SIGURNO smo više puta u nekom kontekstu u životu čuli fraze poput "više ništa nije isto kao prije", "promijenilo se puno toga", "nema povratka na staro" i sl. Često su to i politički slogani (naročito zadnje vrijeme), obično kada nova politička opcija na vlasti želi jasno naglasiti da se raskrstilo s onom prijašnjom politikom.

Također, ponekad se time želi naglasiti promjena paradigme - pogleda na neke stvari, obično nakon otkrića nečeg novog ili nekog "prijelomnog događaja". Ponekad te fraze pak imaju emotivno-romantičarsko značenje, pa su vezane uz nostalgiju - za nekim društveno-političkim uređenjem, državom, ali još češće vlastitim životom nekoć. 

Ipak, te fraze mogu imati i opće, globalno i sveobuhvatno značenje - kada se dogodi nešto što toliko promijeni ne samo trenutno stanje, nego i opće navike tolikog broja ljudi da se uistinu mora govoriti o tektonskim promjenama. Primjerice, Tukidid je to konstatirao govoreći o fenomenu atenske kuge koja je drastično promijenila navike stanovnika tog tada najznačajnijeg atenskog polisa. Sasvim su sigurno veliki izumi, naročito u periodu industrijskih revolucija, imali takav učinak na svjetsko pučanstvo, a i velika geografska otkrića.

Prijelomnice 20. stoljeća

U 20. smo stoljeću imali više prijelomnica koje su ostavile jedan svijet iza sebe - svakako su to bili krajevi svjetskih ratova 1918. i 1945., pad realsocijalističkih režima 1989. - 1992., a po svoj prilici i teroristički napad na "Blizance" u New Yorku 2001., na samom početku 21. stoljeća. Sljedeći je takav događaj bila pandemija nove koronavirusne bolesti prozvane covid-19 koja je obišla i zatvorila cijeli svijet u svega nekoliko tjedana u veljači/ožujku/travnju 2020., a svoje posljedice ostavila trajnima.

Tada se to nazvalo "novo normalno", isto se najavilo da "nema povratka na staro", da će se "naši životi mijenjati" (to je doslovno izjavio ministar Božinović, šef Stožera civilne zaštite, u vrijeme uvođenja lockdowna). To je tada imalo epidemiološko-sanitarnu svrhu, ali je domino-efektom utjecalo na sve društvene sfere, da to već odavno nije (samo) priča o zdravlju i širenju bolesti.

Prema tome, ovo nije tekst o pandemijskoj krizi, nego o kompletnim općedruštvenim posljedicama koje su u tom periodu domino-efektom utjecale jedna na drugu. One se tiču i međuljudskih odnosa i radnih navika i globalne slike svijeta. Svijet se od 2019/20. prilično promijenio, sa sigurnošću to možemo konstatirati. Kakav je to svijet bio 2019., a kakav je danas 2023.? Disclaimer: objašnjeno prvenstveno iz vizure "zapadnog čovjeka".

Kakav svijet smo ostavili 2019., a kakav imamo danas?

Pogledajmo, prvo, kakav smo svijet ostavili, primjerice, slaveći Novu godinu 2020. Relativno miran i stabilan - ekonomska kriza daleko je iza nas, gospodarstvu je krenulo, migrantska kriza također je već neko vrijeme jenjavala (ne u potpunosti), val desnih populizama najavljen nekoliko godina prije oslabio je, ratova je manje nego prije, konsolidiraju se sustavi koji su dugo godina bili krizni, sukobi velikih sila na razini su nadmudrivanja i pomalo amortizirani, paradoksalno, naprasitom diplomacijom tadašnjeg američkog predsjednika Trumpa (koji baš tada ima jedini gadniji problem s Iranom), cijene energenata stabilne su, EU živi svoju umjerenu politiku između SAD-a i Rusije (a surađuje i s njima i s Kinom…), ne otvaraju se nova žarišta ili ako da, skroz su lokalna… 

Kakav svijet imamo danas, ulazeći u zadnji kvartal 2023.? Prilično neizvjestan i nestabilan - inflacija ždere ekonomije i standarde građana, najavljuje se recesija, najjača europska ekonomija trenutno je "europski bolesnik" (znamo o kome se radi), migrantska kriza sve je jača i nitko nema rješenja, desni populizmi dostižu svoje rekorde (preuzimaju vlasti, a posebno rastu u "europskom bolesniku"), mirovne su akcije oslabile, a višegodišnji zapadni angažman u Afganistanu završio je talibanskom pobjedom, otvaraju se novi ratovi, rat u Ukrajini izazvan ruskom agresijom svijet je potresao geopolitički i ekonomski, EU više ne koristi SAD i Rusiju, nego je između čekića i nakovnja, cijene energenata rastu, Kina je sve jača i u većoj mogućnosti za otvaranje novih žarišta, nemirno je i u Africi…

Teško da netko nije zahvaćen ni s čim od navedenog. Nešto se u svijetu, a šire je od visoke politike, dogodilo u zadnjih tri-četiri godine, što može objasniti ovaj regres i "drugačijost" od one normale na koju smo se sve više navikavali. Od devedesetih do danas nekoliko je kriza ozbiljno zahvatilo navodno proklamiranu normalnost nastalu urušavanjem stare blokovske podjele svijeta.

Normalnost je trebala biti liberalna demokracija (kako je rekao Fukuyama, a od čega je već više puta odustao zadnjih godina), a krize su bile uzrokovane terorističkim napadima, ekonomskim urušavanjem krajem prvog desetljeća 21. stoljeća (kad su neki bili i "preveliki da propadnu", pa su se spašavali, mi u Hrvatskoj smo i u tome pomalo kasnili), izbjegličkim i migrantskim valovima prema Europi i SAD-u iz zemalja tzv. "trećeg svijeta", itd. U najnovije su vrijeme krize ubrzale - pandemijska, geopolitička (izazvana ratom u Ukrajini), energetska…

Što se dogodilo?

Što se dogodilo unutar tri godine da se svijet toliko promijenio, da je postao neizvjestan i da možemo očekivati otvaranje još kriza i problema za koje smo možda mislili da smo s njima završili?

Drastičan pad povjerenja u struku, stručnjake i uopće spoznajne autoritete

Mnogi promašaji struke i autoriteta u području medicine i javnog zdravlja, a kasnije i u području ekonomije, energetike i geopolitike, u sprezi s političkim i medijskim elitama, probudile su veliku skepsu u mnogo dotad neupitnih praksi poput npr. redovnog dječjeg cijepljenja i mediciranja lijekova kroničnim bolesnicima.

To se preslikalo i u druga područja - u ono što kažu stručnjaci po pitanju prirodnih katastrofa, vremena i klime, ratova i energetike. Nikad većim predmetom podsmijeha nisu postali liječnici, meteorolozi, fizičari i dr. Koje sve posljedice može imati kompromitacija struke u jednoj svjetskoj krizi na svakodnevan život? Čini se da velik jer teško je zamisliti kakvo nam se zlo sprema ako se javi još jedna pandemija, ubrzaju klimatske promjene ili ako neka tehnologija doista postigne primat nad nekim svakodnevnim praksama. 

Prodor neliberalnih politika vladajućih opcija u liberalnim demokracijama

Vladajuće opcije u zapadnim liberalnim demokracijama u ovim su svjetskim krizama provodile uglavnom neliberalne politike - ograničavanja ljudskih i građanskih prava u pandemijskoj krizi, sve veća sekuritizacija mnogih društvenih sfera, preveliko petljanje u cijene u inflacijskoj krizi i sl.

S druge strane, tzv. populističke opcije čak su povremeno bile više na strani liberalne demokracije, nego proklamirano liberalno-demokratske opcije. Što znači obrtanje političkih programa i ideja, prevelika udaljenost između službenih političkih stavova i provođenja konkretnih politika, zanemarivanje temeljnih vrijednosti Zapada i liberalne demokracije? Sigurno ne znači da su ti sustavi, te zemlje i uređenja sada dovoljno jaki da se odupru autoritarnim tendencijama s Istoka, prvenstveno Rusije i Kine.

Moralka ispred politike

Politike odgovora na momentalne krize često su bile praćene moraliziranjem kao svojom glavnom sastavnicom - "misli na druge", "svi smo u ovome zajedno", "korištenjem grijanja i klima-uređaja pomažemo diktatoru Putinu", "vožnjom aviona ostavljamo ugljični otisak" i sl.

Ta se signalizacija vrlina sasvim dobro uklopila u ranije započete woke trendove na Zapadu, a izazvala je uglavnom indignaciju jer nije teško vidjeti da su oni koji su govorili da smo "svi zajedno" u nekoj nevolji ipak koristili privilegije u toj kriznoj situaciji (nisu se neka pravila na njih odnosila), poput npr. otvorenih biznisa, velikih okupljanja bez zaštite, vožnje avionom, intenzivnim grijanjem ili hlađenjem. Koje posljedice može ostaviti da netko osiromašenom i obespravljenom narodu s moralnog (i svakog drugog) Olimpa govori kako se treba ponašati?

Tehnokratizacija politike

Val populizma koji je bio na vrhuncu izborom Donalda Trumpa i Brexitom 2016. godine te koji je na mala vrata u politiku uveo "amaterokraciju" u periodu od 2020. godine preobrnuo se - opet je na scenu stupio tehnokratizam - sada se politika opet skriva pod skutima "struke", čak do mjere da se govorilo i da struka donosi odluke, makar je politika mjesto gdje se u krajnjoj instanci donose odluke o životu zajednice.

Poziv da se "slušaju stručnjaci" jest jedan oblik outsourcinga tehnokracije, a funkcionira i dalje jer je na to uvijek moguće se pozvati kada treba ušutkati glasove demokracije - nema rasprave o onome što je struka zaključila! Sve je to točno i treba razdvojiti pitanja političkog odlučivanja i pitanja istine o nečemu, ali je problem kada se sve više područja zaključava "jedinom istinom". Tada politika postaje samo tehnika, odnosno tehnologija upravljanja - nema mjesta za ideje, vrijednosti, sukobljavanje, nadmetanje, dijalog… Je li moguće u takvoj atmosferi uopće zamisliti političko promišljanje alternative?

Brz razvoj tehnologije i sumnja u transhumanizam

Razvoj tehnologije, naročito s umjetnom inteligencijom i jačanjem društvenih mreža, otišao je u smjeru da se postavilo i metafizičko pitanje "je li došlo do prevladavanja čovjeka?" Neki su teoretičari, često koketirajući i sa zavjereničkim diskursom (ne nužno), u tome proglasili transhumanizam kao opasnu tendenciju, možda i najveću opasnost za čovjeka u budućnosti.

Automatizacija i robotizacija sve više sfera života svakako je nešto što je neizbježno i poželjno, ali pod kojim društvenim odnosom? Hoće li to značiti i dalje jednako radno vrijeme, jednaku razinu eksploatacije radnika? Također, je li moguće baš svugdje zamijeniti ljudski kontakt? Na blagajnama u trgovinama, u liječničkim ordinacijama, u školskim i fakultetskim predavaonicama? U seksualnom odnosu? Gdje i kako postaviti granicu? Bez političkog odgovora na to, teza o transhumanizmu i ne zvuči tako ludo. 

Toksičan spoj

Ukratko, kombinacija pada povjerenja u autoritete, neprincipijelnih i nedemokratskih politika i razvoja tehnologije koja se kalemi na već postojeće sumnje u "prevladavanje čovjeka" toksičan je spoj koji bi mogao izroditi novu distopiju. Toj se distopiji moguće suprotstaviti jedino ciljajući na uzroke, a oni su u kompromitiranoj struci, korumpiranim i gramzivim korporacijama, odnarođenim političkim i medijskim elitama, zloupotrebama tehnologije i apeliranja isključivo na individualnu odgovornost.

Nije moguće traženjem žrtvenih jaraca, otpisujući mase ljudi kao "glupe" ili samo kao "teoretičare zavjera", forsiranjem politika koje nemaju nikakvu demokratsku legitimaciju i pošto-poto društvenim eksperimentima za navodno "više ciljeve". Jer čineći ponovno takve pogreške, sljedeća bi kriza mogla biti ona u kojoj će se dugo vikati "vuk", a nitko neće vjerovati, pa čak ni tada kada pokolje cijelo stado ovaca.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala