TALIJANSKA obala sve je češće predmet sukoba između privatnih koncesionara i aktivista koji traže više slobodnog pristupa moru. Italija ima oko 30.000 kupališta, a izvješće organizacije Legambiente iz 2022. pokazalo je da privatne tvrtke zauzimaju oko 43 posto talijanskih pješčanih obala, piše The Guardian.

Riječ je o sustavu poznatom kao "concessioni balneari", odnosno koncesije za plaže. Na njima se naplaćuju ležaljke i suncobrani, često po cijenama koje ovise o udaljenosti od mora. U Milano Marittimi ovog ljeta suncobran i dvije ležaljke kod bara stoje 30 eura, dok uz more cijena raste na 60 eura.

U nekim mjestima gotovo cijela plaža privatizirana

Za razliku od toga, slobodne plaže često su malobrojne, udaljene i lošije održavane. Aktivisti tvrde da je problem posebno izražen u dijelovima obale gdje privatne koncesije zauzimaju gotovo sav prostor.

Toskana i Romagna spadaju među regije s najgušće privatiziranim plažama. U Forte dei Marmiju na toskanskoj obali 94 posto gradske plaže iznajmljeno je odmaralištima, dok u obližnjoj Pietrasanti i Camaioreu taj udio iznosi 98.8, odnosno 98.4 posto.

Gatteo a Mare na jadranskoj obali donedavno nije imao nijednu slobodnu plažu, a nakon prosvjeda javnosti dobio je 10 od ukupno 700 metara slobodne obale.

Danilo Ruggiero, direktor kampanje Mare Libero, kaže da su plaže pretvorene u mala odmarališta s restoranima, parkiralištima, bazenima i drugim sadržajima. U Ostiji, zapadno od Rima, 80 posto gradske plaže opisuje kao "ujedinjene države kupališta", ograđene zidovima, vratima, ogradama i živicama.

Aktivisti se bore protiv koncesija, mafije i vojske

Zbog velike zarade i čestog poslovanja gotovinom, kupališta su privlačna i organiziranom kriminalu, pa se borba za slobodne plaže često isprepliće s borbom protiv mafije.

Jedan od najpoznatijih primjera je Bacoli, grad na sjeverozapadnom rubu Napuljskog zaljeva. Gradonačelnik Josi Gerardo Della Ragione godinama se bori protiv ilegalnih objekata i zatvorenih prilaza plažama. Tvrdi da su donedavno gradske plaže bile zakrčene bodljikavom žicom, vratima i portafonima te da se do nekih plaža moglo doći samo kroz privatne posjede.

U Bacoliju je problem povezan i s lokalnom mafijom Camorrom. Villa Ferretti, vila iz 19. stoljeća uz rimsku ruševinu, završila je u rukama obitelji Pariante, klana Camorre koji je zatvorio javni pristup plaži. Imovina je zaplijenjena i predana općini, a plaža i vrt kasnije su pretvoreni u javni park.

Poseban problem su i plaže koje koriste vojska i druge državne službe. Na plaži Miseno oko 100.000 četvornih metara pijeska dano je na isključivo korištenje mornarici, zrakoplovstvu, kopnenoj vojsci, obalnoj straži i financijskoj policiji.

Država od koncesija dobiva malo novca

Sustav koncesija razvijao se gotovo stoljeće. Talijanska država počela je iznajmljivati dijelove pijeska tvrtkama početkom 20. stoljeća, a s turističkim bumom od 1960-ih mala kupališta prerasla su u veća odmarališta s terasama, bazenima i restoranima.

Problem je u tome što su se ugovori o najmu automatski obnavljali. Do 2020. minimalna godišnja renta za odmaralište na plaži iznosila je samo 364 eura. Prema izvješću revizorskog suda, država je od kupališta dobivala 101.7 milijuna eura godišnje, dok industrija ostvaruje 7 do 8 milijardi eura prihoda.

EU je još 2006. Bolkesteinovom direktivom tražio da se koncesije nude na javnim natječajima, ali su talijanske vlade godinama odgađale primjenu. Rokovi su se pomicali na 2012., 2015. i 2020., a 2018. status quo produljen je do 2033. godine.

Vlada je u međuvremenu podigla minimalnu godišnju rentu na 3225.50 eura, no aktivisti tvrde da to ne rješava ključni problem: koncesionari se prema plažama često ponašaju kao prema privatnom vlasništvu.

Spor dijeli talijansku politiku

Za ljevicu je pitanje plaža pitanje javnog dobra i građanskih prava. Za desnicu su koncesije važan dio turizma, koji čini 9.6 posto talijanskog BDP-a. Premijerka Giorgia Meloni i Matteo Salvini ne kritiziraju postojeći sustav.

Zagovornici koncesija tvrde da kupališta povećavaju sigurnost jer moraju imati spasilačku službu. Predsjednik sindikata kupališta SIB Antonio Capacchione kaže da Italija ima upola manje utapanja nego Francuska upravo zbog takvog sustava.

Aktivisti, s druge strane, smatraju da se javno dobro koristi za privatnu zaradu i da građani gube pristup moru. Neizvjesno je kako će se sustav mijenjati jer se očekuju natječaji, ali zagovornici slobodnih plaža upozoravaju da bi uvjeti mogli pogodovati upravo dosadašnjim koncesionarima.