NAJSTARIJI britanski mozak star je 2.600 godina i pripadao je čovjeku iz željeznog doba, koji je najvjerojatnije udaren u glavu prije nego što mu je ona odsječena.

Lubanja u kojoj je pronađen ovaj mozak otkrivena je 2008. godine u Heslingtonu, a našli su je istraživači sa Sveučilišta u Yorku u arheološkom nalazištu iz željeznog doba. Dok su čistili lubanju, shvatili su da u njoj ima mnogo više od obične prašine, piše CNN.

"Na moje iznenađenje, ugledala sam svijetložutu spužvastu masu u lubanji. Ništa takvo nisam vidjela ranije", kaže Rachel Cubitt iz Arheološke organizacije Yorka.

Bitno otkriće

Ubrzo je utvrđeno da je ovo izuzetno dobro očuvan mozak, pa je on poslan na daljnje proučavanje. Ustanovljeno je da je pripadao čovjeku koji je živio između 482. i 673. godine prije nove ere, na početku željeznog doba.

Vrijeme najčešće nije blago prema mekanom tkivu, pa se mozgovi, osim ako nisu očuvani s namjerom, rijetko pronalaze, kao i koža i kosa. Osamdeset posto mozga čini voda, koja doprinosi brzom procesu razgradnje, zbog čega je pravo čudo da je ovaj mozak opstao.

Sada je nova studija sa Sveučilišta College u Londonu otkrila zbog čega je ovaj mozak opstao do danas. Axel Petzold, koji je vodio studiju sa svojim kolegama, otkrio je da su oba filamenta (lanci proteina) tu, zbog čega vjeruje da su proteini doprinijeli očuvanju mozga.

"Proteini ostaju veoma stabilni tijekom vremena, ako se dobro skladište. Bilo je zanimljivo doći do otkrića da su agregati proteina stabilniji od DNK", kaže Petzold.

Tipično su ovi proteini prisutniji u unutrašnjosti mozga, poznatoj pod nazivom bijela tvar. Ali u slučaju ovog mozga je drugačije – oni su locirani u vanjskom području, u sivoj tvari. To znači da je proces autolize spriječen izvana, pa su se proteini zbili i tako uspjeli očuvati mozak. U usporedbi s normalnom strukturom mozga, mozak iz Heslingtona je smežuran i zbijen.

Istraživači nisu pronašli dokaze o bilo kakvom umjetnom pokušaju očuvanja ovog mozga i vjeruju da je nekakva kiselina prodrla u njega i spriječila enzime da se slome.

"Način na koji je ovaj čovjek umro ili način sahrane možda su doprinijeli očuvanju mozga", zaključuje Petzold.