Tekst. S.C.H.
Foto: Arhiva

KOLIKO je prisutan u našim životima danas? Je li bio dobar ili loš? Bismo li danas živjeli bolje da ga nije bilo? Treba li nam u ovim vremenima neki novi Tito? Bez obzira kako na njega gledali danas, Josip Broz Tito je ostavio neizbrisiv trag na prostorima na kojima danas živimo i punih 30 godina nakon svoje smrti kontroverze oko njegovog imena i djela još su jednako snažne kao i dalekog 4. svibnja 1980. kada je napustio ovaj svijet.

No na stranu s onim kako ga mi vidimo. O tome je u godinama iza nas dosta toga već rečeno, a suprotstavljene će se strane teško složiti oko toga kakav je Tito doista bio. Zanimljivije je promotriti kako ga vide oni izvan granica bivše zajedničke države. A zgodno je napomenuti kako su današnju obljetnicu Titove smrti prigodnim tekstovima obilježili gotovo svi svjetski mediji. No za razliku od Hrvata, Srba i ostalih naroda s ovih prostora, koji se još uvijek ne mogu složiti oko onoga što je bilo prije 60 ili više godina, svjetski komentatori okrenuti su isključivo onome što se događa danas, 30 godina nakon njegovog odlaska. I gotovo svi se slažu u jednom: Titovo je naslijeđe na prostoru Balkana još uvijek jako.

Čovjek koji je držao na uzdi sve te "čudne" narode na Balkanu

Bio je čovjek koji je punih 35 godina uspio primiriti i držati na uzdi sve te "čudne" balkanske narode, osigurati im poprilično kvalitetan život i relativno visok standard u odnosu na građane koji su živjeli ostalim zemljama tadašnjeg socijalizma, kaže BBC.

Njemački parlamentarac, gradonačelnik Bremena i prvi međunarodni upravitelj Mostara Hans Koschnik je za Deutsche Welle rekao kako je Titova velika pogreška bila što je nakon Drugog svjetskog rata zabranio javnu raspravu o unutarnjim konfliktima. "Da su se narodi u bivšoj Jugoslaviji suočili sa svojom prošlošću, ne bi bilo ratnih sukoba koji su uslijedili 90-tih godina", smatra Koschnik.

Drugi pak tvrde da velika Titova krivica leži u činjenici da je dopustio Ustav iz 1974., koji je značajno olabavio dotadašnju strogu centralizaciju i omogućio neku vrstu federalne zajednice, a da prethodno za takvo što nije stvoren temelj u stvarnoj gospodarskoj samostalnosti republika. Nakon toga, a posebno nakon prvih naznaka ekonomske krize sredinom 80-ih, sve su nejednakosti i nesloge izbile na površinu, a san o lagodnom životu građana bivše države počeo se naglo rasplinjavati. Mnogi su se konačno probudili tek u krvavim sukobima 90-ih.

Mnogima je i "malo iluzije o boljem životu" mnogo više nego što imaju danas

I danas, u nekom drugom vremenu, još je mnogo onih koji tvrde da je Titovo vrijeme bilo bolje, da su ljudi jedni drugima više bili ljudi i da smo, koliko god bili siromašniji, ipak bili humaniji i topliji. Poznati izraelski pisac Ephraim Kishon, pišući jednom o Titu, rekao je kako je on "svojim građanima dao malo slobode i malo iluzije o boljem životu – sasvim dovoljno da kod moskovskih drugova izazove bijes". Nekima je, barem kada je o Hrvatskoj riječ, i to "malo" bilo mnogo više nego što imaju danas.

Onima pak koji sanjaju, takve snove vrlo brzo rasplinu podsjećanja na brojne zločine počinjene nakon Drugog svjetskog rata – na Bleiburšku tragediju, na brojne jame u kojima još leže deseci tisuća bezimenih kostiju, na vrijeme straha i progona s kraja 40-ih godina prošloga stoljeća, na diktaturu koja je tek pred kraj bila "nešto mekša",...

Prošla su, evo, puna tri desetljeća od odlaska čovjeka kojega bismo teško mogli obojati samo jednom bojom. Ni povjesničari, ni znanstvenici, ni sociolozi, ni politički analitičari, koji ponavljaju tvrdnje kako svaki čovjek ima svoju dobru i svoju lošu stranu, još se nisu uspjeli složiti oko toga kakva je to boja trebala biti i je li trebala biti više crna ili pak više bijela. Njegovi suvremenici polako odlaze, ali kako sada stvari stoje i prema svemu što vidimo oko sebe u ovim turbulentnim vremenima, bit će zanimljivo vidjeti hoće li i generacije koje dolaze, unatoč "povijesnom odmaku", smoći snage da i za 50 godina doista objektivno analiziraju Titovo vrijeme i ostavštinu.