PRIJE par dana na TV-u sam pogledao "Latinicu" koja se ovog puta bavila šezdesetom godišnjicom povijesnog Titovog "ne" Staljinu. I dok su se povjesničari i svjedoci njegovog režima bavili relevantnim pitanjima vezanim za vladavinu i kult Josipa Broza Tita ja ću se, po dobrom starom običaju, uhvatiti nečeg apsolutno banalnog.

Riječ je o njegovom PR-u.

Gotovo je suludo koliko simpatija narodi ovog prostora vežu uz lik i djelo J.B.T.-a, kao da ih nije trpao u zatvore zbog viceva ili u grobnice nakon predaje. No, svi su i dalje prihvaćali sliku o velikom i bezgrješnom lideru, a ta se slika s većim ili manjim uspjehom održala i do današnjih dana. Neki bi to nazvali zadojenošću, drugi tipičnim ponašanjem domaćeg mazohista, ali ja držim da je riječ o najboljoj jugoslavenskoj reklami u povijesti. I baš poput Ane Sasso koja je izronivši iz mora podviknula "Pipi", Tito je iz narodno oslobodilačke borbe izronio kao ultimativni vođa obezglavljenog naroda.

Pošto sam samo dio djetinjstva proveo u post-Titovoj Jugoslaviji, naslušao sam se nevjerojatnih priča o djetinjstvu ovog zagorskog ubermenscha koji je već od malih nogu bio predodređen za velikog vođu.I koliko god te bajke bile suluda propaganda, nemoguće je osporiti da je riječ o efektnom plasiranju proizvoda na poprilično veliko tržište.

No, ono zbog čega sam posebno očaran propagandom mašinerijom velikog T-a leži u činjenici da se partizanski otpor nacističkim silama pretvorio u nevjerojatnu i beskrajnu priču o nebrojenim junaštvima hrabrih partizana koji su umirući u teškim mukama obavili više od prosječnog čovjeka u naponu snage, a posljednji dah iskoristili su da suborcima poruče da borba ne umire sve dok u njima "živo srce bije". Kada se pogledaju partizanski filmovi čovjek bi pomislio da je Drugi svjetski rat bio neprekidna niska neustrašivih podviga, odlične drugarske šege i povremenog valjanja u svježe pokošenoj travi sa jedrim i uvijek spremnim seljankama. Dakle, kada strahote rata u očima konzumenata pretvorite u nešto pozitivno, uspjeli ste stvoriti najbolju reklamu u povijesti.

Danas me nimalo ne čudi što mladunčad Balkanca uokolo baulja noseći majice "Josip Broz, dobar skroz" jer kad se proizvod odlično prodaje čak i nakon 30 godina, budite sigurni da je riječ o odličnom marketinškom triku ili nemogućnosti naroda da neke stvari ostavi iza sebe. Tito se pretvorio u natpis na majicama wannabe revolucionara jer posljednja domaća revolucija nije se tretirala kao takva pošto samo "komunjare" započinju "revolucije", a neki novi klinci u nedostatku recentnijih idola uzore traže u povijesti.

Šezdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata još uvijek postoje klinci koji se dijele na one koji podržavaju partizane i one koji podržavaju ustaše. I ako to postavite na ovaj način, mogli bi pomisliti da pretjerujem, ali vjerujte da me ne bi iznenadilo kada bi se počeli dijeliti na Kotromaniće i Nemanjiće. Ljudi, šezdeset je godina sasvim dovoljno da neke stvari počnemo tretirati kao prošlost iz koje moramo izvući pouku, a ne kao goruću temu oko koje se lome koplja i to na ovom nivou. Josip Broz i Ante Pavelić u ovoj su zemlji besmrtne pop ikone, nešto kao Madonna i Rolling Stonesi u ostatku normalnog svijeta jer kako drugačije objasniti ustaško znakovlje na koncertima. I baš kao što Madonna i Stonesi odbijaju umrijeti i nastavljaju nas terorizirati sve kilavijim i kilavijim albumima, raspadnute lešine Broza i Pavelića izlaze iz svojih kripti te se poput starog glazbenog pravca vraćaju na top ljestvice remiksiranim verzijama svojih starih hitova. A slušatelja uvijek ima.

U ovoj zemlji, povijest se ne uči već proživljava.