RANKO Marinković rođen je 22. veljače 1913. godine u Komiži na otoku Visu. Umro je 28. siječnja 2001. u Zagrebu, a pokopan je u rodnoj Komiži. Smatra se jednim od najvažnijih i najutjecajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, osobito po svom doprinosu modernoj drami i romanu.

Osnovno školovanje završio je na Visu, a gimnaziju je pohađao u Splitu i Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je romanistiku, koju je diplomirao 1935. godine. Već tijekom studija uključio se u književni i kazališni život te započeo suradnju s časopisima i kazalištima.

Početak književne karijere i ratno razdoblje

Na književnu scenu snažno je stupio krajem tridesetih godina. Njegova drama "Albatros" praizvedena je 1939. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i odmah je prepoznata kao djelo modernističke poetike, obilježeno ironijom, groteskom i propitivanjem društvenih i moralnih normi.

Tijekom Drugoga svjetskog rata Marinković je bio interniran u talijanski logor Ferramonte u Kalabriji. Nakon kapitulacije Italije boravio je u Bariju, a potom u zbjegu El Shatt u Egiptu, gdje je sudjelovao u kulturnom životu hrvatskih izbjeglica. Ratna iskustva snažno su utjecala na njegovo kasnije književno stvaralaštvo, osobito u pogledu tematiziranja nasilja, apsurda i krize identiteta.

Poslijeratno stvaralaštvo i vrhunac karijere

Nakon rata vratio se u Zagreb, gdje je obnašao važne kulturne i pedagoške dužnosti. Bio je ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 1946. do 1950. godine, a potom dugogodišnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj je predavao do umirovljenja 1983. godine.

U poslijeratnom razdoblju nastaje najveći dio njegova najvažnijeg opusa. Zbirkom pripovijedaka "Ruke" iz 1953. godine potvrdio se kao jedan od vodećih prozaika svoga vremena. Drama "Glorija" iz 1955. ubraja se među njegova najizvođenija kazališna djela.

Vrhunac njegova stvaralaštva predstavlja roman "Kiklop", objavljen 1965. godine, koji se smatra jednim od ključnih romana hrvatske književnosti 20. stoljeća. Roman je pisan modernističkim postupcima, ispunjen ironijom, groteskom i intelektualnim dijalozima, a bavi se duhovnim stanjem zagrebačke inteligencije uoči Drugoga svjetskog rata.

Književni stil i značaj

Marinkovićev književni stil obilježavaju slojevita simbolika, filozofska razina teksta, jezična virtuoznost i snažna sklonost ironiji i parodiji. U svojim djelima često je propitivao odnos pojedinca i društva, ulogu intelektualca, strah, slobodu i moralnu odgovornost.

Za svoj književni rad dobio je brojna priznanja, među kojima se ističe Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo. Godine 1983. postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

U kasnijim godinama života sudjelovao je i u javnom i političkom životu Hrvatske, osobito početkom devedesetih godina. Unatoč različitim interpretacijama njegova javnog djelovanja, njegov književni značaj ostao je neupitan.

Ranko Marinković ostavio je trajno nasljeđe u hrvatskoj književnosti. Njegova djela i danas su sastavni dio školskih i sveučilišnih programa, a "Kiklop" se smatra nezaobilaznim romanom hrvatske moderne.