PAVAO Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652. - Beč, 20. siječnja 1713.) bio je jedan od najsvestranijih i najutjecajnijih hrvatskih intelektualaca ranoga novog vijeka. Povjesničar, književnik, jezikoslovac, kartograf, publicist i nakladnik, Vitezović je djelovao na razmeđu znanosti, politike i književnosti te ostavio dubok trag u oblikovanju hrvatske kulturne i povijesne samosvijesti.

Obrazovanje i intelektualno formiranje

Rođen je u Senju u obitelji vojnog časnika Antuna Rittera i Senjanke Doroteje Lučkinić. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu, a školovanje nastavio kod isusovaca u Zagrebu. Filozofiju je započeo studirati u Rimu, no presudnu ulogu u njegovu intelektualnom razvoju imao je boravak u Kranjskoj i suradnja s uglednim polihistorom Johannom Weichardom Valvasorom, uz kojeg se upoznao s modernim historiografskim i znanstvenim metodama svog vremena.

Politička i javna djelatnost

Vitezović nije bio samo učenjak nego i aktivan sudionik javnog i političkog života. Sudjelovao je u vojnim pohodima protiv Osmanlija u Slavoniji i Ugarskoj, a kao predstavnik senjskih staleža sudjelovao je na saborima u Sopronu, Bratislavi i Beču. Tijekom života stekao je plemićki naslov baruna, imenovan je dvorskim savjetnikom te je jedno vrijeme obnašao dužnost upravitelja zemaljske tiskare u Zagrebu, što mu je omogućilo snažan utjecaj na izdavačku i kulturnu produkciju.

Književni i znanstveni rad

Njegov književni i znanstveni opus iznimno je raznolik. Pisao je na latinskom i hrvatskom jeziku, a bavio se poviješću, poezijom, heraldikom, kartografijom i leksikografijom. Među njegovim najpoznatijim književnim djelima ističe se "Odiljenje sigetsko" iz 1684. godine, posvećeno junačkoj obrani Sigeta, koje zauzima važno mjesto u hrvatskoj baroknoj književnosti i svjedoči o autorovu zanimanju za povijest kao temelj nacionalnog identiteta.

Tvrdio da su svi južni Slaveni Hrvati

Posebno mjesto u Vitezovićevu radu zauzima historiografsko-političko djelo "Croatia rediviva" iz 1700. godine. U njemu je iznio tezu o povijesnim granicama Hrvatske znatno širim od tadašnjih stvarnih, nastojeći dokazati da velik dio južnoslavenskog prostora pripada hrvatskoj povijesnoj i političkoj baštini. Iako su te ideje bile kontroverzne i često osporavane, imale su snažan odjek te su utjecale na kasnije nacionalne i preporodne koncepcije u 19. stoljeću.

Godinu dana poslije objavio je "Stemmatographiju", heraldističko djelo s prikazima grbova zemalja koje je smatrao dijelom ilirskog, odnosno južnoslavenskog prostora. Ovo je djelo imalo velik utjecaj na razvoj heraldike i simbolike u Hrvatskoj i šire. U poetskom spjevu "Plorantis Croatiae saecula duo" dao je emotivan i simboličan prikaz dvjesto godina hrvatskih stradanja, dok njegovi leksikografski rukopisi svjedoče o trajnom interesu za jezik i standardizaciju hrvatske riječi.