Švicarski sud: Osuđujuća presuda u aferi Ina - Mol nije jedina relevantna istina
ŠVICARSKI sud odbio je zahtjev Hrvatske za reviziju arbitraže o Ini, prenosi N1.
Time je odbijen hrvatski zahtjev za reviziju arbitražnog pravorijeka iz 2016. godine.
Vlada je, naime, 30. prosinca prošle godine zadužila Ministarstvo gospodarstva da radi utvrđivanja ništetnosti izmjene ugovora o odnosima dioničara u Ini i ugovora o plinskom poslovanju (iz siječnja 2009.) pred švicarskim Saveznim vrhovnim sudom pokrene reviziju protiv arbitražnog pravorijeka koji je 23. prosinca 2016. donio Arbitražni sud osnovan prema pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL), kao i da nastavi s aktivnostima sudjelovanja RH u arbitraži koju je MOL pokrenuo pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID).
Vlada je, kako je tada objasnio tadašnji ministar gospodarstva Tomislav Ćorić, odlučila ići u reviziju arbitražne odluke na temelju pravomoćne presude Vrhovnog suda protiv bivšeg premijera Ive Sanadera zbog primanja mita od šefa mađarskog MOL-a Zsolta Hernadija, kao i na temelju drugih analiza i pravnih mišljenja.
"Ježić nije vjerodostojan svjedok"
Kako prenosi N1, švicarski sud je utvrdio jasna razmimoilaženja koja se u bitnome odnose na različite ocjene iskaza više sudionika u ovoj aferi, a posebice iskaza Roberta Ježića.
"Čini se da su hrvatski sudovi, za razliku od Arbitražnog sudišta, smatrali da je Robert Ježić vjerodostojan svjedok", kaže se u obrazloženju odluke.
Dodaje se kako je Arbitražno sudište svoju odluku donijelo u cijelosti svjesno postojanja kaznenog postupka protiv Ive Sanadera, ali je naznačilo da će dokaze prikupljene tijekom navedenog kaznenog postupka ocjenjivati s najvećim oprezom te je svoju odluku utemeljilo na dokazima koje je samo prikupilo.
U obrazloženju se ističe i da se optužba za korupciju u potpunosti temelji na svjedočenju Roberta Ježića, ali da su njegovi iskazi opterećeni brojnim nedosljednostima i proturječjima.
Obrazloženje presude:
"Ovo nije vezano s kaznenim postupkom"
Čitanjem arbitražne presude i kaznenih odluka hrvatskih pravosudnih tijela postaje jasnim razmimoilaženja koja se u bitnome odnose na različite ocjene iskaza više sudionika u ovoj aferi, a posebice iskaza Roberta Ježića. Naime, čini se da su hrvatski sudovi, za razliku od Arbitražnog sudišta, smatrali da je Robert Ježić vjerodostojan svjedok. Također su smatrali da su iskazima Stephana Hürlimanna potvrđene činjenice kako ih je iznio Robert Ježić. Međutim, ovo razmimoilaženje u mišljenjima između nadležnog tijela koje je pozvano odlučiti o građanskopravnom aspektu spora i sudova nadležnih za rješavanje kaznenopravnog aspekta slučaja nije dostatno za zaključak da je na ishod pobijane odluke utjecao zločin ili kazneno djelo. U tom smislu, od samog početka treba podsjetiti da arbitražno sudište nije vezano kaznenom presudom donesenom u kontekstu istog skupa činjenica, kao što su arbitri s pravom istaknuli u svojoj odluci.
Drugim riječima, tijelo nadležno za odlučivanje o građanskopravnom aspektu slučaja nije vezano činjeničnim stanjem o kojem je odlučio kazneni sudac. Ono slobodno odlučuje hoće li preuzeti činjenice utvrđene u kaznenom postupku i slobodno odlučuje o nezakonitosti pravnog akta.
Presuda Sanaderu nije dokaz
Dalje, utvrđuje se, u konkretnom slučaju, da je Arbitražno sudište svoju odluku donijelo u cijelosti svjesno postojanja kaznenog postupka protiv Ive Sanadera. Međutim, Arbitražno vijeće je jasno naznačilo da će dokaze prikupljene tijekom navedenog kaznenog postupka ocjenjivati s najvećim oprezom (“with the utmost caution”; odluka, br. 139). To pokazuje da je Arbitražno sudište pridalo odgovarajuću važnost kaznenom postupku koji su provodila hrvatska tijela vlasti, ali da je svoju odluku utemeljilo na dokazima koje je samo prikupilo. Stoga ne možemo prihvatiti kategoričku tvrdnju tužitelja prema kojoj presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja 2021. predstavlja dokaz koji bi bio dovoljan za zaključak Arbitražnog sudišta da su ugovori FASHA i GMA imali koruptivno obilježje (odgovor, br. 44).
"Osuđujuća presuda nije jedina relevantna istina"
Suprotno onome u što tužitelj također pokušava uvjeriti Sudište, osuđujuća presuda hrvatskih sudova protiv Ive Sanadera i Zsolta Hernádija za korupciju nije “jedina relevantna istina”, koja bi nužno bila obvezujuća za sva pravosudna tijela nadležna za odlučivanje o tome jesu li ugovori FASHA-a i GMA-a zapravo bili sklopljeni kao rezultat koruptivnih radnji. Stoga tužitelj uzalud tvrdi da iz činjenice da su Ivo Sanader i Zsolt Hernádi proglašeni krivima za počinjenje kaznenog djela korupcije proizlazi da su lažno svjedočili kada su tijekom arbitražnog postupka poricali da su počinili koruptivna djela. Ta činjenica sama po sebi ne znači da su oni doista lagali arbitrima kada su poricali optužbe za podmićivanje. Osim toga, valja istaknuti da hrvatska tijela vlasti njih dvojicu nikada nisu osudila za počinjenje kaznenog djela davanja lažnog iskaza.
U svakom slučaju, treba primijetiti da nijekanje dvoje gore navedenih pojedinaca da su počinili kazneno djelo korupcije očito nije imalo nikakav izravan utjecaj na ishod arbitraže, budući da se arbitri pri utvrđivanju je li optužba za korupciju dokazana nisu usredotočili na njihove iskaze, nego su, naprotiv, ispitali sve elemente koje je iznio tužitelj. Stoga argumenti koje je iznio tužitelj ne upućuju na to da je na ishod pobijane odluke mogao utjecati zločin ili kazneno djelo.
Optužba se temelji na svjedočenju Roberta Ježića, njegovi iskazi su nedosljedni
Nadalje, treba napomenuti, kao što to ističe tuženik, da je Arbitražno sudište, u kontekstu usporedne arbitraže između istih stranaka koja se vodi pod okriljem ICSID-a, također smatralo, u svojoj pravomoćnoj odluci od 5. srpnja 2022., da tužitelj optužbe za korupciju nije dokazao na pravno zadovoljavajući način (br. 543). Navedeno Arbitražno sudište donijelo je ovaj zaključak u cijelosti svjesno presude Vrhovnog suda RH od 7. srpnja 2021. (odluka ICSID-a, br. 345) kao i iskaza Stephana Hürlimanna i Imrea Fazakasa pred Sudom u Zagrebu 2019. godine.
Istaknulo je da se optužba za korupciju u potpunosti temelji na svjedočenju Roberta Ježića (odluka ICSID-a, br. 532). Međutim, njegovi su pak iskazi opterećeni brojnim nedosljednostima i proturječjima (odluka ICSID-a, br. 538 ss). Osim toga, Arbitražno sudište je smatralo da ni svjedočenje Imrea Fazakasa ni ono Stephana Hürlimanna pred zagrebačkim sudom ne može potvrditi verziju činjenica koju je iznio Robert Ježić (odluka ICSID-a, br. 541 s.). Ne vidimo kako bi uopće moglo biti drugačije u kontekstu ovoga spora. U pobijanoj odluci Arbitražno sudište je, nakon što je pomno ispitalo sve dokaze kojima raspolaže, podrobno iznijelo razloge zbog kojih smatra da tvrdnja o korupciji nije dokazana na pravno zadovoljavajući način. Konkretno, identificiralo je dva elementa koja nedostaju u korupcijskoj shemi koju je predstavio tužitelj. Međutim, na temelju argumenata koje je tužitelj izložio u svojim podnescima nipošto se ne može utvrditi kako bi dokazi koje je iznijelo hrvatsko kazneno pravosuđe omogućili utvrđivanje ovih dvaju nedostajućih elementa, kako to u svojim podnescima s pravom ističe tuženik.
S obzirom na prethodno navedeno, nije potrebno ispitivati jesu li, kako to tvrdi tuženik, u kaznenom postupku koji su hrvatska tijela vlasti vodila protiv Ive Sanadera i Zsolta Hernádija poštovana minimalna postupovna jamstva propisana međunarodnim standardima o pravu na pošteno suđenje”, stoji u obrazloženju švicarskog suda.
“Iz navedenoga proizlazi da se, u granicama njegove dopuštenosti, zahtjev za reviziju odbija. S obzirom na to da nije uspio u sporu, tužitelj će platiti sudske troškove (čl. 66. st. 1. Zakona o Saveznom sudištu) i troškove tuženika (čl. 68. st. 1. i 2. Zakona o Saveznom sudištu).
Zbog navedenih razloga, Savezno sudište je odlučilo kako slijedi:
1. Zahtjev za reviziju se, u granicama njegove dopuštenosti, odbija.
2. Tužitelj snosi sudske troškove u iznosu od 200.000 franaka
3. Tužitelj je dužan platiti tuženiku troškove u iznosu od 250.000 franaka", odlučio je švicarski sud, prenosi N1.
Kronologija odnosa
Krajem 2016. godine Arbitražni sud komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi odlučio je da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni da dokažu da su ugovori sklopljeni 2009. nastali kao plod koruptivnih aktivnosti. Odmah nakon toga, na Badnjak 2016. godine, premijer Andrej Plenković je objavio da je vlada odlučila u svoje vlasništvo vratiti Inu otkupom cjelokupnog udjela koji u njoj ima MOL.
Mađarski MOL najveći je pojedinačni dioničar Ine u kojoj drži 49.1 posto dionica Ine (4.908.207 dionica), dok hrvatska država ima 44.8 posto (4.483.552 dionica), a privatni i institucionalni dioničari 6.1 posto (608.241 dionice).
Predstavnici hrvatske vlade i mađarskog MOL-a su prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na Inu i Ugovor o plinskom poslovanju potpisali 30. siječnja 2009. godine.
Izmjenama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara je broj članova Nadzornog odbora Ine povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, vladi tri, a predstavnicima radnika jedno, s tim da predsjednika NO-a određuje vlada.
Prema tim izmjenama, Uprava Ine ima šest članova, od kojih tri predstavljaju vladu i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave, koji ima i odlučujući glas. Kao novina u upravljanje su uvedeni izvršni direktori, čiji se sastav određuje dogovorom unutar Uprave.
Vlada i MOL su tada potpisali i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaju vladi tvrtke za trgovanje plinom. U prosincu 2009. godine vlada i MOL sklopili su Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, kojim je obveza vlade da kupi plinski biznis od Ine odgođena do 1. prosinca 2010. godine.
Nakon što je u prosincu 2010. MOL objavio javnu ponudu za otkup dionica od malih dioničara po cijeni od 2800 kuna po dionici, pri čemu je poručio kako tom ponudom daje još jednu mogućnost da mu dionice prodaju oni koji drže dionice Ine, a nisu ih prodali u ponudi iz 2008. godine, uslijedila je na proljeće iduće godine i reakcija Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa), koja je privremeno obustavila trgovanje dionicama Ine na Zagrebačkoj burzi jer je utvrdila značajno trgovanje inozemnih investitora.
Hanfa je zbog sumnje da su dionice, koje su sporne, stečene opranim novcem odnosno manipulacijom, podnijela i prijavu Državnom odvjetništvu (DORH). Inom i upravljačkim pravima u toj kompaniji potom se počinje baviti i USKOK koji otvara istragu protiv bivšeg premijera Ive Sanadera zbog sumnje da je primio mito od 10 milijuna eura od čelnika MOL-a Zsolta Hernádija, kojemu je zauzvrat omogućio preuzimanje upravljačkih prava u Ini.
RH i MOL su u slučaju Ina podnijeli i zahtjeve za arbitražom. Tako je u studenom 2013. godine MOL pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) pokrenuo arbitražu protiv hrvatske vlade zbog kršenja određenih obveza i postupaka u vezi s MOL-ovim investicijama u Hrvatskoj.
Hrvatska je, pak, početkom 2014. godine protiv MOL-a podnijela arbitražnu tužbu Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi kojom traži da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju.