Screenshot: YouTube

SRPSKI novinar Dejan Anastasijević za Vice se sjetio svog dolaska u Vukovar u studenom 1991. godine, odmah nakon pada grada. Anastasijeviću je to, kaže, bio prvi pravi novinarski zadatak, a ujedno i jedan od onih koje nikada neće zaboraviti.

Prva uspomena koje se sjeti je leš muškarca koji je danima ležao u blatu.

"Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem prema dolje u gustom slavonskom blatu, sa tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, na sred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, niko se nije trudio da ih sklanja, a kamoli sahranjuje. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.

Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad video odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Pošto nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar „oslobođen", srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je da hvata zamah", sjeća se Anastasijević.

Novinar se sjetio ružne ratnohuškačke propagande o 40 beba koje su navodno zaklale ustaše. No, iako su ih novinari danima po Vukovaru tražili, nikakvih beba nije bilo. Sjetio se i divljanja paravojski i sveopće pljačke koja je vladala u gradu danima nakon "oslobođenja".

Priča o Mariji

"Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je komandant dobrovoljačkog odreda koga smo intervjuirali, odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Komandant je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca „jer su dobri ljudi, iako su Hrvati". Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očigledno da je nasmrt uplašena.

Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je komandant na par minuta izašao i ostavio nas nasamo sa njom, pomolila se cijela priča. Komandant je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli je silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se on šepuri po razorenom gradu svojim junaštvom. Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je zavisila od milosti komandanta. Najviše sam bio zaprepašten što je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao vlastitu obitelj, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost", sjeća se srpski novinar. On je, naposljetku, adresu i ime nesretne Marije odnio u UNHCR. Kasnije je čuo da su uspješno otišli u Kanadu.

Na kraju su, sjeća se Anastasijević, u grad ušli niški padobranci i onda su divljanje i pljačka prestali. Svejedno, niti nakon četvrt stoljeća, priznaje srpski novinar koji je svjedočio paklu Vukovara, ne može ni približno shvatiti zašto je do takvog pokolja trebalo doći.