SCENARIJ je to kojeg se Donald Trump užasava i za koji se više puta zakleo da ga nikada neće dopustiti: slanje američkih kopnenih snaga u operaciju koja bi SAD mogla uvući u još jedan "vječni rat" na Bliskom istoku. No, kako se dvotjedno primirje s Iranom bliži kraju, a izgledi za obnovu pregovora su sve manji, čini se da raste vjerojatnost da će predsjednik prekršiti vlastito obećanje i narediti neku vrstu kopnene invazije.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Unatoč nadama u smirivanje sukoba, Trumpova administracija je u protekla dva tjedna u regiju poslala dodatne snage, čime šalje signal spremnosti na moguću eskalaciju. Dolaskom amfibijske borbene skupine Boxer i pratećih marinaca krajem mjeseca, broj dodatnih vojnika poslanih od početka primirja 8. travnja premašit će 10.000, piše The Guardian.

Rizik od kopnene invazije

"Ako više pažnje obratimo na ono što predsjednik Trump čini, a manje na ono što govori, kopnena invazija čini se prilično izglednom", rekao je Ali Vaez, direktor iranskog projekta u Međunarodnoj kriznoj skupini. "Nismo još vidjeli da je rasporedio značajne vojne snage na neko bojište, a da ih na kraju nije upotrijebio.

Često je koristio američku vojnu moć nakon što bi je rasporedio, a u ovom je slučaju poslao doslovno tisuće vojnika u regiju. Zato mislim da su izgledi za pokretanje kopnene invazije puno veći nego što se misli. Ovdje postoji jasan rizik od širenja misije."

Mohammad Bagher Ghalibaf, predsjednik iranskog parlamenta i glavni pregovarač u mirovnim pregovorima, u ponedjeljak je izjavio da se islamski režim sprema odigrati "nove karte na bojnom polju" ako se sukobi nastave.

Abbas Aragči, iranski ministar vanjskih poslova koji je vodio dvije runde pregovora s SAD-om prije nego što su prekinuti vojnom akcijom, bio je prkosan kada ga je NBC upitao boji li se Iran američke invazije.

"Ne, mi ih čekamo. Uvjereni smo da im se možemo suprotstaviti i da bi to za njih bila katastrofa", rekao je. Ashkan Hashemipour, iranski analitičar sa Sveučilišta Oxford, smatra da to nije samo retorika. "Iran se, čini se, trenutačno prilično dobro snalazi u ratu koji se vodi na nebu i na moru. Ako se borbe presele na kopno, znaju da će ondje biti još jači", pojasnio je.

Pouke iz rata s Irakom

Samopouzdanje Irana proizlazi iz činjenice da je Islamska Republika već doživjela - i odbila - jednu kopnenu invaziju. Rat s Irakom od 1980. do 1988. bio je poligon na kojem se dokazala sadašnja generacija iranskih vojnih zapovjednika.

Sukob, pokrenut nakon što je Saddam Hussein naredio napad na Iran poslije Islamske revolucije 1979., pretvorio se u krvavi rat iscrpljivanja koji je završio pat-pozicijom. Ideološki motivirane iranske snage uspjele su odbiti bolje opremljenu iračku vojsku koju su opskrbljivali Zapad i Sovjetski Savez.

"Taj je rat bio formativno iskustvo za iranske tvrdolinijaše i konzervativce. Nisu ga vidjeli samo kao rat između Irana i Iraka, već kao veliki pokušaj Sjedinjenih Država i Zapada da potkopaju Islamsku revoluciju", rekao je Nader Hashemi, profesor bliskoistočne politike na Sveučilištu Georgetown.

"Postoje jasne paralele i veze koje Islamska Republika povlači između tog iskustva i sadašnjeg rata. Iz njihove perspektive, ovo što se sada događa samo potvrđuje da su cijelo vrijeme bili u pravu. Najveća svjetska sila, Sjedinjene Države, i njezin najveći saveznik na Bliskom istoku pokušavaju srušiti Islamsku Republiku, a sada je žele napasti i okupirati."

Decentralizirana obrana

Vojno i tehnološki inferioran u odnosu na SAD, iranski Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC) u slučaju američke invazije vjerojatno bi se oslonio na asimetričnu taktiku i gerilsko ratovanje.

Kako bi osigurao maksimalnu fleksibilnost, IRGC je podijeljen u 31 provincijsku jedinicu, otprilike prema broju provincija u zemlji, čime se eliminira potreba za centraliziranim zapovjedništvom koje bi američki ili izraelski napadi mogli uništiti.

Saeid Golkar, profesor sa Sveučilišta Tennessee i stručnjak za IRGC, kaže da je taj plan osmišljen nakon američke invazije na Irak 2003. godine. "Ideja je razbiti Iran u mozaik u kojem se svaki dio brani samostalno", objasnio je.

Vitalnu ulogu imale bi i veće, iako politički manje moćne, konvencionalne oružane snage poznate kao Artesh. Reformama iz 2009. Artesh je podijeljen u jedinice za brzo djelovanje sa sjedištima u 12 regionalnih stožera, također s ciljem oslobađanja lokalnih zapovjednika od središnjeg zapovjedništva.

Prema analitičaru Hashemipouru, glavna uloga Artesha bila bi prisiliti američke snage da istovremeno vode dva rata - "jedan konvencionalni, jedan nekonvencionalni". Nekonvencionalni rat, pod vodstvom IRGC-a, oslanjao bi se i na paravojnu formaciju Basij, poznatu po napadima "ljudskim valovima" u ratu protiv Iraka.

Međutim, Golkar umanjuje vojni značaj te milicije, opisujući je kao "instrument za unutarnju represiju" i izražavajući sumnju u spremnost njezinih članova za borbu zbog pada religioznosti i raširenog nezadovoljstva režimom.

Posljedice eskalacije

S obzirom na to da je Trumpov fokus na ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca, kopnena operacija mogla bi - barem u početku - biti ograničena na okupaciju jednog ili više otoka uz južnu obalu Irana, umjesto pune invazije.

"U Iraku i Afganistanu, Iran i njegova Revolucionarna garda bili su u središtu zbivanja, pokušavajući stvoriti kaljužu za Amerikance. No, kako ne postoje vanjske zemlje koje bi mogle podržati pobunu u Iranu, nećemo vidjeti isti scenarij kao u Iraku", rekao je.

Ishod bi tako mogao ovisiti o stavu nezadovoljnog iranskog stanovništva i spremnosti SAD-a da podnese žrtve. "Svaka kopnena invazija vjerojatno bi uključivala značajne američke žrtve, što je nešto što bi Iranci zapravo i željeli vidjeti", rekao je Vaez, dodajući da je Trump možda već izgubio potporu protivnika režima svojim prijetnjama.

"Ne možemo generalizirati raspoloženje javnosti, ali važno je uzeti u obzir u kojem bi se trenutku sukoba dogodila kopnena invazija. To bi bilo nakon što je predsjednik Trump zaprijetio da će Iran vratiti u kameno doba.

Javno mnijenje u Iranu okreće se protiv ovog rata, a slanje kopnenih snaga vjerojatnije bi koristilo režimu nego njegovim protivnicima. Ako se američke čizme nađu na iranskom tlu, Revolucionarna garda smatrat će ih lakim metama i sigurno će pokušati nanijeti što veće gubitke.