SVAKOGA proljeća Hrvatska je prisiljena iznova prolaziti uvijek istu muku: prebrojavati žrtve Drugog svjetskog rata i natezati se oko toga koji je zločin bio veći, stravičniji, krvoločniji, antihrvatskiji.

Možda se na prvi pogled čini da duboko u 21. stoljeću, na pragu Europske unije, u doba interneta, znanosti i visokih tehnologija, nema više smisla raspravljati o ustašama i partizanima, o Jasenovcu i Bleiburgu, o žrtvama i zločinima. Ali Hrvatska uvijek pronađe način da isti akteri istim povodom, na istim mjestima, polemiziraju o istim stvarima. I gotovo uvijek s istim ishodom.

Eto, ni ove godine u Jasenovac nisu došli visoki predstavnici Katoličke crkve, već samo lokalni župnik, dok je gotovo sigurno da će se na Bleiburgu pojaviti netko od biskupa. I ove godine država je za obilježavanje tragedije na Bleiburgu izdvojila pet puta više sredstava nego za obilježavanje proboja logoraša iz Jasenovca. I ove godine predsjednik Republike pozira ispod Kamenog cvijeta govoreći poznate stvari onima koji ionako u njih vjeruju. A što je s ostalima?
To je glavno pitanje.

Nije stvar u "potezanju užeta" između onih koji s jedne strane obilježavaju mjesto na kojem su danima osvetnički ubijani Hrvati i onih koji, s druge strane, obilježavaju mjesto na kojem su ti isti Hrvati pune četiri godine ubijali u ime hrvatstva.

Crkva koja bi trebala učiti ljude da pokažu milosrđe prema svim žrtvama, iskazuje žaljenje samo prema Hrvatima

Nije stvar u tome čiji je zločin veći - ustaški ili partizanski - već kojeg od njih službeni predstavnici vlasti i vrh Katoličke crkve čine važnijim. Iako bi to trebalo biti prvenstveno civilizacijsko pitanje, ono je već godinama političko pitanje.

Ponašanje Katoličke crkve u svemu tome izuzetno je važno. Činjenica je da biskupi odlaze na komemoraciju na Bleiburg, zato što su tamo stradali Hrvati koji su pritom - a to biskupima nije nevažno - proglasili nekakvu fantomsku hrvatsku državu. U Jasenovac izbjegavaju ići zato što su tamo ti isti Hrvati ubijali Srbe, Židove i druge Hrvate, ali uglavnom komuniste. Po jednakom nacionalnom ključu, vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj nije demonstrirao ni mrvicu pijeteta prema žrtvama hrvatskih zločina iz Domovinskog rata, veličajući i proglašavajući herojima čak i osuđene zločince, poput Mirka Norca. Crkva koja bi trebala učiti ljude da pokažu milosrđe prema svim žrtvama, iskazuje žaljenje samo prema Hrvatima.

Jasenovac i Bleiburg nisu isti samo zato što su oba poprišta brutalnog zločina

Jasenovac i Bleiburg nisu isti samo zato što su oba poprišta brutalnog zločina. Ustaški logor bio je inkarnacija nacističke ideologije istrebljenja svih nepoćudnih rasa, vjera i ideologija. Ustaše su zapravo, a o tome piše i Slavko Goldstein u nagrađenoj knjizi "1941. Godina koja se ponavlja", uvele genocid u nacionalne obračune na ovim prostorima. U logoru su pune četiri godine sistematski i brutalno istrebljivane sve manjine, do kraja rata stiglo se do službene brojke od 73 tisuće. Vjerojatno ih ima i više.

Dobar dio tih krvnika i njihovih zapovjednika i ideologa počeo se na kraju rata povlačiti prema Austriji, ali tamo ih je ipak sustigla partizanska osveta. Danima su ubijani ustaše, domobrani, četnici i drugi saveznici Trećeg Reicha. Najveći dio ubijen je u kolonama na povratku. Bila je to brutalna osveta za četiri godine ustaškog terora. To nije bila ideologija kao u Jasenovcu, nego odmazda, između ostalog i  zbog Jasenovca. To nije i ne bi trebalo biti opravdanje za zločine, u prvom redu zato što se žrtve ne bi smjelo osvećivati metodama njihovih krvnika, no ova dva stratišta nemaju jednaku težinu.

I za hrvatsku vlast i Katoličku crkvu doista nemaju. Problem je samo u tome što oni prednost daju Bleiburgu.

Od predsjednika Sabora Luke Bebića ne očekujemo neka nadahnuta obrazloženja. Čovjek koji je priznao da bi šutio da je znao kako je ulovom ribe prekršio zakon, nije mjerilo kompetencije. Ali njegovo obrazloženje kako se za komemoraciju u Bleiburgu iz državnog proračuna izdava pet puta više novca nego za Jasenovac zato što je to "u inozemstvu, pa više košta", čista je provokacija. Hrvatska država skupo je kupila poljanu u Bleiburgu, i to u vrijeme mandata koalicijske vlade Ivice Račana. Sada je valjda skuplje delegacijama putovati dva sata do Austrije, nego dva sata do Jasenovca. Ili treba više ukrasa za pozornicu. Kao da zlatni oltar 'težak' par stotina tisuća eura nije dovoljan.

Možda netko smatra da nije sve u novcu. Pa i nije. Ali ovdje je upravo novac mjerilo stvari, budući da principa baš i nema. Jedno je kad Bebić i Jadranka Kosor u Jasenovcu govore kako je to "jedno od najzloglasnijih stratišta Drugog svjetskog rata", a drugo kad država godinama svesrdno pomaže - novcem i pokroviteljstvom - jednu drugu komemoraciju, sasvim suprotnog predznaka. Riječi su jedno, ali konkretna djela nešto sasvim drugo.

Država svoja djela pokušava kompenzirati riječima. A Crkva ni to

Slično je i s Katoličkom crkvom. Samo jednom biskup je zakoračio u Jasenovac, i to na nedavnom otvaranju novog postava muzeja. Na komemoracije su godinama išli lokalni župnici. Kad se krenulo na Bleiburg, svaka komemoracija pretvorila se u misu pod vodstvom nekog od biskupa ili visokih dostojanstvenika. Država svoja djela pokušava kompenzirati riječima. A Crkva ni to. Kakva je to poruka hrvatskom društvu?

Težina koja se pridaje Bleiburgu u odnosu na Jasenovac obrnuto je proporcionalna težini zločina koji su tamo počinjeni: u opsegu, u trajanju, u ideologiji, u značenju... Umjesto da Jasenovac bude mjesto na kojem će Hrvatska pokazati koje civilizacijske vrijednosti slijedi, Bleiburg je mjesto na kojem se brusi potpuno promašeno domoljublje. Kao što ne bi trebalo biti bitno koje su nacionalnosti žrtve u Jasenovcu, ne bi trebalo slaviti ni nacionalnost žrtava u Bleiburgu. Mjera bi trebala biti potpuno obrnuta.

U Bleiburgu kao da se mjeri hrvatstvo. I opet na krivom mjestu 

Ovako iz godine u godinu izgleda da se u bivšem ustaškom logoru održava nekakva privatna zabava, uvijek s istim uzvanicima i istim porukama, s Mesićem koji vuče za rukav koga stigne, pokušavajući sve snažnijim porukama skrenuti pažnju na mjesto gdje bi Hrvatska trebala biti. No, Bleiburg ipak dobije državno pokroviteljstvo, novce, saborske delegacije, biskupe. Tamo kao da se mjeri hrvatstvo. I opet na krivom mjestu. 

Nažalost, to je dojam koji ostaje generacijama 21. stoljeća, odgojenima na pogrešnim udžbenicima, na falsificiranju povijesti, na relativiziranju povijesti. Možda jednog proljeća Bleiburg i Jasenovac više ne budu ključne teme hrvatske svakodnevnice. No, ako se ovako nastavi moglo bi nam se dogoditi da do tada Bleiburg ostane upamćen kao mjesto gdje su ubijani Hrvati, a Jasenovac mjesto gdje su ubijani - oni drugi. U ime hrvatstva i hrvatske države.

Foto: AFP