ANTE VLAHOVIĆ jedan je od najimućnijih Hrvata, a bogatstvo mu se procjenjuje na više od 2,5 milijardi kuna. Inače je poprilično samozatajan, ali nedavno se našao u središtu javnosti, i to zato što se otkrilo da je od supruge zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića za 150 tisuća eura kupio straćaru od 38,49 metara kvadratnih. Vlahović je tako neuglednu nekretninu platio 3897 eura po metru kvadratnom.

No, tko je zapravo Ante Vlahović?

O Vlahoviću, kao i o nekad Todoriću, malo toga se zna

Kao i u slučaju Ivice Todorića prije njegovog konačnog pada, o Vlahoviću se danas malo toga zna. Tekstovi koji se o njemu pišu uglavnom su pozitivno intonirani pa ga se tako naziva jednim od najboljih menadžera ikad, mecenom, promicateljem znanosti…

U javnosti se pojavljuje rijetko, a fotografije na kojima je snimljen uglavnom su s nekih dobrotvornih priredbi. A intervjue ne daje gotovo nikad.

Svoju poslovnu karijeru Vlahović je započeo u TDR-u

Ante Vlahović rođen je 1951. u Kominu kraj Metkovića. Ekonomski fakultet u Zagrebu završio je 1980. godine, a svoju poslovnu karijeru započeo je u Tvornici duhana Rovinj.

U njegovoj službenoj biografiji stoji da je u tvrtki TDR-u od 1977. godine, a prije transformacije, odnosno privatizacije po modelu Ante Markovića prema kojem su tvrtke preuzimali radnici, bio direktor tržišnog poslovanja. Predsjednik Uprave TDR-a postao je 1994. godine, a prve milijune Vlahović je zaradio jer je kao direktor TDR-a otkupio dionice kojima je kasnije vrijednost porasla u nebo. Iz TDR-a je nastala Adris grupa, a Vlahović je od 2004. godine njen predsjednik Uprave.

TDR, a kasnije Adris grupa, bio je ekonomski gigant koji se jedini mogao uspoređivati s Agrokorom Ivice Todorića, a i model poslovanja je bio sličan. Naime, zahvaljujući bankarsko-političkim vezama, Adris je godinama sprječavao ulazak duhanskih konkurenata na hrvatsko tržište, a u isto vrijeme preuzimao je konkurentske tvrtke u Hrvatskoj. Smatra se kako su ključni za uzlet TDR-a devedesetih bili bivši hrvatski premijeri Franjo Gregurić i Zlatko Mateša. Zahvaljujući političkim vezama poslovanje su uspjeli proširiti i na Bosnu i Hercegovinu, a pri tome im je u početku pomogao Jadranko Prlić.

Kako je rastao TDR

U travnju 2003. godine Državna revizija zaključila je da je pretvorba TDR-a provedena po zakonu. No, kao i u mnogim drugim slučajevima pretvorbe i privatizacije, nerazmršeno klupko poslovnih odnosa, pogodovanja i pljački palo je u zaborav. Naime, pretvorba TDR-a započela je prije 1991. godine, kao i za, primjerice, Slobodnu Dalmaciju i Zagrebačku banku, i to po, kako smo već napisali, tzv. Markovićevom modelu.

I dok je za Slobodnu Dalmaciju ona poništena, prema pisanju Feral Tribunea, TDR-u je prihvaćena. Nakon samostalnosti oformljena Agencija za restrukturiranje i razvoj prema TDR-u je bila blagonaklona. Štoviše, kako je pisao Feral, to tijelo je tadašnjim vlasnicima predvođenima Antom Vlahovićem maksimalno izlazilo u susret, priznajući im vlasništvo od čak 72 posto kapitala tvrtke, procijenjenog na skromnih 160 milijuna tadašnjih dinara. Jer rovinjsku je tvornicu, kako je pisao Feral, početkom pretvorbe i privatizacije tzv. tehnomenadžerska struja u HDZ-u izabrala da bude njezin financijski i svaki drugi servis. Protiv vodstva tvrtke 1996. godine podnesena je kaznena prijava, no ona je četiri godine kasnije odbačena.

Zauzimanje TDZ-a završilo prosvjedom koji je trajao četiri mjeseca, intervenirala i policija

TDR je tako 1998. godine preuzeo i Tvornicu duhana Zagreb. Ona je pak imala drugačiju pretvorbeno-privatizacijsku priču. Kada je TDR 2006. godine gasio proizvodnju TDZ-a, radnici ove tvrtke smatrali su da je njihova tvrtka nezakonito preuzeta. Naime, oni su tvrdili da je Zagrebačka banka 1993. godine nezakonito došla do udjela od 19,3 posto. No Zagrebačka banka s godinama je povećavala svoje udjele u TDZ-u, a u srpnju 1998. godine prodala ih je TDR-u. Njihov udio iznosio je tada 54,62 posto ukupnog broja dionica. Pošto je TDR od ranije raspolagao s nekih pet posto dionica TDZ-a, kupnjom udjela Zagrebačke banke postao je većinski vlasnik.

Privatizacija TDZ-a na kraju je figurativno završila radničkim prosvjedima, koji su trajali gotovo četiri mjeseca, te "okupiranjem" tvorničkih hala TDZ-a. Naime, dio radnika nije prihvatio preseljenje u Kanfanar, gdje je izgrađena nova tvornica, a sporne su bile i otpremnine i zaostale plaće. 

"Borba za pravnu državu za nas znači ispravljanje svega što je nezakonito i nemoralno, poput privatizacije TDZ-a, a sve drugo smatrat ćemo borbom za vladavinu interesa koja se događa u Hrvatskoj posljednjih godina", govorio je tada predsjednik Novog sindikata Mario Iveković, koji nije pristao da se zbog preseljenja u novu tvornicu u Kanfanaru gasi proizvodnja cigareta u Zagrebu. Prosvjede je ugušila policija koja je na kraju probila ulazna vrata te je privela pobunjene radnike.

U policijskom zauzimanju pogona TDZ-a uhićeno je tada tridesetak radnika, a u intervenciji pedesetak pripadnika specijalne policije ozlijeđen je jedan radnik. Policija je za čovjeka koji je pretrpio ozbiljne ozljede glave i kralješnice rekla da je "pao niz stepenice". Liječničku pomoć tada su zatražile i tri radnice, i to zbog šoka. U prosvjede je bila uključena i tadašnja vlada, na čijem je čelu bio premijer Ivo Sanader. Bilo je dogovoreno da radnici TDZ-a, ako prihvate ponudu TDR-a, mirno izađu iz pogona, a TDR bi povukao izvanredne otkaze koje su radnici dobili nakon zauzimanja tvornice.

"Adris grupa je najavila da će pokazati ljudskost te najvjerojatnije isplatiti preostale plaće i otpremnine", objavio je Jutarnji list 2006. godine nakon što je policija ušla u pogon.

Sumnjivi poslovi TDR-a

Upravo u vrijeme gašenja zagrebačkih pogona Business.hr počeo je raspletati priče o sumnjivim poslovima TDR-a te otkrio neke dokaze u kontekstu šverca cigareta. Business.hr objavio je tada kako je Marko Milošević, sin Slobodana Miloševića, tijekom Domovinskog rata imao tvrtku preko koje je TDR-ov Marlboro išao za Srbiju i dalje. U to vrijeme na vidjelo je izašlo i svjedočanstvo Vladimira Bebe Popovića, savjetnika za odnose ubijenog premijera Zorana Đinđića.

On je optužio TDR i njegovog većinskog vlasnika Antu Vlahovića da su sudjelovali u destabilizaciji premijera Đinđića jer je suzbijao tržište šverca cigareta. Popović je tvrdio kako je TDR platio Ivi Pukaniću da u Nacionalu objavljuje tekstove o balkanskoj duhanskoj mafiji i Stanku Subotiću Canetu, a sve kako bi povezali Đinđića sa švercom.

Đinđićev suradnik optuživao Vlahovića 

"Doznali smo da je financiranje tog teksta platio TDR, na čelu s direktorom Antom Vlahovićem, kojem je sudbinski bilo važno srpsko tržište jer je za desetak godina, za vladavine Slobodana Miloševića, bilo jedino tržište na koje su se mogli slati šleperi cigareta bez dokaza o krajnjem korisniku", tvrdio je Popović. On je tvrdio i da je TDR Srbiju koristio za šverc cigareta. 

"Cigarete bi se izvezle u Srbiju, nekada samo papirološki, nekada i fizički, te zatim vraćale u Hrvatsku. Nastala je velika panika među njihovim proizvođačima kada je Đinđić došao na vlast jer su se navikli na tržište koje im je mjesečno donosilo i po stotinu milijuna dolara ili maraka. Ante Vlahović i TDR dali su sedam milijuna maraka ljudima da odu u Srbiju i nađu ljude koji su spremni nastaviti pisati i širiti aferu o duhanskoj mafiji koju je započeo Ivo Pukanić", rekao je tada Popović. Ivo Pukanić iz Nacionala opovrgnuo je tada Popovićevo svjedočenje.

No TDR se iz svega toga izvukao neokrznut.

TDR imao gotovo monopolističku poziciju na tržištu

Baš kao i Agrokoru, i TDR-u su zamjerali gotovo monopolističku poziciju, a nju je držao gotovo sve do 2010. godine. Monopolističku poziciju Vlahoviću osiguravao je i Slavko Linić, u vrijeme dok je bio potpredsjednik vlade Ivice Račana, kada je British American Tobacco (BAT) označio kao lošeg investitora u Hrvatsku. Linić je branio TDR kada je BAT kupio Tvornicu duhana u Zadru.

"Balkanska zemlja neprijateljski je raspoložena prema stranim investitorima", pisao je Forbes 2005. godine, kada se BAT nakon godina diskriminacije odlučio povući iz Hrvatske.

Kazne zbog poslovanja

Godinama su tako iz Rovinja držali monopol na cigarete, vezujući trgovce "rabatima vjernosti", zbog čega im je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja odrezala kaznu od 270 milijuna kuna. Ključna je bila 2010. godina, kada se tržište liberaliziralo te su uvedeni novi propisi u procesu približavanja Europskoj uniji, a uvedena je i zabrana pušenja u javnim prostorima, kao i restrikcije u promociji duhanskih proizvoda.

Pet godina kasnije, 2015. godine, donesena je odluka o prodaji TDR-a, i to upravo BAT-u za 505 milijuna eura. Vlahović zbog "emotivnih razloga" nije glasao o prodaji.

Sporna kupovina Croatia osiguranja

Nakon prodaje duhanskog biznisa snažnije su se okrenuli turizmu, proizvodnji hrane i - osiguranju. Kada se govori o osiguranju, tu je i sporna kupovina Croatia osiguranja, o kojoj se tada govorilo kao o dogovoru Linića i Vlahovića.

U nalazu Državne revizije za proračun RH u 2014. godini jasno je naglašeno kako se prodaja Croatia osiguranja po modelu Slavka Linića nije smjela dogoditi, odnosno da je bila protivna zakonu te da je na koncu sklopljen nepovoljan posao za RH, od kojeg je zaradila jedino tvrtka za savjetovanje. Revizija je utvrdila i kako su nekretnine Croatia osiguranja procijenjene na manje iznose.

A osim cijene, uvjeta i načina na koji je donesena odluka o prodaji, Revizija je zamjerala i da je savjetnik za prodaju kojeg je angažirala vlada debelo preplaćen. HDZ, koji je tada bio u oporbi, najavljivao je reviziju privatizacije Croatia osiguranja, no to se nije dogodilo.

Odluka o prodaji CO-a dogodila se kad je tvrtka odlično poslovala

Osim toga, odluka o prodaji dionica CO-a donesena je u srpnju 2013. godine kada je Croatia osiguranje bila snažna hrvatska tvrtka koja je u prvih devet mjeseci ostvarila bruto dobit od 106,7 milijuna kuna. Unatoč dobrim financijskim rezultatima te činjenici da je unutar te kuće pokrenut proces racionalizacije poslovanja, vlada se odlučila na prodaju te kuće.

Index je još 2013. godine nizom članaka ukazivao na nelogičnosti prodaje CO-a, a prije svega na činjenicu da je izigran sabor, odnosno da su prodaju CO-a morali potvrditi zastupnici. Ipak, Ministarstvo financija, koje je dobilo ponude poljskog PZU-a i Adris grupe, prodalo je CO. U neobvezujućoj ponudi Adris grupa je nudila 790,27 eura po dionici te dokapitalizaciju od 130 milijuna eura, a poljski PZU 900,90 eura po dionici i 50 milijuna eura dokapitalizacije. Izabrana je ponuda Adrisa koji je tako kupio 39,6 posto dionica te dokapitalizirao CO i postao vlasnik 60 posto dionica CO-a.

Čovjek od najvećeg Linićevog povjerenja našao posao u Adrisovom Croatia osiguranju

Zanimljivo je kako je Tihomir Kralj, bivši policajac koji je drmao Poreznom upravom u vrijeme dok je Slavko Linić bio ministar financija, upravo u Croatia osiguranju pronašao novi posao. Tijekom siječnja 2015. godine, nakon uspješne privatizacije ove kuće, odnosno kupnje od strane Adris grupe, postao je voditelj korporativne sigurnosti u Croatia osiguranju.

Riječanin Kralj bio je Linićev čovjek od najvećeg povjerenja. U Poreznu upravu postavljen je da nadgleda tadašnju ravnateljicu Nadu Čavlović Smiljanec, s kojom je Linić bio u nategnutim odnosima.

Na odlasku je Linić pokušao Kralja instalirati i za novog šefa Porezne uprave, ali to mu ipak nije pošlo za rukom. Kralj je na koncu zbrinut u Carini, gdje je dobio fotelju zamjenika ravnatelja, ali ondje se zadržao tek nekoliko mjeseci prije nego što je prešao u Croatia osiguranje. Kralju je to bilo zaposlenje u privatnom sektoru.

Vlahović ušao u sukob s vladom Andreja Plenkovića

U izravan sukob s ovom vladom, a prije svega sa šefom HDZ-a Andrejem Plenkovićem, Vlahović je ušao zbog Agrokora, odnosno nakon što je Index razotkrio skupinu Borg. Vlahovićev Adris je, naime, od Agrokora potraživao milijardu kuna i borio se protiv nagodbe. Zbog stopiranja nagodbe premijer Andrej Plenković morao se naći s Vlahovićem na posebnom sastanku, i to nakon što je izjavio da on kao premijer ne može sudjelovati u procesu postizanja dogovora između vjerovnika i izvanredne uprave Agrokora. 

U sukobu zbog nagodbe Agrokora

"Predsjednik Vlade informirao se na sastanku s predsjednikom Uprave Adrisa Vlahovićem o poziciji Adris grupe u procesu sklapanja nagodbe u Agrokoru", stajalo je u tadašnjem priznanju vlade o sastanku Plenkovića s Vlahovićem. Adris nikada nije prihvatio nagodbu, a trenutno sudskim putem pokušava doći do milijardu kuna kojima je kreditirao Agrokor. 

Adris je danas jedna od najmoćnijih regionalnih korporacija s naglaskom na širenje u turizmu, a velik dio novca sada izdvaja za razne humanitarne projekte. Više od milijun eura izdvojeno je za pomoć zlostavljanoj djeci, a postoji i zaklada koja financira mlade ljude.   

Seli se u Zagreb?

Vlahović je rođen u Metkoviću, a godinama živi u Rovinju. Navodno će živjeti u kući koju gradi u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, odmah uz mjesto na kojem je za golem novac kupio straćaru Bandićeve supruge.