ČINI se da je Donald Trump odlučan u namjeri da uđe u vojni sukob s Venezuelom. Na Karibima i oko njih rasporedio je golem vojni arsenal te poduzeo niz provokativnih akcija uz venezuelansku obalu, opravdavajući to borbom protiv krijumčarenja droge u Sjedinjene Države.

Prema Vijeću za vanjske odnose, riječ je o najvećoj demonstraciji američke vojne moći na zapadnoj hemisferi još od invazije na Panamu 1989. godine, a uključuje nosač zrakoplova, razarače, krstarice i brodove za specijalne operacije.

Iako je Trump odbio isključiti mogućnost kopnene invazije, američka vojska zasad se usredotočila na presretanje brodova, pokušaje zatvaranja zračnog prostora Venezuele, a 10. prosinca zaplijenila je i jedan naftni tanker, piše američki profesor Austin Sarat za The Guardian.

Nejasni motivi i opasne prijetnje

Pravi razlozi Trumpovih poteza ostaju nejasni. Možda želi kazniti diktatorskog predsjednika Nicolása Madura zbog dopuštanja masovne migracije Venezuelanaca u SAD ili pak nastoji preuzeti kontrolu nad ogromnim naftnim resursima te zemlje. Bez obzira na motivaciju, ovim zveckanjem oružjem na Karibima ponaša se poput nasilnika koji se iživljava nad slabijim protivnicima, a Venezuela nije njegova jedina meta.

U intervjuu za Politico, Trump je natuknuo da je spreman poduzeti vojnu akciju i u Meksiku te Kolumbiji kako bi zaustavio protok droge. Njegova izjava o tome kako se nosi s prosvjednicima kod kuće sada kao da opisuje njegov pristup vanjskoj politici na zapadnoj hemisferi: "Morate dominirati. Ako ne dominirate, gubite vrijeme."

Poziv na zaustavljanje eskalacije

Ovakav smo scenarij već vidjeli i rijetko je završio dobro, kako za SAD, tako i za njegove južne susjede. Vrijeme je da Kongres reagira i spriječi predsjednika da Ameriku uvuče dublje u južnoameričku kaljužu, piše Sarat.

Također je vrijeme da Organizacija američkih država (OAS) prekine šutnju i osudi poteze Trumpove administracije. Kako je ispravno upozorila Međunarodna federacija za ljudska prava: "Erozija demokratskog sustava i kršenja ljudskih prava... u Venezueli... ne ovlašćuju nijednu državu da intervenira kao što to čine Sjedinjene Države... Time se krši temeljno pravo na kojem počiva arhitektura svjetskog poretka, a to je samoodređenje naroda."

Povratak politici sfera utjecaja

Jasno je da poštovanje tog načela nije vodilja vanjske politike ove administracije, što se vidi i na primjerima odnosa prema Palestincima ili prihvaćanja ruskih teritorijalnih pretenzija u Ukrajini.

Nedavno objavljena američka strategija nacionalne sigurnosti jezikom koji podsjeća na 19. stoljeće navodi da je "velik utjecaj većih, bogatijih i jačih nacija bezvremenska istina međunarodnih odnosa". Dokument zagovara viziju svijeta u kojem jače sile priznaju i poštuju međusobne sfere utjecaja, što bi uključivalo i poštovanje napora drugih sila da se miješaju u poslove slabijih država unutar svoje sfere.

Ta ideja seže još u šesto stoljeće prije Krista, kada su, kako tvrdi profesor Andrew Latham, "Rim i Kartaga sklopili sporazum kojim se rimskim brodovima zabranjuje plovidba blizu kartaških voda, a kartaškim snagama napad na gradove prijateljske Rimu." Trump očito želi uspostaviti američku dominaciju na zapadnoj hemisferi, što potvrđuje i sama strategija: "Sjedinjene Države moraju biti dominantne na zapadnoj hemisferi kao uvjet naše sigurnosti i prosperiteta."

Gorke lekcije iz prošlosti

Ovo je očit korak unatrag od liberalnog međunarodnog poretka koji je bio stup odnosa od pada Sovjetskog Saveza. Trumpovi prethodnici iz 19. i ranog 20. stoljeća, William McKinley i Theodore Roosevelt, bili bi ponosni. McKinley je pokrenuo eru američkog imperijalizma, a Roosevelt je takozvanu "diplomaciju topovnjača" - otvoreno pokazivanje vojne moći radi zastrašivanja drugih nacija - učinio središnjim alatom američke vanjske politike.

Primjeri uključuju slanje ratnog broda kako bi se spriječila kolumbijska intervencija u Panami 1903., okupaciju meksičke luke Veracruz 1914. te više od 20 intervencija marinaca u Srednjoj i Južnoj Americi u prvoj polovici 20. stoljeća. Tijekom Hladnog rata, SAD je redovito koristio tajne operacije i vojnu silu kako bi potkopao vlade sklone Sovjetskom Savezu, primjerice u Gvatemali 1954. i Čileu početkom 1970-ih.

Rezultati takve politike bili su katastrofalni. Diplomacija topovnjača i pokušaji promjene režima poticali su antiameričke osjećaje diljem regije i izlagali SAD optužbama za licemjerje. Studije su pokazale da su operacije CIA-e nanosile golemu štetu gospodarstvima te političkim i društvenim sustavima ciljanih zemalja, ostavljajući ih manje slobodnima i prosperitetnima. Intervencija u Gvatemali, gdje je svrgnut demokratski izabran predsjednika, gurnula je zemlju u dug i krvav građanski rat, dok su američki napori da potkopamo Salvadora Allendea u Čileu destabilizirali tamošnje gospodarstvo.

Sarat se boj da je SAD opet na istom putu. Ako ga se ne zaustavi, predsjednikovi potezi u Južnoj Americi učinit će Sjedinjene Države manje sigurnima, a cijelu regiju nestabilnijom.