NI 50 GODINA nakon prve šetnje čovjeka po Mjesecu entuzijazam teoretičara zavjera koji ne vjeruju da se on stvarno dogodio ne jenjava.

Naprotiv, u svijetu je sve više ljudi koji smatraju da je slijetanje snimljeno u studiju vojne baze poznate kao Područje 51 u pustinji Nevade.

U prilog tome, među ostalim, govori i cijelo mnoštvo komentara koje su pod Indexovim tekstom '50 je godina od najvećeg pothvata u povijesti: Donosimo nepoznate detalje' ostavili hrvatski čitatelji.

Ta teorija danas se vrlo uspješno širi internetom, no ona je nekoliko desetljeća starija od njega. Snažan uzlet doživjela je nakon što je 1974. Bill Kaysing, autor tehničkih tekstova za kompaniju Rocketdyne koja je radila rakete za NASA-u, objavio knjigu "We Never Went to the Moon: America's Thirty Billion Dollar Swindle". Zanimljivo je da mu je mnoštvo ljudi povjerovalo unatoč tome što je sam u više navrata priznao da nije znao ništa o raketama.

No u ono vrijeme nije ni trebalo puno da se prosječnog Amerikanca uvjeri u teoriju zavjere o slijetanju na Mjesec. Naime, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih SAD je bio upleten u nepopularni rat u Vijetnamu, a 1972. pukao je jedan od najtežih političkih skandala u američkoj povijesti, afera Watergate u kojoj je tadašnji predsjednik Richard Nixon, među ostalim, odobrio prisluškivanje državnih dužnosnika i novinara. Kako ćemo kasnije pokazati, takve okolnosti bile su idealne za rađanje teorija zavjera.

Ovom prigodom zanimljivo je podsjetiti da je britansko udruženje Flat Earth Society (društvo pobornika ideje da je Zemlja ravna ploča), jedan od najsnažnijih zagovornika teorije da ljudi nikad nisu bili na Mjesecu, neposredno nakon slijetanja Apolla 11 i objavljivanja fotografija Zemlje iz svemira priopćilo da će razmotriti svoja uvjerenja.

O ravnozemljašima smo već pisali na Indexu u tekstu Može li Zemlja biti ravna? Provjerite sami! pa se raskrinkavanjem njihovih ideja ovdje nećemo baviti, baš kao ni raskrinkavanjem teorije o snimanju šetnje Mjesecom u američkoj pustinji.

Što je teorija zavjere?

Prije nego što krenemo s tumačenjem zašto neke teorije zavjere mogu biti vrlo opasne, potrebno je jasno definirati što taj naziv zapravo znači.

Prema definiciji Wikipedije, teorija zavjere je objašnjenje događaja ili situacije koje pretpostavlja urotu zlokobnih i moćnih aktera, često političkih u motivaciji, kada su druga objašnjenja vjerojatnija. Naziv ima posprdne konotacije jer uglavnom podrazumijeva da teoretičari zavjere vjeruju u prilično apsurdne ideje, lako oborive činjenicama, znanstvenim argumentima i zdravim razumom, primjerice da je Zemlja ravna ploča.

Pritom treba istaknuti da se neke razumnije teorije zavjere ponekad ostvaruju, čime u biti prestaju potpadati pod taj posprdan termin. Najpoznatiji primjeri su spomenuta afera Watergate i istraživanje razvoja neliječenog sifilisa u Alabami na tradicionalno crnačkom Sveučilištu u Tuskegeeju.

U teorije zavjere vjeruje neočekivano velik broj ljudi

Suprotno uvriježenom dojmu da su pobornici teorija zavjera pomalo uvrnuti čudaci, usamljenici s ruba društva, istraživanje objavljeno 2009. u časopisu The Journal of Political Philosophy pokazalo je da je 2004. oko 49% građana New Yorka vjerovalo da su američke vlasti bile upetljane u terorističke napade 11. rujna.

Jedno drugo istraživanje, objavljeno 2014. u uglednom časopisu JAMA, otkrilo je da čak 37% Amerikanaca smatra da Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) ljudima namjerno onemogućava da dođu do prirodnih lijekova za rak i druge bolesti zbog pritisaka farmaceutskih kompanija. Štoviše, samo 32% ispitanika nije se složilo s ovom tezom; ostali su bili negdje u sredini – ni odlučno za ni protiv. Sve u svemu, u SAD-u danas oko 50% ljudi vjeruje barem u jednu od teorija zavjere.

Sklonost teorijama zavjere nije raširena samo u tzv. zapadnim zemljama već je prisutna u cijelom svijetu. Primjerice, u ruralnim dijelovima Afrike, u Mozambiku, Nigeriji i Tanzaniji velik dio stanovništva vjeruje u teorije zavjere koje uključuju društvene elite, vračanje i čarobnjaštvo neprijateljskih skupina te zle namjere zapadnih sila.

Časopis Psychology Today, među ostalim, ističe da su istraživanja pokazala da ljudi koji vjeruju u njih imaju snažnije izraženu potrebu za "kognitivnim razrješenjem“ (želja da se pronađe objašnjenje kada objašnjenja nedostaju) i želju da budu jedinstveni (u smislu unikatni) te da u povećanom postotku imaju kognitivnu pristranost koja se naziva "hipersenzitivna detekcija namjere" ili tzv. "teleološko razmišljanje" (u kojem se događaji pripisuju skrivenim silama, ciljevima i motivima). Brojna istraživanja također su utvrdila da su vjerovanja u teorije zavjere povezana s nižim razinama obrazovanja i analitičkog razmišljanja.

Zanimljivo je također da je, unatoč tome što postoji mnoštvo različitih teorija zavjere, vjerovanje u njih odraz jednog ili nekoliko zajedničkih svojstava uma. Primjerice, vjerovanje u jednu teoriju zavjere dobro predviđa vjerovanje u neku drugu. Drugim riječima, oni ljudi koji vjeruju jednu vjerojatno će vjerovati u više njih.

Štoviše, jedna studija, objavljena 2012. u časopisu Social Psychological and Personality Science, utvrdila je da ljudi skloni teorijama zavjere često mogu vjerovati u dvije suprotstavljene teorije ako su obje u suprotnosti s mainstream tumačenjima. U njoj su isti ispitanici koji su vjerovali da je princeza Diana bila ubijena također bili skloniji vjerovati da je sama inscenirala svoju smrt. Sudionici koji su vjerovali da je Osama bin Laden već bio mrtav kada su američke snage upale u njegovo prebivalište također su bili skloni vjerovati da je još uvijek živ. Apsurd je da su bili tim skloniji vjerovati da je još uvijek živ što su bili skloniji vjerovati da je već bio mrtav.

Ovakva raširena i generalna sklonost ljudi vjerovanju u teorije zavjera sugerira da u svima njima postoji neka zajednička psihologija.

Sklonost teorijama zavjere kao rezultat evolucije

Budući da je sklonost teorijama zavjere jako raširena, logično je pretpostaviti da je na neki način prirodna, odnosno da se razvila kao posljedica evolucije. Na tu temu napravljena su brojna istraživanja.

U jednom, predstavljenom 2018. u časopisu Perspectives of Psychological Science, autori su sintezom empirijske literature s teorijskim spoznajama iz evolucijske, socijalne i kulturne psihologije predstavili i analizirali dvije suparničke hipoteze.

Prema prvoj, teorije zavjere mogle bi biti evolucijska adaptacija. Adaptacije su funkcionalna rješenja problema preživljavanja i reprodukcije koja su se razvila kroz prirodnu selekciju jer su davala prednost u preživljavanju u nepoznatim okruženjima

Prema drugoj, teorije zavjere mogle bi biti nusproizvod koji ne rješava egzistencijalne probleme, ali proizlazi iz nekih drugih mehanizama koji su bili evolucijski korisni. Drugim riječima, prema njoj teorije zavjere nusproizvod su skupa kognitivnih mehanizama (kao što su npr. percepcija uzoraka, otkrivanje namjere, suočavanje s prijetnjom i otkrivanje saveza) koji su se razvili iz različitih evolucijski svrsishodnih razloga. Brojna istraživanja već su ranije empirijski pokazala da postoji povezanost ovih kognitivnih mehanizama s teorijama zavjere.

U navedenoj studiji iz 2018. autori su podrobno predstavili ove mehanizme, a mi ćemo ih iznijeti samo u osnovnim crtama. No prije toga, za one čitatelje koji možda neće imati strpljenja i interesa pročitati cijeli tekst do kraja, skočit ćemo do zaključka.

Autori u svojem zaključku tvrde da je sklonost teorijama zavjere mogla biti korisna adaptacija. Čak i ako su prtom navedene kognitivne funkcije koje potiču vjerovanje u njih bile 'na steroidima', odnosno ako je njihovo funkcioniranje bilo pretjerano i iluzorno, šteta od pogreške mogla je biti manja od neprepoznavanja prijetnje. Primjerice, osoba koja je propustila prepoznati stvaranje nekog zlonamjernog saveza u vlastitom ili neprijateljskom plemenu mogla je, zajedno sa svojim potomstvom, snositi mnogo ozbiljnije posljedice nego što bi ispaštali zbog pogrešnog umišljanja prijetnje koje nije bilo. Poznata, a jednostavna ilustracija u tom smislu bio bi čovjek koji uvijenu granu na podu vidi kao zmiju. Ako je pretjerano oprezan pa pretjerano reagira umišljajući da je zmija, njegove šanse za preživljavanje bit će veće nego ako je previše ležeran. Dovoljan je jedan slučaj u kojem će njegova reakcija biti opravdana i spasiti mu život da poništi sve posljedice njegovih ranijih pretjeranih umišljanja.

Kako god bilo, bilo da je sklonost teorijama zavjere korisna adaptacija ili pak nusproizvod nekih drugih, ili i jedno i drugo zajedno, problemi nastaju kada se počnu širiti teorije zavjera koje mogu imati vrlo ozbiljne posljedice za čovjeka, pa i čovječanstvo u cjelini. Dva danas najpoznatija primjera su teorija zavjere prema kojima su cjepiva više štetna nego korisna jer uzrokuju autizam, oblijevanja od bolesti protiv kojih se cijepi i sl. te teorija zavjere prema kojoj klimatske promjene ne postoje ili nisu uzrokovane ljudskim aktivnostima. I u jednom i u drugom slučaju rezultat umišljanja zavjere može biti ekstremno opasan.

Poseban problem u suvremenom svijetu internetske demokratizacije medija je što danas s lakoćom možemo naći obilje informacija koje će potvrditi naše ideje i ideologije, koliko god one bile pristrane, ideološki motivirane i krive, te što možemo naći cijele skupine ljudi širom svijeta koje će podržavati naša pogrešna uvjerenja. Prije interneta ljudi su bili izloženi medijima u kojima su važne teme uglavnom adresirali obrazovani ljudi i stručnjaci. Danas se njima bavi tko god to poželi, neovisno o razinama svojeg znanja, odnosno neznanja. Pritom istraživanja pokazuju da se lažne vijesti, one koje odskaču od očekivanog, značajno brže šire i bolje pamte od istinitih. A društvo i demokracija neotporni na opasne poluinformacije i dezinformacije teško mogu imati svijetlu perspektivu.

Problem je posebno izražen kada stanovništvo u prosjeku nije visoko obrazovano te kada su društvene okolnosti nesigurne. U prilog tome govori, među ostalim, činjenica da u stabilnim društvima s visokim udjelom visokoobrazovanih građana vrlo malo ljudi odbija cijepljenje zbog straha od zavjere političara i farmaceutske industrije, čak i kada cijepljenje nije obavezno. Za ilustraciju, u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj pokrivenost cjepivom MMR kreće se iznad 96%.

S druge strane, u Hrvatskoj, čija je politička scena prepuna korupcije i afera, a razine kulture i znanstvene pismenosti su značajno niže, procijepljenost u nekim krajevima kreće se ispod 50%. Pritom treba istaknuti da su hrvatski psiholozi u svojim istraživanjima također pronašli snažnu povezanost između antivakcinalističkih stavova i sklonosti praznovjerju, new ageu i teorijama zavjera.

Za one koji žele doznati nešto više o navedenim istraživanjima psihologije teorija zavjere ukratko ćemo predstaviti kognitivne mehanizme koji su adresirani u ranije navedenoj studiji u časopisu Perspectives of Psychological Science.

Prepoznavanje uzorka

Jedan od ključnih elemenata koji su svojstveni teorijama zavjere jest prepoznavanje uzoraka, odnosno pretpostavka o uzročnoj povezanosti određenih događaja i ljudi koji bi u njima mogli biti sudionici. Ovaj mehanizam inače je kod ljudi temelj za asocijativno učenje. Naime, razumijevanje svijeta i prepoznavanje uzroka i posljedica u njemu našim je precima pomoglo da prepoznaju prilike i prijetnje u okolišu, kod neprijatelja ili u vlastitoj zajednici, te da predviđaju posljedice svojih aktivnosti i strateški usklade svoje ponašanje. No, dok je prepoznavanje uzoraka u većini slučajeva utemeljeno u realnosti i stoga korisno, ono je katkad pretjerano, pogrešno i iluzorno. Primjerice, vjerovanje u nadnaravno povezano je sa smanjenom sposobnošću prepoznavanja nasumičnosti.

Pritom je zanimljivo da se povišene razine povezanosti između vjerovanja u nadnaravno i prepoznavanja iluzornih uzoraka bilježe uglavnom kod prosječne populacije, a ne i kod visoko obrazovanih studenata. Autori smatraju da je to posljedica snažno razvijenih umijeća analitičkog mišljenja kojima studenti uspijevaju nadvladati svoje intuicije.

Sklonost prepoznavanju uzoraka empirijski je povezana s teorijama zavjere. Na primjer, ljudi koji vjeruju u teorije zavjere precjenjuju vjerojatnost da su događaji povezani. Nadalje, vjerovanje u teorije zavjere povezano je s tendencijom uočavanja uzoraka u slučajnim ili kaotičnim stimulusima, osobito u nizovima nasumičnih bacanja novčića i nestrukturiranim modernim umjetničkim slikama.

Otkrivanje namjere

Drugi psihološki mehanizam koji može poticati vjerovanja u teorije zavjera jest otkrivanje namjere. Otkrivanje namjere odnosi se na evoluiranu ljudsku sposobnost prepoznavanja motiva i namjera iza djelovanja drugih. Ono je usko povezano s prilagodbama teorije uma . Teorija uma je sposobnost razumijevanja da drugi imaju um, a time i sposobnost prepoznavanja onoga što drugi misle i osjećaju. Svojstvena je čovjeku, no neki znanstvenici smatraju da u nekom rudimentarnom obliku postoji i kod najinteligentnijih životinja, primjerice, kod nekih primata i vrana. Otkrivanje namjere, kao i teorija uma, omogućili su našim precima da shvate (dobronamjerne ili neprijateljske) motive iza aktivnosti drugih, što im je olakšalo da suosjećaju sa zajedničkim potrebama i željama članova plemena, kao i suradnju i uspostavljanje zajedničkih normi ponašanja. Iako je otkrivanje namjera evoluiralo uglavnom kako bi reguliralo društveni život, ljudi ih ponekad otkrivaju tamo gdje ih nema. Primjerice, ljudi često preuveličavaju u prepoznavanju ljudskih motiva i namjera kod svojih kućnih ljubimaca, a ponekad ih čak pripisuju neživim predmetima.

U tom smislu hiperaktivnost sustava za prepoznavanje namjera mogla bi pogodovati vjerovanju u teorije zavjera. Naime, teorije zavjera pretpostavljaju zle sheme koje su namjerne i planirane u svakom pojedinom detalju. Stoga često precjenjuju moć, zle namjere i sposobnost predviđanja među navodnim urotnicima i podcjenjuju ulogu nesreća, ljudskih pogrešaka i slučajnosti. Brojna psihološka istraživanja potvrđuju povezanost između hiperaktivnosti sustava otkrivanja namjera i teorija zavjera. Primjerice, povećano vjerovanje u teorije zavjere povezano je s povećanim antropomorfizmom i s pripisivanjem intencionalnosti neživim predmetima.

Slično kao i percepcija uzoraka, otkrivanje namjere 'na steroidima' povećava osjetljivost ljudi za mnoge oblike vjerovanja. Vjerska uvjerenja koja uključuju antropomorfizirane, moralizirajuće bogove utemeljena su u sklonosti ljudi da svoje društveno i fizičko okruženje shvate otkrivanjem namjera (npr. Atran i Henrich, 2010.). Osim toga, razni drugi oblici nadnaravnog vjerovanja - poput vjerovanja u duhove i povezane vjere u sposobnost živih ljudi da dođu u kontakt s dušama preminulih ljudi - podrazumijevaju otkrivanje namjera. Takvo otkrivanje namjera može se povećati u nesigurnim okolnostima. Naime, zabilježeno je da se vjera u moralizirajuće, personificirane bogove povećava kada ljudi nisu sigurni u budućnost (Hogg, Adelman, & Blagg, 2010.).

Upravljanje prijetnjama

Hipoteza nusproizvoda sugerira da su teorije zavjere nefunkcionalne posljedice sustava upravljanja prijetnjama.

Evolucijski modeli pokazuju da su ljudi razvili prilagodbe kako bi preživjeli, ostali zdravi i reproducirali se unatoč prijetnjama koje je izazvalo fizičko i društveno okruženje. Jedna implikacija je da su ljudi pronašli načine da se u svojem okruženju nose s podražajima koji predstavljaju izravnu prijetnju njihovoj dobrobiti, zdravlju i sigurnosti. Naime, Neuberg, Kenrick i Schaller (2011.) predložili su tezu da ljudi posjeduju sustav upravljanja prijetnjama koji im omogućuje da brzo prepoznaju prijeteće stimulanse u okruženju i da se nose s njima kroz funkcionalni odgovor. Oni tvrde da se taj sustav upravljanja prijetnjama sastoji od dva podsustava. Jedan je sustav za izbjegavanje bolesti, koji je povezan sa spoznajama, emocijama i ponašanjima koja su funkcionalna kako bi se izbjegao kontakt s opasnim patogenima. Drugi podsustav je sustav samozaštite koji je dizajniran za brzo prepoznavanje i predviđanje izravnih prijetnji fizičkom integritetu ljudi.

Primjerice, ljudi imaju urođen strah od raznih opasnih životinja i brzo ih prepoznaju u svom okruženju. Jedna studija utvrdila je da se zmije i pauci lakše prepoznaju i učinkovitije privlače pozornost ljudi nego cvijeće ili gljive (Öhman, Flykt, & Esteves, 2001.). Isto tako, ljudi lako prepoznaju ljutita ljudska lica, osobito muška.

Osim opasnosti od životinja ili ljudskih mužjaka, još jedan mogući izvor prijetnje dolazi od potencijalno neprijateljskih koalicija.

Ljudska bića evoluirala su da budu oprezna prema svim vrstama prijetnji, a teorije zavjere mogu biti nusproizvod ovog sustava upravljanja prijetnjama.

Otkrivanje saveza

Po definiciji, zavjera je koalicija ljudi koji surađuju na zajedničkom cilju. Da bi otkrili zavjere, ljudi moraju biti u stanju otkriti koalicije ljudi koji surađuju jedni s drugima.

U skladu s time, evolucijska teorija tvrdi da su ljudi razvili sustav otkrivanja saveza kako bi brzo prepoznali koalicije pojedinaca koji surađuju. On je evoluirao kako bi prepoznao prijateljske saveze jer oni mogu pomoći u osiguravanju hrane, skloništa i prijatelja, ali i neprijateljske saveze koji čovjeku mogu naštetiti.

Hipoteza nusproizvoda pretpostavlja da ljudi zbog nefunkcionalnog proširenja koalicijske psihologije ponekad vjeruju da se neprijateljske koalicije udružuju protiv njih.

Empirijski dokazi upućuju na to da ljudi automatski otkrivaju kooperativne koalicije. Primjerice, u političkom kontekstu, ljudi spontano kategoriziraju druge ljude na temelju njihovih stranačkih preferencija.

Nadalje, znakovi koji sugeriraju da ljudi surađuju jedni s drugima imaju tendenciju da nadjačavaju mnoge druge vidljive znakove koji često čine osnovu za društvene kategorizacije. Uzmimo, primjerice, da je riječ o rasi: dok u osnovnim uvjetima ljudi imaju tendenciju klasificirati ljude prema razlikama u rasi, ta tendencija snažno se smanjuje kada neki dodatni znakovi upućuju na međurasne kooperativne saveze (npr. verbalni znakovi vjernosti kao što su 'mi' nasuprot 'oni'). Ukratko, ljudi imaju mentalne module koji im omogućuju brzo otkrivanje kooperativnih saveza, kako prijateljskih tako i neprijateljskih.

Zaključak studije

U uvodu studije autori kreću od teze da ljudi posjeduju funkcionalno integrirani mentalni sustav za otkrivanje zavjera koje su, po svemu sudeći, oblikovane u društvenom okruženju naših predaka u kojem su neprijateljske koalicije - zavjere koje su zaista postojale - bile čest uzrok bijede, smrti i reproduktivnog gubitka.

Nakon složene analize u zaključku svoje studije ističu da su suvremeni ljudi vrlo osjetljivi na teorije zavjere, čak i kada postoji malo izravnih dokaza koji ih podržavaju.

Ponavljaju da hipoteza nusproizvoda sugerira da teorije zavjere potječu iz interakcije između skupa psiholoških mehanizama koji su nespecifični za teorije zavjere, a adaptivna hipoteza da vjerovanja u zavjere imaju svojstva psihološke prilagodbe koja je funkcionalno oblikovana kako bi se nosila sa specifičnim, ponavljajućim opasnostima koje predstavljaju neprijateljske koalicije u ljudskoj evolucijskoj povijesti.

"U okruženju predaka u kojem su ljudi često bili suočeni s koalicijskim nasiljem možda im se isplatilo da budu sumnjičavi prema moćnim, potencijalno neprijateljskim koalicijama.

Smatramo da su teorije zavjere široko rasprostranjene jer je u evolucijskoj povijesti naše vrste bilo prilagodljivo držati se takvih uvjerenja. Je li za ljude u suvremenom svijetu još uvijek adaptacijski korisno da budu pretjerano podložni teorijama zavjere, ostaje vidjeti“, zaključuju na kraju autori.

Kakav god bio odgovor na postavljeno pitanje, nema dvojbe da nije svejedno u kakve teorije zavjere vjerujemo. Neke mogu biti vrlo opasne pa je pametno dobro se informirati o njihovom sadržaju na pouzdanim izvorima (ne na stranicama teoretičara zavjere) prije nego što ih prihvatimo. U konačnici nije baš plauzibilno očekivati da raširene sumnje u stručnjake, u znanost i znanstvene argumente s jedne strane te vjerovanje u neinformirane argumente i lažne vijesti s druge strane, mogu biti korisni za napredak društva.