Foto: Index

ZNATE onaj novi šou na HTV-u, Bez veze? Da vas ukratko uputim: troje natjecatelja provede tjedan dana u izolaciji, nakon toga sudjeluje u kvizu u kojem gledaju vijesti iz tog perioda i pokušava pogoditi koje su lažne, a koje istinite. Što god mislili o HTV produkciji, morate priznati da je, u ovo vrijeme nadrealnih vijesti, sam koncept emisije itekako pogođen. Doduše, po zadnjim šuškanjima iz domoljubnih kuloara, mogla bi je uskoro snaći sudbina Montiranog procesa. Pa prije nego se to dogodi, pokušajmo uklopiti jednu aktualnu temu, posjet uvaženog predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana, u taj format.

Recimo da ste bili u medijskoj izolaciji zadnjih nekoliko godina i da nemate pojma što se događa s našom NATO-saveznicom EU-kandidatkinjom. Prepričat ću vam nekoliko vijesti, a vi pokušajte pogoditi koja od njih je previše apsurdna ili morbidna da bi bila istinita.

Prva vijest:

Vrijeme radnje: 19.1.2014. Mjesto radnje: Tursko-sirijski granični prijelaz. Turska policija, po nalogu lokalnog javnog tužitelja, zaustavlja tri kamiona za koje imaju osnovane sumnje da ilegalno prevoze oružje džihadističkim pobunjenicima u Siriji. Međutim, ispostavlja se da je konvoj pod pratnjom turske tajne službe MIT, koja sprečava policiju u zapljeni pošiljke. Sam tužitelj je uskoro uhićen i optužen za odavanje državnih tajni i difamaciju vlade. Njegov odvjetnik opisuje slučaj kao „totalni masakr zakona“. Predsjednik Erdoğan tvrdi da se radilo o humanitarnoj pomoći i da Turska nikada nije slala oružje nijednoj frakciji u Siriji. Ostaje nebjašnjeno zašto je humanitarni konvoj pratila tajna služba.

S druge strane, brojni svjedoci i eksperti potvrđuju da su borci, oružje i nafta sve do prošle godine slobodno cirkulirali između Turske i Islamske države, dok je u isto vrijeme granica bila blokirana za njihove kurdske protivnike.

Druga vijest:

Nakon što je u veljači vojska proglasila završetak operacija, opkoljeni i razoreni Cizre, većinski kurdski grad na jugoistoku zemlje, jezivo podsjeća na sirijski Alep ili Kobani. Samo još grafiti "PKK" i "Kurdistan" na izrešetanim fasadama naizgled prkose okupaciji. Najmanje 224 civila ubijena su u operaciji koju je Amnesty International nazvao kolektivnom odmazdom nad kurdskom manjinom. A njena najsramnija epizoda dogodila se 8. veljače, kad tenk pogađa zgradu u čijem podrumu su se danima skrivali deseci ljudi, neki od njih teško ranjeni i bez medicinske pomoći, u strahu da će biti uhićeni ili ubijeni ako iziđu.

Prema režimskim medijima, radilo se o teroristima kurdskog PKK-a. Prema predstavnicima legalne kurdske stranke HDP, koja od početka sukoba zagovara mirno rješenje, radilo se o nenaoružanim civilima. U svakom slučaju, žrtve su žive izgorjele u požaru koji je nastao. Nije bilo preživjelih.

Treća vijest:

Peti ožujka ove godine, najtiražnije turske novine Zaman izlaze s naslovom: "Sramotan dan za slobodu tiska u Turskoj". Tog dana sud zapljenjuje njihovu redakciju, bez adekvatnog objašnjenja. Policija upada u zgradu, rastjerujući prosvjednike suzavcem i vodenim topom i nasilno izbacujući urednike iz njihovih ureda. Sljedeći dan, s novim uredništvom, na naslovnici je nasmiješeno lice predsjednika. Isto se tri dana kasnije događa i s drugim najčitanijim novinama Cihan. Vlast optužuje obje novine za veze s terorističkom organizacijom. Bivši američki ambasador u Turskoj Robert Pearson ovako komentira situaciju: "Gospodin Erdoğan svakoga tko se protivi njegovoj vladavini proglašava teroristom - sveučilišne profesore, novinare - praktički svakog tko se s njim ne slaže".

Urednici Cumhuriyeta Can Dündar i Erdem Gül prolaze još gore. Nakon što su objavili reportažu o već spomenutom slanju oružja sirijskim džihadistima, Erdoğan im prijeti da "će platiti veliku cijenu". Uskoro završavaju u zatvoru, pa na suđenju za špijunažu na kojem tužiteljstvo traži višestruku doživotnu kaznu. Za svaki slučaj. Iako je po indeksu slobode tiska Reportera bez Granica Turska na 149. mjestu - 13 mjesta ispod Zimbabvea – Erdoğan inzistira da su turski mediji najslobodniji na svijetu.

Četvrta vijest:

"Demokracija, sloboda i vladavina prava...Za nas, te riječi nemaju više apsolutno nikakvu vrijednost. Oni koji stoje na našoj strani u borbi protiv terorizma naši su prijatelji. Oni na suprotnoj strani naši su neprijatelji". Što god mislili o ovoj Erdoğanovoj izjavi iz ožujka, ne možete reći da je dvosmislena. Koji mjesec ranije, svoje političke ambicije i uzore zorno je dočarao još jednom izjavom: "Za to (predsjednički sustav koji želi uvesti op.a.) već postoje primjeri u svijetu. Možete to vidjeti kada pogledate Hitlerovu Njemačku. Postoje i kasniji primjeri u drugim zemljama";

Imao je poruku i za HDP: "Ne vidim više kao legitimne političke aktere članove stranke koja operira kao grana terorističke organizacije (PKK, op.a)". Za navodnu vezu između ove dvije stranke nije ponudio nikakav dokaz. 

Ustvari, HDP mu je trn u oku još od prošlogodišnjih izbora, kad su mu "ukrali" apsolutnu većinu u parlamentu i pomrsili planove o izmjeni ustava. Erdoğan je ekspresno raspisao nove izbore i u isto vrijeme prekinuo dvogodišnje primirje s PKK-om, raspirujući anti-kurdsku histeriju. Predizborna kampanja bila je praćena nasiljem nespojivim s demokracijom: 8. rujna, kao odmazdu za napade PKK-a na vojsku i policiju, pristaše vladajućeg AKP-a upali su u središte HDP-a u Ankari i zapalili ga. Policija je mirno promatrala palež. Iste noći ukupno je napadnuto 128 njihovih stranačkih prostorija.

Tri tjedna prije novih izbora, samoubilački napad ISIS-a na ljevičarski anti-ratni prosvjed ubija više od stotinu ljudi – najpogubniji teroristički napad u modernoj turskoj povijesti. Policija, koja nije mogla ili htjela zaštititi prosvjed, tretira preživjele kao teroriste, tjerajući ih suzavcem i blokirajući prilaz hitnoj pomoći. No za Erdoğana, ovo je bio napad na zajedništvo nacije – na što mu je predsjednik HDP-a Selahattin Demirtaş odgovara: "Ovo nije napad na državu i nacionalno jedinstvo, ovo je napad države na narod".

Nacionalističko huškanje se isplatilo – AKP u studenom osvaja parlamentarnu većinu. Na prigovore europskih promatrača o neregularnostima i nesigurnosti na biralištima, odvratio im je da su „nezreli“.

Peta vijest:

"Možemo otvoriti vrata prema Bugarskoj i Grčkoj bilo kad i staviti izbjeglice u autobuse...kako ćete se nositi s njima ako ne dobijete sporazum? Ubit ćete izbjeglice?"

Ovako je Erdoğan zaprijetio Jean Claude Junckeru i Donaldu Tusku na lanjskom sastanku o rješavanju izbjegličke krize. Na primjedbu da je dočekan u Bruxellesu kao princ, odgovora im u svom karakterističnom stilu: "Kao princ? Naravno, pa ja ne predstavljam zemlju trećeg svijeta".

Očito ga nije udobrovoljila ni odluka Europske komisije da ne objavi izvješće o Turskoj prije izbora, kako ne bi negativno utjecao na kampanju AKP-a. Izvještaj, naime, ukazuje na drastično pogoršanje vladavine prava, slobode izražavanja i okupljanja te sigurnosne situacije u zemlji od 2014.

Sporazum koji je na kraju potpisan predviđa da Turska prihvaća natrag migrante iz Grčke, a za svakog vraćenog sirijskog izbjeglicu, EU zauzvrat primi jednog iz Turske. Iako im ne nudi niti pravo na azil ili legalno zaposlenje, Turska je dobila status "sigurne treće zemlje" za izbjeglice. Usto joj je obećano šest milijardi €, ukidanje viznog režima i nastavak pregovora o pristupanju Uniji. Kako je Juncker rekao u obraćanju Europskom parlamentu: "Sviđalo nam se to ili ne,moramo raditi s Turskom".

Šesta vijest:

Nije novost da turski režim progoni svoje kritičare. Na sudu možete završiti čak i zbog usporedbe Erdoğana s Gollumom iz Gospodara prstenova, što je samo jedan od 1845 otvorenih slučajeva uvrede predsjednika. Međutim, kad njemački komičar, zahvaljujući arhaičnom zakonu, završi na njemačkom sudu zbog vrijeđanja turskog predsjednika, to je novi presedan. Jan Böhmermann, kojem zbog skeča na javnoj televiziji ZDF prijeti tri godine zatvora, trenutno je zbog prijetnji smrću pod policijskom zaštitom. U svojoj podrugljivoj pjesmici Erdoğana je opisao, među ostalim, kao kozojeba koji gleda dječju pornografiju dok tuče Kurde. Kancelarka Merkel diplomatično se složila da se radi o "namjernoj uvredi", zatim odlučno stala u obranu "fundamentalne vrijednosti" slobode govora, da bi na kraju oprala ruke od cijelog slučaja: "U ustavnoj demokraciji, odvagivanje osobnih prava u odnosu na slobodu tiska i izražavanja nije zadatak za vladu, nego za javno tužilaštvo i sudove".

Samo što prema zakonu upravo vlada mora dati odobrenje tužilaštvu. U međuvremenu, ZDF se također pokorila turskoj volji, skinula sporni video sa svoje web stranice i ukinula spornu emisiju. Moglo bi se zaključiti da je integracija EU u Osmansko Carstvo počela i prije formalnog pridruživanja. Ispričavam se, integracija Turske u EU. Lapsus.

Sedma vijest:

25.04.2016. povijesni je datum za Hrvatsku. Iako naši kvazidržavnici gaje dugu tradiciju poltronstva prema svakom moćniku koji na ovim prostorima vidi svoju zonu utjecaja, pozivom sultanu Erdoğanu ipak su nadmašili sami sebe. U ime poslovične gospodarske suradnje i povijesnog prijateljstva, cijeli državni vrh uzbuđeno se poredao pred islamofašističkim tiraninom. Za manijaka koji se već godinama brutalno iživljava na vlastitim građanima, a sve više i nad međunarodnom zajednicom, prostrli su crveni tepih i blokirali pola Zagreba. Naše povijesno ponižavanje HTV je prenosio u euforičnom tonu. Kolinda Grabar-Kitarović, strašno ponosna zbog toga što je na Pantovčak uspjela dovući jednog razularenog siledžiju s titulom predsjednika „velike nacije“, razdragano je blebetala o tome kako Turska pripada Europi.

Srećom po naše bilateralne odnose, Hrvati su danas puno pitomiji nego prije par stoljeća i na spomen „velike nacije“ refleksno poginju glavu, pa su ovo osmanlijsko zapišavanje teritorija podnijeli šutke. Nekolicina prosvjednika i transparent s porukom „EU, prodala si dušu vragu!“, samo su iznimka koja potvrđuje pravilo. Valjda se „vrag“ nije uvrijedio.

Šteta što ga nitko od domaćina, između brojnih kulturno-gospodarskih evenata koje su obišli, nije uspio pitati - kako točno misli uvesti Tursku u EU gazeći sve europske stečevine, od sekularizma do republikanstva, koje je Kemal Atatürk prije stotinjak godina uveo? Možda bi gostu to pokvarilo tek. A možda bi odgovorio starom turskom poslovicom – kad neće sultan Europi, hoće Europa sultanu. Prizor Angele Merkel koja se s kiselim smiješkom vrpolji u sultanskoj zlatnoj stolici najbolje dočarava takvu Europu – bez kičme i bez pameti.

Zahvaljujući našoj hostesi Kolindi, i mi smo dosegli europske standarde.

Jeste li uspjeli pogoditi koja od ovih vijesti je lažna? Niste? Možda zato jer su sve istinite. Ali da me osjetljivi Recep ne bi tužio, recimo ipak da je ova zadnja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala