PRIJE nego što je srpska država pala pod osmansku vlast, u njoj se dogodio sukob oca i sina zbog političkih i vojnih pitanja. Radi se o kralju Stefanu Urošu III. i njegovom sinu Stefanu Dušanu, kasnije poznatom kao caru Dušanu.

1330. godine stvoren je savez protiv Srbije. Bugarska i Bizantsko Carstvo nastojali su smanjiti moć srpske države i vratiti stare teritorije. Uroš III. poslao je vojsku u Bugarsku, gdje je njegov sin Dušan pobijedio, a srpski plemići gladni krvi tražili su od Uroša da nastavi kampanju prema Carigradu.

Uroš to nije napravio. Otkazao je daljnje vojne akcije fokusirajući se radije na unutarnja pitanja. Srpski aristokrati bili su bijesni. Očekivali su da će kralj poraziti neprijatelja do temelja i da će njihova država doživjeti teritorijalno proširenje. Kako kralj nije mislio isto, pronašli su nekoga tko misli.

Politika posvađala oca i sina

Taj netko bio je kraljev sin Stefan Dušan. On je bio vrlo ambiciozan lik, koji je, nakon što je shvatio da je sposoban pobijediti u ratu, odlučio da treba još ratovati. Dijelio je nezadovoljstvo sa srpskim plemstvom, pa je uskoro započeo novi rat.

Rat je trajao od veljače do kolovoza 1331. godine. Uroš je inicijalno pobjeđivao na terenu, no u konačnici je poražen i zarobljen 21. kolovoza 1331. godine. Dušan je preuzeo kraljevsku titulu i kraljevsku riznicu te je imao svu moć u svojim rukama.

Uskoro počinju novi osvajački pohodi, ovoga puta na Bizant. Do 1348. Dušan je osvojio Makedoniju i dio Epira te se proglasio carem Srba i Grka. Upleo se u bugarsku politiku preko brakova i proširio srpski utjecaj na cijeli Balkan.

Njegovo carstvo počelo se raspadati već nakon njegove smrti 1355. godine, a do kraja stoljeća Srbija je potpuno pala pod osmansku vlast. Prema srpskoj legendi, Uroš III. je pred smrt prokleo svoje potomke, što je rezultiralo gubitkom samostalnosti i stoljećima osmanske vlasti u Srbiji.