AMERIČKI državni tajnik Marco Rubio godinama je gradio politički imidž na čvrstom protivljenju režimu u Venezueli i bilo kakvom kompromisu s pokretom koji je pokrenuo Hugo Chávez. No novi naftni sporazum administracije Donalda Trumpa s privremenom venezuelskom vladom Delcy Rodríguez mogao bi Rubiju stvoriti ozbiljan politički problem, osobito među venezuelanskim i kubansko-američkim biračima na Floridi.

Trumpova administracija u petak je objavila veliki sporazum o razvoju venezuelskih naftnih polja, koji je, prema američkoj strani, dogovoren uz sudjelovanje Rubija i ministra obrane Petea Hegsetha. Trump ga je nazvao „najvećim naftnim poslom u povijesti“.

Sporazum predviđa razvoj 17 naftnih polja s približno 63 do 65 milijardi barela dokazanih rezervi. Sjedinjene Države trebale bi imati efektivni udio od 55 posto proizvodnje, kombinacijom vlasničkog udjela i prava na kupnju nafte po proizvodnoj cijeni.

Pojedinosti ugovora još nisu javno objavljene. Delcy Rodríguez prvotno je govorila o koncesiji od 25 godina, dok je američki dužnosnik za Associated Press naveo da će prava na eksploataciju trajati čak 100 godina.

Za Rubija posebno neugodan zaokret

Problem za Rubija nije samo vrijednost sporazuma, nego politički kontekst.

Više od desetljeća Rubio je među američkim Venezuelcima zastupao stav da Washington ne smije normalizirati odnose s chavizmom. Nakon što je Nicolás Maduro ranije ove godine svrgnut i odveden u Sjedinjene Države, činilo se da će Washington inzistirati na političkoj tranziciji i demokratskim izborima.

Umjesto toga, Trumpova administracija sada izravno surađuje s Rodríguez, bivšom Madurovom potpredsjednicom i jednom od najistaknutijih osoba bivšeg režima.

Rubio je sporazum nazvao „velikom pobjedom za američki i venezuelski narod“. No dio venezuelanske oporbe i stručnjaka smatra da je Washington time napravio upravo ono protiv čega se Rubio godinama zalagao.

Eduardo Gamarra, politolog s Međunarodnog sveučilišta Florida, upozorava da Venezuelci i dalje velikom većinom podržavaju uklanjanje Madura, ali da raste nepovjerenje prema Rodríguez i Trumpovoj politici.

Posebno osjetljivo pitanje predstavlja nafta. Nacionalni odnos prema kontroli nad naftnom industrijom jedno je od ključnih pitanja moderne venezuelanske povijesti, a upravo je borba oko naftnog bogatstva bila važan dio političkog uspona chavizma.

Kritike iz venezuelanske oporbe

Harvardski ekonomist i bivši venezuelanski ministar Ricardo Hausmann izravno je napao Rubija, tvrdeći da je sporazumom izgubio povjerenje Venezuelaca.

Kritičari smatraju da Rodríguez nema politički legitimitet za sklapanje tako dugoročnog sporazuma te upozoravaju da bi Washington, umjesto da pomogne demokratskoj tranziciji, mogao učvrstiti položaj ljudi povezanih s bivšim režimom.

Dodatne kontroverze izaziva uloga venezuelskog poslovnog čovjeka Alejandra Betancourta Lópeza, čija je kompanija uključena u upravljanje naftnim poljima obuhvaćenima sporazumom. Betancourt se obogatio tijekom vladavine socijalističkih vlada, a ranije se suočavao s postupkom povezanim s navodima o pranju novca.

Američki State Department, međutim, odbacuje tvrdnju da je riječ o političkom dogovoru s Rodríguez. Američki dužnosnik rekao je da je riječ o privatnom aranžmanu s kompanijom, dok se paralelno vode odvojeni pregovori o političkom pomirenju između venezuelanske vlade i oporbe.

Amerikanci također nisu oduševljeni

Sporazum nije naišao na jednoglasnu potporu ni u Sjedinjenim Državama.

Prema anketi Sveučilišta Quinnipiac iz ožujka, 55 posto Amerikanaca protivilo se tome da SAD preuzme kontrolu nad prodajom venezuelske nafte, dok je 38 posto to podržavalo. Većina ispitanika također se protivila tome da SAD „upravlja“ Venezuelom.

To Rubiju dodatno otežava poziciju: sporazum mora opravdati pred američkom javnošću, ali i pred biračkom skupinom kojoj je godinama obećavao izrazito čvrstu politiku prema chavizmu.

Prvi znakovi političkog pritiska već se pojavljuju među republikanskim zastupnicima s Floride.

Kongresnica María Elvira Salazar, čiji okrug obuhvaća velik dio Dोरala, najprije je javno kritizirala sporazum, tvrdeći da će njegov politički rok trajanja završiti Trumpovim odlaskom iz Bijele kuće. Ubrzo je objavu izbrisala i zamijenila je porukom u kojoj sporazum naziva dobrim, ali i dalje upozorava da je Rodríguez pogrešna osoba za sklapanje takvog dogovora.

I drugi republikanski zastupnik s Floride, Carlos Giménez, kritizirao je Rodríguez i upozorio da sporazum ne ispunjava uvjete koje smatra nužnima za demokratsku tranziciju, među njima slobodne izbore, promjene u Vrhovnom sudu i izbornoj administraciji.

Pritom je važno da nezadovoljstvo među republikanskim biračima latinoameričkog podrijetla nije počelo s ovim sporazumom. Već su ga ranije pojačale Trumpova stroža imigracijska politika i promjene u statusu Venezuelaca kojima je bio omogućen privremeni zaštićeni status.

Rubijev problem za 2028.

Marco Rubio još nije objavio kandidaturu za predsjednika 2028., ali već se smatra jednim od vodećih potencijalnih republikanskih kandidata.

Tržišta političkih prognoza trenutačno među favoritima izdvajaju potpredsjednika JD-a Vancea i Rubija. No za Rubija bi odnos prema Venezueli mogao postati jedno od ključnih pitanja njegove buduće kampanje.

Njegov problem je očit: godinama je biračima u Južnoj Floridi govorio da s chavizmom nema kompromisa, a sada sudjeluje u dogovoru koji uključuje upravo predstavnike političkog sustava protiv kojeg se borio.

Neki analitičari ipak smatraju da Rubio može politički „prodati“ sporazum. Njegovi birači i dalje ga, prema njihovim procjenama, smatraju vjerodostojnijim od demokrata kada je riječ o budućoj demokratizaciji Venezuele.

No konačan politički učinak ovisit će prije svega o tome hoće li sporazum donijeti stabilnost i ekonomske koristi Venezueli te hoće li Washington doista omogućiti slobodne izbore.

Tu se pojavljuje još jedan veliki problem: María Corina Machado, ključna oporbena figura koju dio Venezuelaca smatra stvarnom pobjednicom izbora 2024., zasad je ostala izvan procesa političke tranzicije koji vodi Washington.

Za mnoge Venezuelce uklanjanje Madura nije bilo dovoljno. Ono što su željeli bili su slobodni izbori.

Upravo će zato Rubijeva politička budućnost možda ovisiti o odgovoru na neugodno pitanje: je li Washington, u potrazi za naftom i geopolitičkim utjecajem, odustao od demokratske tranzicije za koju je Rubio godinama tvrdio da je njegov glavni cilj?