o drugima

Razlozi zbog kojih su Hrvati odlazili u Čile ili, evo, konkretno moja familija u San Pedro, u Kaliforniju, vrlo su slični onima zbog kojih danas k nama dolaze ljudi iz Nepala, Indije, Filipina i drugih zemalja. 

Dolaze iz drugih zemalja, neki izgledaju nešto drugačije, a neki su i drugih običaja i drugih vjera. Naučit će nešto od nas, naučit ćemo i mi nešto o njima. Recimo, gospodin s turbanom, s fotografije proslave Nove godine na Trgu bana Jelačića - lako je prepoznati po samom turbanu - jest Sikh, pripadnik sikhizma, religije koju je u 15. stoljeću (1469. godine) zasnovao guru Nanak. Ima ih preko 26 milijuna i velika su monoteistička religija u Indiji. Dosta ih živi, po oko pola milijuna, u Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi, nešto manje u Sjedinjenim Državama, a došli su prvi i u Hrvatsku. 

Imate, naravno, i stranaca koji su drugačijeg izgleda i jezika, no jako brzo ćete ih vidjeti na nedjeljnim misama – Filipinci su pod jakim utjecajem španjolske katoličke tradicije. Možda će vam pričati o procesijama u svom rodnom kraju (katolička vjera tamo je vezana uz brojne i posjećene procesije svecima zaštitnicima).

Bez stranaca, jasno je, ova zemlja više ne bi mogla funkcionirati. Ne postoje ljudi koji bi radili brojne poslove koje rade stranci. U sustavu spojenih posuda, a to globalni svijet jest, Hrvati idu ondje gdje im je bolje, a ovdje dolaze oni kojima je ovdje bolje.

Država mora još više napraviti na integraciji stranaca

Ono što bi bilo problem je da se počnu getoizirati, da počnu slaviti u nekim svojim četvrtima  isključeni iz okoline. Na državi je, naravno, da tu integraciju učini lakšom – da ljudima ponudi učenje hrvatskog jezika, običaja i kulture. Treba razmisliti i o tome da se onima koji ovdje žele pošteno raditi i živjeti omogući, ako žele, da dođu i s obiteljima. I, naravno, država treba, kao i kod hrvatskih državljana uostalom, biti spremna sankcionirati ponašanja koja nisu prihvatljiva.

Ako kao Hrvat imate kakvu dvojbu vezanu uz to kako se odnositi prema strancima, stvar je jednostavna – odnosite se jednako kako biste htjeli da se prema Hrvatima, strancima tamnije boje kože koji obavljaju jednostavnije poslove i loše govore lokalni jezik, odnose poslodavci u zapadnoeuropskim državama. 

Ako vam još slučajno nije jasno, a katolik ste ili katolkinja, poslušajte što o temi migracija govori papa Franjo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala