NEKOLIKO tjedana nakon uvođenja policijskih presretača odlučili smo se osobno uvjeriti koliko je ovaj nimalo jeftin projekt opravdan, te kakvi su rezultati.

Indexov je novinar u dogovoru s prometnom policijom iz Lučkog proveo radni dan s ekipom policijskih presretača, te u razgovoru s ekipom otkrio nekoliko zanimljivih stvari.

Zablude o presretačima

Dva milijuna kuna vrijedan projekt obuhvaća deset potpuno opremljenih automobila. Radi se o skupim i relativno brzim vozilima kojima je, zahvaljujući sustavu Traffvision, moguće registrirati prekršitelje pri vrlo visokim brzinama. Jedino ograničenje predstavlja neadekvatan automobil. Naime, Škoda Superb je prije svega poslovna limuzina, koja niti u izvedbi s 2.8 V6 benzinskim motorom ne može uhvatiti najradikalnije prekršitelje ograničenja brzine.

Najbrži prekršitelj kojeg je uhvatila policijska ekipa sa Škodom, koja je na jedan dan ugostila Indexovog novinara, vozio je 229 km/h, neznatno manje od maksimalne brzine spomenute Škode. Stoga, ukoliko prekršitelj vozi više od 240 km/h, presretač ga ne može uloviti, a u nekim slučajevima niti snimiti, pa se u akciju moraju uključiti dodatne patrole. Tu je i činjenica da uređaj pri brzini automobila od 250 km/h očitava 235 do 240 km/h, čemu valja pridodati i uobičajenu toleranciju od deset posto.

No, presretanje nije jedina, pa čak niti najvažnija uloga ovih automobila. Njihov primarni cilj je preventiva i psihološki efekt putem kojeg bi se trebao smanjiti broj prekršitelja i uvesti red na (auto)ceste. Boljoj prometnoj kulturi pridonijeti će i lov na sve one "divljake" koji misle da su vladari ceste.

Naime, nepisano pravilo glasi da prioritet u lovu na prekršitelje ima stil vožnje, a ne samo brzina. U praksi to znači da će policijska ophodnja prije zaustaviti vozača koji vozi bez upaljenih svjetla ili bez pokazivača smjera, učestalo mijenja vozne trake, nego neki automobil koji se u srednjoj traci kreće brzinom od 150 km/h.

Upravo se to dogodilo prije nekoliko dana, kada je  zaustavljen vozač koji je brzinom od 150 km/h preticao kolonu motociklista i umalo izazvao nezgodu katastrofalnih razmjera. Drugi primjer bila je Corsa čeških tablica, koja se pri brzini od 80 km/h, bez upaljenog pokazivača smjera i prethodne provjere, prestrojila naglo u lijevi trak i umalo izazvala prometnu nesreću s nikim drugim doli presretačem. Ne želimo ni znati koliko su Česi ovu nesmotrenost poslije platili.

Također, presretači nisu cijelo vijeme na auto-cesti. Ovisno o uvjetima na cesti, presretači odlaze na zadatak i u grad, pa se nerijetko dogodi da Škoda Superb prođe gradskim cestama s gušćim prometom. Ekipa je sposobna sudjelovati i u vikend-akcijama gdje se naglasak stavlja na provjeru alkoholiziranosti, a aktivnu ulogu ima i u ostalim aktivnostima. Primjera radi, patrola će na mjesto počinjenja kaznenog dijela koji put stići puno prije nego što bi to učinile kolege u službenim Golfovima.

Vozač presretača slabije plaćen od vozača ZET-ovog autobusa

Svi su puni hvale za MUP-ov projekt s presretačima. Opravdanost višemilijunskog ulaganja je sasvim sigurno neupitna, u prilog čemu govori činjenica da je u prvih mjesec dana vraćena četvrtina uloženog, točnije oko pola milijuna kuna. Samo je "naša" ekipa u mjesec dana obavila 403 intervencije, i to usprkos ometanju nas novinara, koji i dalje opsjedamo najeksponiranije policajce. Dovoljno je reći da su u dvije intervencije, kada su ulovili dvojicu sudionika čuvenog Gumball relija (Ferrari i BMW M5) svakome naplatili globu veću od tri tisuće kuna.

Istina, radi se o šturoj procjeni u koju nisu uračunati troškovi amortizacije, potrošenog goriva i plaća zaposlenika.

Upravo ovdje se otkriva druga strana medalje. Naime, u cijelom ovom projektu priča se o svemu ostalom, samo ne o plaćama ekipa presretača. Na tapeti su bili automobili, oprema i iznosi globa, ali nitko nije postavio pitanje zaposlenika. Oni koji svakodnevno drže glavu u torbi, pune proračun i što je najvažnije, spašavaju ljudske živote, na kraju mjeseca na račun dobiju oko četiri tisuće kuna ili nekoliko stotina više nego da radno vrijeme provode u uredu.

Ako se mogu toliki milijuni trošiti na druge stvari, onda se valjda nešto može odvojiti i za one koji svaku večer mogu zahvaliti Bogu što se kući vraćaju čitavi.

Jedan dan u presretaču

Devet je sati ujutro. Dolazimo na parking prometne policije gdje nas čeka "zloglasna" Škoda Superb. Policijski dvojac koji čine vođa ophodnje Damir Šmit i njegov pomoćnik Alen Gabrica dočekuju me s osmjehom i unaprijed se ispričavaju: "I ovdje vrijedi poslovica da se po jutru dan poznaje, a s obzirom na veliku gužvu, mala je vjerojatnost da padne velika zvjerka s preko 200 km/h".

Sjedamo u auto i krećemo na zadatak. Izbor je pao na auto-cestu prema Bregani. Vozimo 100 km/h i čekamo prvu žrtvu. Začudo, nitko nas ne prolazi. Ili su svi dobro informirani da ovdje patrolira plava Škoda, ili se vozačka kultura naših vozača naglo promijenila. Iz razgovora saznajemo da u posljednjih mjesec dana bilježe značajan pad brzinskih prekršaja, što je prvi značajni pokazatelj opravdanosti projekta.

Ubrzo sustižemo Toyotu Corollu Verso zagrebačkih tablica koja vozi iznad ograničenja. Nakon što je snimljeno dovoljno video-materijala, prolazimo Toyotu, pale se plava signalna svijetla, a na zaslonu ispod stražnjeg stakla počinju se izmjenjivati poruke "Policija" i "Slijedi me".

Cijeli postupak završava na naplatnim kućicama, gdje policajac vozaču Toyote pokazuje video-zapis i vrši obradu podataka i uručenje kazne. Cijeli postupak prolazi u smirenom tonu, policajci su više nego pristojni, a prekršitelj, nakon što je vidio cijeli postupak praćenja i presretanja, priznaje prekršaj i bespogovorno uzima uplatnicu za naplatu kazne. 

Sjedamo u automobil i nastavljamo vožnju. Dok pokušavamo izvući kakvu pikanteriju, obojica mi pričaju što je u ovom poslu najvažnije. Prije svega, to je korektan odnos i pristojnost. "Možda baš zbog našeg smirenog pristupa u ovih deset godina, koliko radimo u ophodnji, nismo imali nikakvih problema s prekršiteljima", komentirao je Damir Šmit, policajac koji zbog vođenja postupka s prekršiteljima mora nositi uniformu. 

Da za presretače

Iako i sami volimo brzu vožnju, a poput većine Hrvata nemamo novca na bacanje, jedan dan proveden s presretačima promijenio je naše mišljenje o "dečkima u plavom". Nekoliko sati u vožnji na stražnjem sjedalu presretača prošao je u ugodnom raspoloženju, pri čemu se još jednom pokazalo da su policajci ljudi od krvi i mesa, a ne bezosjećajni punioci državnog proračuna.

Bilo njih deset ili stotinu, nitko nam ne brani da vozimo brzo. Brza vožnja je luksuz, kao i svaki drugi, koji treba biti spreman platiti.

Miljenko Nikolić