DANA 15. lipnja 1330. godine u palači Woodstock u engleskom Oxfordshireu rođen je Edward od Woodstocka, čovjek koji će ući u povijest kao Crni princ. Iako je bio najstariji sin engleskog kralja Edvarda III. i gotovo cijeli život prijestolonasljednik, nikada nije postao kralj. Umro je godinu dana prije svog oca, no uspio je steći reputaciju jednog od najslavnijih i najstrašnijih vojskovođa srednjega vijeka.

Njegov sin kasnije je postao engleski kralj Rikard II., dok je sam Crni princ ostao zapamćen kao čovjek koji je obilježio Stogodišnji rat između Engleske i Francuske.

Nitko ne zna zašto je bio "crni"

Zanimljivo je da ga suvremenici nisu zvali Crnim princem. Tijekom života bio je poznat jednostavno kao Edward od Woodstocka ili princ od Walesa. Nadimak se pojavio tek u 16. stoljeću, gotovo dva stoljeća nakon njegove smrti.

Povjesničari ni danas nisu sigurni odakle potječe. Jedna teorija kaže da je nosio tamni oklop ili crni štit, dok druga smatra da je nadimak nastao zbog njegove okrutnosti prema protivnicima. Posebno se spominje osvajanje francuskog Limogesa 1370. godine, kada su engleske snage nakon zauzimanja grada ubile velik broj stanovnika. Danas se smatra da su kasniji kroničari vjerojatno pretjerivali s brojem žrtava, ali događaj je dodatno učvrstio njegovu ratničku reputaciju.

Već sa 16 godina postao je ratni junak

Crni princ odrastao je u razdoblju kada je njegov otac polagao pravo na francusku krunu, što je dovelo do Stogodišnjeg rata. Već kao tinejdžer sudjelovao je u vojnim pohodima.

Pravu slavu stekao je 1346. godine u bitci kod Crécyja. Imao je samo 16 godina, a zapovijedao je dijelom engleske vojske koja je nanijela težak poraz brojčano nadmoćnim Francuzima. Prema poznatoj priči, tijekom bitke našao se u opasnosti, ali njegov otac odbio mu je poslati pomoć uz poruku da sin mora sam zaslužiti svoje viteške ostruge.

Još veću pobjedu ostvario je deset godina poslije. U bitci kod Poitiersa 1356. godine njegova je vojska porazila Francuze i zarobila samog francuskog kralja Ivana II. Bio je to jedan od najvećih uspjeha Engleza u cijelom Stogodišnjem ratu i događaj koji je Crnog princa pretvorio u legendu.

Vladar Akvitanije i nesuđeni kralj

Nakon velikih vojnih uspjeha dobio je upravu nad Akvitanijom, velikim engleskim posjedom na jugozapadu današnje Francuske. Ondje je vodio raskošan dvor, ali i skupe vojne pohode koji su izazivali nezadovoljstvo lokalnog stanovništva i plemstva.

Sudjelovao je i u građanskom ratu u Kastilji na Pirenejskom poluotoku, gdje je izvojevao još jednu veliku pobjedu. Međutim, upravo su ga ti pohodi vjerojatno trajno narušili zdravlje. Povjesničari i danas raspravljaju o tome od koje je bolesti bolovao, a spominju se dizenterija i različite kronične infekcije.

Umro je 8. lipnja 1376. u dobi od 45 godina, samo godinu prije svog oca. Time je izgubio priliku da postane engleski kralj, a kruna je nakon smrti Edvarda III. pripala njegovu desetogodišnjem sinu Rikardu II.

Simbol viteštva, ali i okrutnosti

Crni princ ostao je jedna od najslavnijih osoba engleskog srednjega vijeka. Englezi su ga stoljećima slavili kao uzornog viteza i velikog vojskovođu, dok ga francuska tradicija često prikazuje kao nemilosrdnog osvajača.

Njegov grob i danas se nalazi u katedrali u Canterburyju, gdje su sačuvani njegov oklop, štit i kaciga. Iako nikada nije nosio kraljevsku krunu, malo je engleskih prijestolonasljednika ostavilo toliko snažan trag u europskoj povijesti. Paradoksalno, čovjek koji je zarobio francuskog kralja i stekao slavu najvećeg ratnika svojeg doba ostao je upamćen kao najveći engleski kralj koji to nikada nije postao.