KINESKA akademija znanosti pozvala je prošlog siječnja Liua Cixina, uglednog kineskog pisca znanstvene fantastike, da posjeti njihov moderan radio-centar na jugozapadu Kine. Gotovo dvostruko veći od američkog u opservatoriju Arecibo u portorikanskoj džungli, kineski je satelitski tanjur najveći na svijetu, a ne i u svemiru. Iako je dovoljno osjetljiv da otkriva špijunske satelite i kad ne emitiraju, njegova primarna namjena je znanstvena, pa i pomalo neobična. Radi se o vodećem opservatoriju na Zemlji izgrađenom kako bi slušao poruke izvanzemaljske inteligencije. Ako takav signal dođe s neba u sljedećih desetak godina, Kina će ga vjerojatno prva čuti, za web stranicu theatlantic.com piše Ross Andersen.

Na neki način nije iznenađenje što je Liu pozvan posjetiti tanjur. On ima vodeću ulogu u kineskim svemirskim poslovima, a vladina svemirska agencija ponekad od njega traži savjete o znanstvenim misijama. Liu je patrijarh kineske znanstvene fantastike. Drugi kineski pisci dodali su njegovom prezimenu počasni nastavak Da, što znači "veliki". Prije nekoliko godina inženjeri Akademije poslali su Liuu ilustrirane podatke o napretku izgradnje tanjura te su naglasili kako u njemu pronalaze inspiraciju za svoj rad.

Zašto je on pozvan?

No, s druge strane, Liu je i neobičan izbor za posjetitelja tanjura. Dosta je pisao o rizicima prvog kontakta. Upozorio je da bi "pojava Drugih" mogla biti neizbježna i da bi to moglo rezultirati našim izumiranjem. "Možda će za 10.000 godina zvjezdano nebo u koje čovječanstvo gleda i dalje biti prazno i tiho, ali možda ćemo se sutra probuditi i vidjeti izvanzemaljskih svemirski brod veličine Mjeseca parkiran u orbiti", napisao je Liu u pogovoru jedne od svojih knjiga.

Posljednjih godina Liu je postao globalno popularan. Njegov roman "The Three-Body Problem" 2015.. godine postao je prevedeno djelo koje je dobilo nagradu Hugo, najprestižnije priznanje u znanstvenoj fantastici. Bivši američki predsjednik Barack Obama rekao je The New York Timesu da mu je knjiga, prva iz trilogije, dala kozmičku perspektivu tijekom teških trenutaka njegova mandata. Liu je rekao kako je Obamino osoblje od njega zatražilo da mu pošalje primjerak treće knjige i prije izdavanja.

Na kraju drugog nastavka jedan od glavnih likova iznosi temeljnu filozofiju cijele trilogije. Nijedna civilizacija ne bi trebala objavljivati svoju nazočnost u svemiru. Bilo koja druga civilizacija, koja sazna za njeno postojanje, shvatit će to kao prijetnju. Sve civilizacije to čine, eliminiraju konkurente sve dok ne naiđu na jednog koji je tehnološki superioran i onda same budu eliminirane. To mračno kozmičko stajalište nazivamo "teorijom tamne šume", zato što svaku civilizaciju u svemiru zamišlja kao lovca koji se skriva u tamnoj šumi, čekajući prve zvukove suparnika.

O čemu se radi u njegovim knjigama?

Liuova trilogija započinje krajem 60-ih godina, u vrijeme Maove Kulturne revolucije, kad mlada Kineskinja šalje poruku u obližnji zvjezdani sustav. Civilizacija koja je primila poruku kreće u višestoljetnu misiju invazije Zemlje, ali ona više ne mari jer su je strašni ispadi Crvene garde uvjerili da ljudi više ne zaslužuju preživjeti. Na putu prema našem planetu izvanzemaljska civilizacija uništava naše akceleratore čestica kako bi spriječila naš napredak u ratnoj fizici poput izuma atomske bombe manje od stoljeća nakon pojave prve repetirajuće puške.

Znanstvena fantastika ponekad se opisuje kao literatura budućnosti, ali povijesna alegorija jedan je od njenih dominantnih modaliteta. Isaac Asimov bazirao je svoj serijal "Zaklada" na klasičnom Rimu, a Frank Herbert je zaplet za svoju "Dinu" pronašao u povijesti beduinskih Arapa. Liu nerado povezuje svoje knjige sa stvarnim svijetom, ali kaže kako je njegov rad nastao pod utjecajem povijesti zemaljskih civilizacija, "posebice susreta između tehnološki naprednijih civilizacija i autohtonih naseljenika nekog područja". Jedan takav susret dogodio se tijekom 9. stoljeća, kad je kinesko Srednje kraljevstvo, nekadašnje središte cijele Azije, na moru ugledalo brodove europskih pomorskih sila. Uslijedila je invazija koja je prouzročila gubitak statusa Kine usporediv s padom Rima.

Prošlog ljeta autor ovog teksta otputovao je u Kinu kako bi posjetio novi opservatorij, ali prvo se u Pekingu sastao s Liuom. Tijekom razgovora pitao ga je o filmskoj adaptaciji "The Three-Body Problema".

"Ljudi ovdje žele da to budu kineski Ratovi zvijezda. Kad je u pitanju snimanje znanstveno-fantastičnih filmova, naš sustav nije zreo", rekao je Liu, objasnivši da je skupo snimanje završeno sredinom 2015. godine, ali je film i dalje u postprodukciji. U jednom je trenutku cijela ekipa za specijalne efekt zamijenjena.

Autor teksta Ross Andersen došao je razgovarati s Luiom ponajprije zbog njegova statusa vodećeg kineskog filozofa prvog kontakta, ali želio je također saznati što može očekivati od posjeta novom satelitskom tanjuru. Nakon što je prevoditelj preveo Andersenovo pitanje, Liu je prestao pušiti i nasmijao se: "Čini se da to nije u sferi znanstvene fantastike."

Tjedan dana kasnije Andersen je brzom željeznicom otputovao iz Šangaja, ostavivši iza sebe ljubičasti sjaj Blade Runnera, njegove hip-kafiće i barove. Jureći po uzdignutim tračnicama, Andersen je gledao urbane megastrukture koje su posljednjih godina izbile u kineskom krajoliku. Kina je od 2011. do 2013. upotrijebila više betona nego Amerika u cijelom 20. stoljeću. Kina je već počela graditi željeznice po Africi, a nada se da će svoje jureće vlakove uskoro slati u Europu i Sjevernu Ameriku, tunelom ispod Beringova prolaza.

Neboderi i dizalice polako su nestajali dok se vlak kretao dalje u unutrašnjost. Tamo u smaragdnim rižinim poljima, u niskoj izmaglici, bilo je lako zamisliti drevnu Kinu. Onu Kinu čiji je pisani jezik prihvaćen u većem dijelu Azije, Kinu koja je u ljudski život uvela metalne kovanice, papirnati novac i barut, onu Kinu koja je regulirala riječne tokove i izgradila sustave što i danas navodnjavaju brdovita zemljišta. Ta brda su sve strmija kako se putuje prema zapadu, na kraju se putnik mora sasvim približiti prozoru vlaka kako bi vidio vrhove, piše theatlantic.com.

Ismijava se potraga za izvanzemaljskom inteligencijom

Bilo je popodne kad je Andersen stigao u Guiyang, glavni grad Guizhoua, jedne od kineskih najsiromašnijih i najudaljenijih pokrajina. Čini se da je upravo u tijeku socijalizacija koju je nametnula vlada. Natpisima se ljude moli da ne pljuju u zatvorenim prostorima. Idućeg jutra vozač je došao po njega kako bi ga odvezao do opservatorija. Satima su se vozili kroz sela, od kojih su neka bila prazna. Vlada je preselila mještane kako bi napravila mjesta za novi opservatorij. Mnogi su bili nezadovoljni, što je izazvalo neželjenu medijsku pažnju, neuobičajenu za vladine projekte u Kini. Zapazili su to i zapadni mediji pa je The New York Times napisao: "Zbog kineskog teleskopa za lov na izvanzemaljce raseljeno 9000 seljana."

Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI) često se ismijava kao svojevrsni religiozni misticizam, čak i unutar znanstvene zajednice. Prije gotovo četvrt stoljeća američki Kongres uklonio je američki SETI program iz proračuna, i to na temelju amandmana senatora iz Nevade Richarda Bryana, koji je rekao kako se nada da će to biti "kraj potrage za Marsovcima na račun poreznih obveznika". To je jedan od razloga zbog kojeg je Kina, a ne SAD, izgradila prvi moderni radijski opservatorij sa SETI-jem kao glavnim znanstvenim ciljem.

Najintrigantniji znanstveni projekt proizašao iz darvinizma

SETI ima u sebi ponešto religijsko. Motiviran je dubokom ljudskom željom za povezivanjem i transcendencijom. Bavi se pitanjima ljudskog podrijetla, sirove kreativne snage prirode te naše budućnosti u svemiru. I sve to čini u vrijeme kad su tradicionalne religije mnogima postale neuvjerljive. Nejasno je zbog čega je Kongres smatrao da SETI nije vrijedan financiranja, tim više što je vlada trošila stotine milijuna dolara novca poreznih obveznika na potragu za fenomenima čije je postojanje još uvijek upitno. Skupe i višedesetljetne misije potrage za crnim rupama i gravitacijskim valovima započele su dok su njihovi ciljevi još bili tek spekulativne mogućnosti. Darwin je pokazao da razvoj inteligentnog života na planetu nije spekulativna mogućnost. SETI bi mogao biti najintrigantniji znanstveni projekt proizašao iz darvinizma.

Čak i bez saveznog financiranja u SAD-u, SETI je usred globalne renesanse. Današnji teleskopi približili su nekad daleke zvijezde, a u njihovim orbitama možemo vidjeti planete. Sljedeća generacija opservatorija upravo stiže, a njima ćemo moći zumirati atmosfere tih planeta. SETI istraživači pripremali su se za ovaj trenutak. U svome progonstvu postali su filozofi budućnosti. Pokušali su zamisliti kakve bi tehnologije napredne civilizacije mogle koristiti te kakve bi tragove te tehnologije mogle ostaviti na dostupnom svemiru. Spoznali su kako izdaleka uočiti kemijske tragove umjetnih zagađivača. Znaju kako skenirati gusta zvjezdana polja u potrazi za golemim strukturama osmišljenim za zaštitu od udarnih valova supernova.

Rus uložio milijune u program

Ruski milijarder Yuri Milner uložio je 2015. godine vlastitih 100 milijuna dolara u novi SETI program pod vodstvom znanstvenika s UC Berkeleyja. Ta ekipa provodi više SETI opservacija u jednom danu nego što se nekad provodilo cijele godine. Milner je 2016. godine uložio dodatnih 100 milijuna dolara u misiju međuzvjezdane sonde. Zraka moćnog lasera, koji će biti izgrađen visoko u čileanskoj pustinji, izbacit će desetke tankih sondi prema četiri svjetlosne godine udaljenom sustavu Alpha Centauri, kako bi izbliza istražio njegove planete. Milner je rekao kako će pojedine kamere na sondama možda moći razaznati i pojedinačne planete. Ekipa Alpha Centauri modelirala je zračenje koje će takva zraka postati u svemir i zapazila upečatljivu sličnost s misterioznim "brzim radijskim izbojima", koje astronomi uporno detektiraju, što ukazuje na mogućnost da su također plod nekog sličnog golemom snopa, koji napaja slične sonde drugdje u svemiru.

Andrew Siemion, vođa Milnerove SETI ekipe, aktivno proučava tu mogućnost. Posjetio je kineski tanjur dok je još bio u izgradnji, kako bi postavio temelj zajedničkih promatranja i pomogao uključivanju kineske ekipe u rastuću mrežu radijskih opservatorija koji surađuju na SETI istraživanjima. Među ostalima su tu opservatoriji u Australiji, Novom Zelandu i Južnoj Africi. Siemion je rekao kako je kineski teleskop najosjetljiviji na svijetu u dijelu radijskog spektra koji se "uobičajeno smatra najvjerojatnijim mjestom za izvanzemaljski transmiter".

Siemion je autoru teksta prije njegova polaska u Kinu rekao kako se lako izgubiti na putevima oko opservatorija, ali da će znati da je blizu kad nestane mobitelskog signala. Radio-transmisija je zabranjena u blizini tanjura, kako znanstvenici ne bi zamijenili neko zalutalo elektromagnetsko zračenje za signal iz svemira. Superračunala i dalje pretražuju milijarde lažno pozitivnih signala iz prošlih SETI opservacija, koji su uglavnom uzrokovani ljudskim smetnjama.

Kina ima najdužu tradiciju u astronomiji

Tjedan dana prije Liu i autor teksta posjetili su mnogo starije mjesto s kojeg su se promatrale zvijezde. Nakon što je dinastija Ming 1442. godine glavnim gradom Kine proglasila Peking, car je otvorio gradilište novog opservatorija u Zabranjenom gradu. Više od 10 metara visoka elegantna građevina postala je dom najdragocjenijih kineskih astronomskih instrumenata, piše theatlantic.com.

Nijedna zemaljska civilizacija nema dužu tradiciju u astronomiji od Kine. Njeni rani carevi vukli su svoju političku legitimaciju s neba u obliku "nebeskog mandata". Prije više od 3500 godina kineski dvorski astronomi otisnuli su piktograme kozmičkih događaja u kornjačine i volovske kosti. Jedna od tih "proročanskih kostiju" nosi najraniji poznati zapis o pomračenju Sunca. Vjerojatno je to protumačeno kao znak katastrofe, možda nadolazeće invazije.

Liu i Andersen sjedili su za stolom od crnog mramora u kamenom dvorištu stare zvjezdarnice. Kroz okrugli, crveni portal na rubu dvorišta stubište je vodilo do promatračke platforme u obliku tornja, na kojoj je stajao niz drevnih astronomskih uređaja. Među njima je bio i golemi nebeski globus koji su podržavali brončani zmajevi. Zvjezdani globus ukraden je 1900. godine, nakon što je alijansa osam zemalja osvojila Peking kako bi ugušila Bokserski ustanak. Njemački i francuski vojnici provalili su u dvorište u kojem su Liu i Andersen sjedili te su odnijeli 10 vrijednih instrumenata iz opservatorija.

Instrumenti su na kraju vraćeni, ali ostao je gorak okus incidenta. Kineska djeca poučavana su da cijelo to razdoblje smatraju "stoljećem poniženja", najnižom točkom kineskog pada nakon vrhunca za vrijeme dinastije Ming. U vrijeme kad je zvjezdarnica izgrađena Kina se mogla smatrati usamljenim preživjelim iz vremena slavnih civilizacija brončanog doba, koju su činili Babilonci, Mikena, pa čak i Egipćani. Zapadni pjesnici smatrali su egipatske ruševine ozimandijskim dokazom da ništa nije trajno. Ali Kina je trajala. Njeni su carevi vodili najveću svjetsku složenu društvenu organizaciju. Uzimali su danak od kineskih susjeda, čiji su vladari slali izaslanike u Peking, kako bi na zadovoljstvo careva izveli baroknu ceremoniju klanjanja do poda.

U prvoj knjizi svoje znamenite publikacije "Science and Civilisation in China" (Znanost i civilizacija u Kini), objavljenoj 1954. godine, britanski sinolog Joseph Needham zapitao se zašto se u Kini nije dogodila znanstvena revolucija, s obzirom na njenu sofisticiranu intelektualnu meritokraciju, a na temelju testova koji su mjerili vještinu njenih građana u klasičnim tekstovima. To ispitivanje u međuvremenu je postalo poznato kao "Needhamovo pitanje", no i Voltaire se također pitao zašto su se kineski matematičari zaustavili na geometriji i zašto su tek jezuiti donijeli Kopernikov nauk u Kinu, a ne obrnuto. Optužio je konfucijanski naglasak na tradiciji. Ostali povjesničari okrivili su izuzetno stabilnu politiku u Kini. Ogromnim prostorima vladale su duge dinastije, što je možda poticalo manje tehničkog dinamizma nego u Europi, gdje je više od 10 politika bilo nagurano na malom području, izazivajući stalne sukobe. Kao što znamo iz Projekta Manhattan, ratni napori imaju način da izoštre znanstveni um.

Kina je zaustavila pomorske inovacije

Drugi su optuživali predmodernu Kinu za manjak znatiželje o životu izvan svojih granica. Taj nedostatak objašnjava zašto je Kina zaustavila pomorske inovacije tijekom kasnog srednjeg vijeka, upravo u vrijeme kad je počinjalo doba europskog istraživanja i kad su se zapadne imperijalne snage počele probijati kroz srednjovjekovnu maglu prema pomorskim tradicijama Atene.

Bez obzira na razlog, Kina je skupo platila zaostajanje u znanosti i tehnologiji. Engleski kralj George III. natovario je 1793. godine brod najboljim inovacijama britanskog carstva i poslao ga u Kinu, ali ga je tamošnji car odbio, rekavši kako mu "ne koriste" britanske sitnice. Gotovo pola stoljeća kasnije Britanija se vratila u Kinu, tražeći kupce za indijsku žetvu opijuma. Kineski car ponovno ga je odbio te je suzbio lokalnu prodaju droge, što je kulminiralo napadom i uništavanjem gotovo milijun kilograma britanskog opijuma. Britanska mornarica odgovorila je punom snagom svoje futurističke tehnologije, poslavši svoje parne oklopnjače uzvodno rijekom Yangtze. One su uništavale kineske džunke sve dok car više nije imao izbora nego potpisati prvi od "neravnopravnih ugovora" kojim je Britancima predao Hong Kong, zajedno s pet ostalih luka. Nakon što su Francuzi napravili koloniju u Vijetnamu, pridružili su se "rezanju kineske lubenice", kako se to nazivalo, zajedno s Nijemcima, koji su okupirali značajan dio provincije Shandong.

U međuvremenu je Japan, kojeg je Kina smatrala "malim bratom", na zapadnu agresiju odgovorio brzom modernizacijom svoje mornarice pa je 1894. godine uspio u jednoj bitci potopiti većinu kineske flote te kao plijen zauzeti Tajvan. Bio je to samo uvod u brutalnu japansku invaziju na Kinu sredinom 20. stoljeća, što je bio dio veće kampanje civilizacijske ekspanzije kojoj se željelo proširiti japansku moć na cijeli Pacifik. Kampanja je uglavnom bila uspješna, sve dok nije naišla na SAD i njene atomske bombe.

Kineska poniženja multiplicirana su američkim usponom. Nakon što su poslali 200.000 radnika na Zapadni front, podržavajući savezničke ratne napore tijekom Prvog svjetskog rata, kineski su diplomati u Versailles stigli očekujući ponešto obnove ili barem olakšanje neravnopravnih ugovora. Umjesto toga, Kina je dobila mjesto za dječjim stolom zajedno s Grčkom i Sijamom, dok su zapadne sile oblikovale svijet.

Tek nedavno, nakon otvaranja prema svijetu za vrijeme vladavine Denga Xiaopinga 80-ih godina, Kina je povratila svoju geopolitičku moć. Deng je iskazao gotovo religijsko štovanje znanosti i tehnologije, što je i danas neprikosnoveno u kineskoj kulturi. Kina će tijekom ovog desetljeća prestići SAD u investicijama u razvoj i istraživanja, ali kvaliteta istraživanja umnogome varira. Prema jednoj studiji, čak i na najprestižnijim kineskim akademskim institucijama trećina znanstvenih radova je lažirana ili kopirana. Znajući koliko su nacionalni časopisi slabo cijenjeni, kineska sveučilišta navodno nude šesteroznamenkaste bonuse istraživačima koji objave radove u zapadnim časopisima.

Hoće li Kina ikad sustići zapad?

Ostaje otvoreno pitanje hoće li kineska znanost ikad sustići zapadnu bez temeljne političke posvećenosti slobodnoj razmjeni ideja. Kineski progon disidentskih znanstvenika počeo je pod Maom, čiji su ideolozi Einsteinove ideje proglasili "kontrarevolucionarnim". No, nije stalo na njemu. Čak i kad su otvoreni progoni izostali, kineski "veliki vatrozid" sprječava njene znanstvenike u pristupu podacima objavljenima u inozemstvu.

Kina je na teži način naučila da spektakularna znanstvena dostignuća pridonose prestižu nacija. "Nebesko kraljevstvo" sa strane je gledalo kako Rusija šalje prve satelite i prve ljude u svemir te potom kako američki astronauti zabadaju nacionalnu zastavu na površinu Mjeseca.

Kina se ponajviše usredotočila na primijenjene znanosti. Izgradila je najbrže superračunalo na svijetu, investirala mnogo u medicinska istraživanja i zasadila "veliki zeleni zid" šuma na svom sjeverozapadu u posljednjem pokušaju da se zaustavi širenje pustinje Gobi. Sada Kina usmjerava svoje enormne resurse prema fundamentalnim znanostima. Kineski je plan izgraditi akcelerator čestica mnogo veći od CERN-ova velikog hadronskog sudarivača. Također već pogledava prema Marsu. U tehnopoetskom idiomu 21. stoljeća ništa ne bi bolje simboliziralo kineski uspon nego snimke visoke rezolucije kineskog astronauta kako zakoračuje na crveni planet. Ništa, osim možda prvog kontakta.

Na sigurnosnoj postaji, 10 milja od tanjura, Andersen je morao predati svoj mobitel. Stražar ga je zaključao na sigurno i ispratio ga do detektora metala, kako bi se provjerilo ne nosi li neku drugu elektroniku. Drugi stražar poveo je autora teksta uskim prilaznim putem do stepeništa koje vodi do platforme iznad zvjezdarnice.

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti u rujnu ove godine radio-astronom Rendong Nan bio je znanstveni voditelj zvjezdarnice te njena duša. Nan se pobrinuo da novi tanjur bude prilagođen za traženje izvanzemaljske inteligencije. U projektu je od samog početka, ranih 90-ih godina, kad je koristio satelitske snimke kako bi odabrao stotine prikladnih mjesta u kineskom kršu.

Osim mikrovalova, poput onih koji čine slabo zračenje Velikog praska, radio-valovi su najslabiji oblik elektromagnetskog zračenja. Kolektivna energija svih radio-valova uhvaćenih zemaljskim opservatorijima tijekom godine dana manja je nego kinetička energija koju oslobađa jedna pahulja snijega što se mekano spušta na tlo. Prikupljanje tih signala zahtijeva tehnološku tišinu. Zato Kina jednog dana planira postaviti radio-opservatorij na tamnu stranu Mjeseca, mjesto tehnološki tiše nego bilo koje na Zemlji. Zato su tijekom prošlog stoljeća radio-opservatoriji nicali poput gljiva u pustošima između gradova. Zato je Nan mjesto za tanjur potražio u zabačenom planinskom kršu. Ove vapnenačke planine uzdižu se strmo iz Zemljine kore i stvaraju prepreke koje mogu zaštititi osjetljivo uho opservatorija od vjetra i radijske buke.

Nakon što je sastavio uži izbor lokacija, Nan ih je obišao pješice. U središtu udoline Dawodang našao se na dnu grubo simetričnog prostora, zaštićenog savršenim prstenom zelenih planina. Više od 20 godina i 180 milijuna dolara kasnije Nan je pozicionirao tanjur za inicijalno promatranje, odnosno jezikom astronomije za "prvo svjetlo". Usmjerio ga je u slabi radijski sjaj supernove ili "gostujuće zvijezde", kako su je kineski astronomi nazvali kad su prije gotovo 1000 godina zabilježili neobičan sjaj njene eksplozije.

Nakon što je tanjur kalibriran, započet će sa skeniranjem velikih sekcija neba. Andrew Siemion i njegova SETI ekipa surađuju s Kinezima kako bi razvili instrument kojim će obraditi te podatke, koji će sami po sebi predstavljati radikalnu ekspanziju ljudske potrage za drugima u svemiru.

Liu Cixin rekao je Andersenu kako sumnja da će pronaći tragove izvanzemaljske civilizacije. U tamnoj šumi svemira, kakvu on zamišlja, nijedna civilizacije neće poslati signal osim ako to nije "spomenik smrti", snažno emitiranje koje najavljuje neminovno izumiranje. Ako bi civilizaciju napala neka druga vrsta ili spalile gama-zrake ili bi umirala zbog prirodnih razloga, mogla bi iskoristiti zadnje rezerve energije kako bi poslala umirući krik nekom planetu u blizini, piše theatlantic.com

Čak i ako je Liu u pravu i nema nade da će kineski tanjur otkriti svjetionik civilizacije, još uvijek je dovoljno osjetljiv da čuje slab radijski šapat civilizacije, onaj koji ne bismo trebali prečuti, poput radio-valova zrakoplova koji se stalno odbija od Zemljine površine. Ako su civilizacije zaista tihi lovci, možda bismo se trebali izbrusiti na ovim"curenjima" radijacije. Mnoge zvijezde noćnog neba mogle bi biti okružene blijedim vijencem curenja, artefaktima prvih dodira civilizacije s radio-tehnologijom, prije nego što su shvatile rizike i isključile odašiljače koji se mogu detektirati. Prethodne su zvjezdarnice mogle pretraživati samo nekoliko zvijezda u potrazi za ovom radijacijom. Kineski tanjur dovoljno je osjetljiv da može pretraživati desetke tisuća.

U Pekingu je Andersen rekao svom kineskom sugovorniku kako i dalje polaže nade u to da će pronaći svjetionik. Rekao mu je kako se teorija tamne šume temelji na preuskom tumačenju povijesti. Možda se o općenitom ponašanju civilizacija previše sudi na temelju specifičnih susreta Kine i Zapada. Liu je odgovorio da je kinesko iskustvo sa Zapadom reprezentativno za šire obrasce. Kroz povijest je lako pronaći primjere ekspanzivnih civilizacija koje su koristile napredne tehnologije kako bi maltretirale druge.

No, unatoč tome što se ti obrasci protežu kroz cijelu zabilježenu povijest, unatoč tome što se protežu i do mutne pretpovijesne epohe, do trenutka kad su neandertalci nestali otprilike nakon prvog kontakta s modernim ljudima, to nam ipak ne govori mnogo o galaktičkim civilizacijama. Za civilizaciju koja je naučila preživjeti u kozmičkim vremenskim okvirima cjelokupno postojanje čovječanstva bilo bi tek jedan trenutak u dugoj zori. I nijedna civilizacija ne bi mogla potrajati desetke milijuna godina ako nije naučila interno živjeti u miru. Ljudska bića već su stvorila oružja koja su cijelu našu vrstu dovela u rizik. Oružja napredne civilizacije vjerojatno bi nadmašila naša.

Andersen kaže kako relativna mladost naše civilizacije sugerira da smo izvanserijski u spektru civilizacijskog ponašanja, a ne platonski slučaj iz kojeg se može generalizirati. Mliječni put nudio je uvjete za život milijardama godina. Svatko s kim stupimo u kontakt gotovo će sigurno biti stariji, a vjerojatno i mudriji.

Štoviše, noćno nebo ne sadrži dokaze da je starijim civilizacijama širenje na prvom mjestu, SETI istraživači tražili su civilizacije koje pucaju u svim smjerovima iz jedne polazne točke, sve dok ne koloniziraju cijele galaksije. Ako troše mnogo energije, kako se očekuje, te civilizacije emitirale bi infracrveni sjaj, a mi to nismo vidjeli pretražujući nebo. Možda bi samoobnavljajući strojevi, potrebni za brzo širenje kroz 100 milijardi zvijezda, bili osuđeni na propast zbog pogrešaka u programiranju. Ili su se možda civilizacije nejednako širile kroz galaksiju, baš kao što su se ljudi neravnomjerno širili po Zemlji. No, bilo bi jednostavno pronaći civilizaciju koja je osvojila desetinu zvijezda u galaksiji, a mi nismo pronašli nijednu, unatoč tome što smo pretražili najbližih 100.000 galaksija.

Neki SETI istraživači razmišljali su o skrivenijim načinima ekspanzije. Razmatrali su izvedivost svemirske letjelice "Geneza", koja bi na planet zasijala mikrobe ili ubrzala evoluciju na njegovoj površini, izazivajući kambrijsku eksploziju, poput one koja je potaknula biološku kreativnost na Zemlji. Neki su čak tragali za dokazima da su takvi svemirski brodovi posjetili naš planet, pretražujući kodirane poruke u našem DNK-u, koji je, naposljetku, najsnažniji medij za pohranu informacija poznat znanosti. Ni oni nisu ništa pronašli. Ideja da se civilizacije neprestano šire prema van možda je strašno antropocentrična.

Liu nije prihvatio ovo mišljenje. On smatra da je izostanak signala samo još jedan dokaz da se lovci dobro skrivaju. Rekao je da smo limitirani u svojim razmišljanjima o drugim civilizacijama. "Posebice onima koje možda postoje milijunima ili milijardama godina. Kad se pitamo zašto ne koriste određene tehnologije za širenje po galaksiji, mi smo možda poput pauka koji se pita zašto ljudi ne koriste mreže kako bi uhvatili insekte", kaže Liu. Starija civilizacija koja je postigla unutrašnji mir može se i dalje ponašati kao lovac, dijelom i zato što bi "shvatila teškoće međusobnog razumijevanja preko kozmičkih udaljenosti". I znala bi da ulog nesporazuma može biti egzistencijalan.

Kakav će biti prvi kontakt?

Prvi kontakt mogao bi biti zamršeniji ako naiđemo na postbiološku umjetnu inteligenciju koja je preuzela kontrolu nad svojim planetom. Njen svjetonazor mogao bi biti dvostruko tuđinski. Možda ne bi osjećala empatiju, koja nije ključna značajka inteligencije, nego emocija instalirana određenom evolucijskom poviješću i kulturom. Logika koja stoji iza njenih akcija mogla bi biti izvan moći ljudske mašte. Možda bi cijeli planet pretvorila u superračunalo jer joj je trenutačni kozmos pretopao za istinski dugoročno energetski učinkovito djelovanje. Možda će se sakriti od promatranja te upasti u san bez snova koji će trajati stotine milijuna godina, sve do trenutka kad se svemir raširi i ohladi na temperaturu koja omogućava još mnoge epohe računanja.

Kad je autor teksta došao na posljednje stepenice prije promatračke platforme, Zemlja se i sama doimala kao golemo superračunalo, zahvaljujući zvukovima planinskih insekata koje je tanjur pojačavao. Prvo što je primijetio na vrhu nije zvjezdarnica, nego planine. Protezale su se u svim smjerovima, sve do horizonta, one bliže bile su tamnozelene, a one udaljene imale su plavičaste rubove.

Usred ovog krajolika kaotičnih oblika bila je spektakularna struktura tanjura. Široka kao pet nogometnih terena i dovoljno duboka da drži dvije zdjele riže za svako ljudsko biće na planeti, bila je istinski primjer tehnološke uzvišenosti. Andersen je sjedio tamo sat vremena na kiši, dok su tamni oblaci plovili nebom. Tisuće aluminijskih panela stvarale su efekt mozaika. Neke su pločice bile svijetlo srebrne, a druge blijedo brončane. Bilo je neobično pomisliti da će se neki signal udaljene inteligencije, koji bi došao u neko skorije vrijeme, vjerojatno spustiti na ovu metalnu pločicu na Zemlji. Radio-valovi bi se od tanjura odbili u prijemnik. Tamo bi se pomno analizirali i verificirali. Međunarodni protokoli nalažu objavu prvog kontakta, ali oni nisu obvezujući. Možda bi Kina i izašla u javnost sa signalom, ali ne bi otkrila odakle dolazi, kako netko drugi ne bi poslao Zemljin odgovor. Kina bi možda signal proglasila državnom tajnom. Ili bi možda kineski znanstvenici sami pretvorili signal u svjetlosne impulse i poslali ga izvan "velikog vatrozida", da slobodno plovi mrežom optičkih kablova širom planeta.

U Pekingu je Andersen zamolio Liua da na trenutak odbaci teoriju tamne šume. Zatražio je od njega da zamisli kako ga Kineska akademija znanosti zove kako bi ga obavijestila da je pronašla signal. Kako bi on odgovorio na poruku kozmičke civilizacije? Rekao je da bi izbjegao dati previše detalja o ljudskoj povijesti: "Ona je vrlo mračna, možda bi nas to učinilo previše prijetećima." U romanu Petera Wattsa o prvom kontaktu "Blindsight" već sama referenca na pojedinačnog sebe dovoljna je da nas profilira kao egzistencijalnu prijetnju. Andersen je podsjetio Liua da udaljene civilizacije možda mogu detektirati bljeskove atomske bombe u atmosferi planeta, pod uvjetom da dugoročno nadziru staništa pogodna za život. Odluka o tome hoćemo li otkriti svoju povijest možda neće biti na nama.

Liu je rekao kako će prvi kontakt dovesti do sukoba među ljudima, ako ne i svjetskog rata. Ovo je popularna tema u znanstvenoj fantastici. Prošle godine za Oskara je nominiran film "Arrival" (Dolazak), koji govori o iznenadnoj pojavi izvanzemaljske inteligencije. To potiče stvaranje apokaliptičnih kultova i gotovo izaziva rat između svjetskih sila, željnih stjecanja prednosti u utrci za razumijevanjem poruka izvanzemaljaca. Postoji i dokaz iz stvarnog svijeta za Liuov pesimizam. Kad je radijska emisija Orsona Wellesa "War of the Worlds" (Rat svjetova), koja simulira invaziju izvanzemaljaca, ponovno emitirana 1949. godine u Ekvadoru, izbili su neredi, u kojima je smrtno stradalo šest osoba. "Mi smo ušli u konflikte oko stvari koje je mnogo lakše riješiti", rekao je Liu.

Čak i ako se ne dogodi nikakva geopolitička svađa, ljudi bi zasigurno iskusili radikalnu kulturalnu transformaciju jer bi se svaki sustav vjerovanja morao nositi s činjenicom prvog kontakta. Budisti bi se lako snašli, njihova vjera već pretpostavlja da je svemir beskonačna star te da svaki njegov ugao vibrira energijom živih bića. Hinduistički je kozmos podjednako ogroman i napučen. U Kur'anu se spominje Alahovo "stvaranje neba i zemlje te živih bića koja je On rasuo po njima". Židovi vjeruju da Božja moć nema granica, posebno ne onih koje bi njegove kreativne moći ograničile na kozmični maloj površini ove planete.

Kršćanima bi moglo biti malo teže. U suvremenoj se kršćanskoj teologiji vodi rasprava širi li se Kristovo spasenje na svaku dušu koja postoji u širem svemiru ili trebaju li grešni stanovnici udaljenih planeta pronaći neku svoju božansku intervenciju. Vatikan posebno želi uklopiti izvanzemaljski život u svoju doktrinu, možda osjećajući da će se dogoditi još jedna znanstvena revolucija. Sramotni progon Galilea i dalje je svjež u dugoj institucionalnoj memoriji.

Sekularni humanisti neće biti pošteđeni tog trezvenog intelektualnog obračuna s prvim kontaktom. Kopernik je maknuo Zemlju iz središta svemira, a Darwin je gurnuo ljude u jarak s ostatkom životinjskog svijeta. Ali čak i u tom okviru ljudska bića i dalje se smatraju vrhuncem prirode. Nastavili smo tretirati "niža bića" s velikom okrutnošću. Laskali smo sami sebi da smo, prema riječima Carla Sagana, "način na koji svemir upoznaje sebe". To su svjetovni načini da se kaže kako smo stvoreni na sliku Božju.

Možda ćemo jednog dana biti poniženi kad se nađemo uvučeni u mrežu drevnih umova putnika na dugom putovanju kroz vrijeme. Možda ćemo od njih primiti obrazovanje iz stvarne povijesti civilizacija, mladih, starih i izumrlih. Možda ćemo biti upoznati s umjetninama galaktičkih razmjera temeljenih na tradiciji dugoj milijune godina. Možda će se od nas tražiti da sudjelujemo u znanstvenim promatranjima koje može provesti samo više civilizacija, odvojenih stotinama svjetlosnih godina. Promatranja takvog dosega mogu otkriti aspekte prirode koje sada ne možemo pojmiti. Možda ćemo upoznati novu metafiziku. Budemo li imali sreće, možda ćemo spoznati novu etiku. Izaći ćemo iz svog egzistencijalnog šoka osjećajući se ponovno živima zbog našeg podijeljenog čovječanstva. Prvo svjetlo koje stigne do nas u ovoj mračnoj šumi možda će osvijetlili i naš svijet.