Snaga je to koja je dovela do ubojstva mladog ročnika Saše Gešovskog iz Makedonije, no to je detalj koji se prilikom obilježavanja ovog događaja uglavnom ili prešućuje ili marginalizira.

Prije 27 godina pred splitskom Banovinom, gdje se tada nalazilo zapovjedništvo Vojno-pomorske oblasti, tisuće građana predvođene sindikalnim vođama iz škvera i drugih splitskih poduzeća okupile su se tražeći od JNA da prekine blokadu hrvatskog sela Kijeva, koje je danima bilo bez vode, hrane i medicinske pomoći.

 

Nekontroliranu masu, sastavljenu od radnika i građana koji su im se putem pridruživali i predvođenu Jurom Šundovom, tada sindikalnim vođom dalmatinskog ogranka Hrvatske unije nezavisnih sindikata, a danas predsjednikom Gradskog vijeća pod istragom zbog lažnog invaliditeta, nešto prije 11 sati pred Banovinom je dočekao kordon vojnika formiranih u živi zid. Iza njih zgradu su čuvala dva transportera. Radnici su nedugo po dolasku probili kordon i nastao je sveopći metež, u kojem je jedan radnik nasrnuo na vojnika s mitraljezom na transporteru Svetlanča Nakova iz sela Laki u Makedoniji, nakon čega je uslijedilo pucanje iz vatrenog oružja. Vojnik iz transportera uspio se othrvati rulji koja je krenula prema njemu te je s kolegama ostao zatvoren još sat vremena. No u pucnjavi je smrtno nastradao ročnik Saša (Saško) Gešovski iz Kavadaraca, a ranjen je Toni Stojčev iz Makedonske Kamenice. Nakon pucnjave jedan građanin popeo se na transporter te na njega postavio hrvatsku zastavu, dok je drugi bacio molotovljev koktel na kantu za benzin oklopnog vozila te izazvao vatru, no na sreću ne i eksploziju. Snimke razularenih građana moguće je i danas pronaći na YouTubeu. Nakov i drugi vojnik uspjeli su izaći iz transportera i pobjeći kroz podrumska vrata u zgradu, a oko podneva na mjesto događaja stigao je i tadašnji gradonačelnik Onesin Cvitan. Oko jedan sat poslijepodne Ivica Balić, dragovoljac koji je sudjelovao u ovogodišnjoj proslavi, na pročelju Banovine postavio je hrvatsku zastavu, a nedugo potom transporter je s Goranom Pavlovom, predsjednikom Izvršnog vijeća Skupštine općine Split, i radnicima odveden do policijske uprave.

 

Prosvjed koji je, kako je kasnije svjedočio Jure Šundov, bio pomno planiran ipak nije bio dobro organiziran, a krivci za smrt i ranjavanje vojnika nikad nisu pronađeni. Neovisno o tome, splitske vlasti iz godine u godinu obilježavaju ovaj događaj, prije sedam godina na dvadesetu obljetnicu objavljena je i pompozna monografija, kao svijetli trenutak u gradskoj povijesti kad su se splitski građani pobunili protiv JNA. 

 

Ni ove se godine gotovo nitko nije sjetio Saše Gešovskog. Spomenuti dragovoljac Balić lamentirao je o tadašnjim vremenima uspoređujući ih s današnjom budućnošću te spomenuo imenom i prezimenom kolege koji su nasrnuli na transporter, sindikalistica Darka Todorić ispred Hrvatske udruge radničkih sindikata pričala je o radničkim pravima i Dalmacijavinu, gradonačelnik Andro Krstulović Opara po običaju je glorificirao posebnost Splita, a tek se župan Blaženko Boban uzgred prisjetio ubojstva mladog ročnika.

 

“Taj dan je nevini Saša Gešovski stradao dok su oni bili iza zidina, a njega su poslali za kolateralnu žrtvu. Kao i mnoge druge nevine”, rekao je HDZ-ov župan potvrđujući time narativ prebacivanja krivnje na JNA bez riječi sućuti obitelji poginulog ročnika.

 

“Tragedija i drama prestravljenog vojnika, koji je tog jutra umalo izgubio život, upravo je u tome što je, ni kriv ni dužan, isturen kao metafora iako njegov strah nije bio nimalo metaforičan, kao što, nažalost, ni smrt njegova druga nije bila nimalo metaforična”, napisao je 8. svibnja 1991. godine u Slobodnoj Dalmaciji Boris Dežulović. No tih par redaka ostat će danas zabilježeno kao jedan od rijetkih izraza sućuti i razumijevanja žrtve.

 

I iako nema sumnje da je sam povod prosvjeda bio itekako opravdan, da je riječ o vremenu potpuno drukčijem od ovog sadašnjeg, kad su neizvjesnosti uoči rata i tenzije bile na vrhuncu, prešućivanje i marginaliziranje žrtve nedužnog ročnika, koji se na tom mjestu našao zbog obaveze vojnog roka, tek je dio uhodanog sustava brisanja povijesti koje Grad Split provodi posljednjih desetljeća.

 

Gerilski napori nekih građana, koje u jednom od svojih intervjua spominje novinar i književnik Damir Pilić kad je u gradu tijekom jedne od obljetnica osvanuo grafit “Dan kad smo ubili mladog Makedonca”, tek je bljesak osviještenosti u gradu bez savjesti. “To je pokazatelj da dio Splita ipak shvaća što se taj dan dogodilo. Ideja koja je pokrenuta s plemenitim zahtjevom – deblokadom sela Kijevo, izrodila se u nasilje koje je rezultiralo nevinom smrću. Oni koji su napisali taj grafit obranili su čast Splita i napravili ono što ja kao građanin očekujem od splitske službene vlasti. Na neki način je potrebno obilježiti smrt tog mladića, bilo spomen-pločom, ulicom ili nečim drugim”, rekao je tom prilikom Pilić, autor romana "Splitting", koji se bavi splitskom poviješću devedesetih godina.

 

No nepostojanje barem spomen-ploče poginulom vojniku u gradu u kojem spomenik 72. bojni Vojne policije stoji pred ulazom u Loru, mjesto za koje su pripadnici iste postrojbe osuđeni za ratne zločine nad zarobljenicima, a spomenik IX. bojnoj HOS-a u ulici iz koje su njezini pripadnici deložirali devedesetih najveći broj “nepodobnog” stanovništva, nažalost, nikoga ne čudi. A očekivanja novinara Pilića od splitskih vlasti sigurno će morati pričekati neke druge garniture.