DOK JE EUROPA gorjela u Prvom svjetskom ratu, u Parizu se 30. travnja 1915. okupila skupina južnoslavenskih političkih emigranata iz Austro-Ugarske. U hotelu Madison konstituirali su Jugoslavenski odbor, političko tijelo koje će u idućim godinama pokušati uvjeriti sile Antante da se Hrvati, Slovenci i Srbi iz Monarhije nakon rata trebaju odvojiti od Beča i Budimpešte te ujediniti sa Srbijom i Crnom Gorom.

Predsjednik Odbora postao je splitski političar i odvjetnik Ante Trumbić, a među najvažnijim članovima bili su Frano Supilo, Ivan Meštrović, Hinko Hinković... Iako je osnovan u Parizu, stvarno sjedište ubrzo mu je postao London, odakle je bilo lakše djelovati prema britanskoj politici i javnosti.

Strah od talijanskih pretenzija

Osnivanje Odbora nije bilo samo idealistički čin. Bilo je i reakcija na vrlo konkretnu opasnost. Nekoliko dana ranije sklopljen je tajni Londonski ugovor, kojim su sile Antante Italiji, u zamjenu za ulazak u rat na njihovoj strani, obećale dijelove istočne obale Jadrana. Za hrvatske i slovenske političare iz Austro-Ugarske to je bio alarm.

Ako Austro-Ugarska izgubi rat, a Antanta nagradi Italiju teritorijem, Dalmacija, Istra i drugi prostori mogli su završiti izvan budućeg južnoslavenskog političkog okvira. Zato je Jugoslavenski odbor pokušavao dokazati da ti krajevi nisu "ratni plijen", nego dom naroda koji imaju pravo na vlastitu političku budućnost.

Savezništvo sa Srbijom, ali ne bez napetosti

Odbor je surađivao sa srpskom vladom, ali taj odnos od početka nije bio jednostavan. Srbija je već u Niškoj deklaraciji 1914. kao ratni cilj istaknula oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca. No iza iste rečenice različiti su ljudi vidjeli različitu državu.

Dio članova Odbora zamišljao je zajedničku državu kao ravnopravnu zajednicu južnoslavenskih naroda. Supilo je osobito strahovao od centralizma i od toga da se jugoslavenska ideja pretvori u proširenu Srbiju. Drugi su bili spremniji na kompromis, smatrajući da je u ratnim okolnostima najvažnije spriječiti talijanske i austro-ugarske planove.

Te razlike nisu bile sitnice. One će se kasnije pokazati kao jedno od ključnih pitanja prve Jugoslavije: hoće li nova država biti zajednica ravnopravnih naroda ili centralizirana monarhija pod srpskom dinastijom Karađorđević?

Krfska deklaracija i put prema 1918.

Vrhunac političkog djelovanja Jugoslavenskog odbora bila je Krfska deklaracija, potpisana 20. srpnja 1917. između Odbora i srpske vlade u egzilu. Deklaracija je najavila stvaranje zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca kao ustavne, parlamentarne i nasljedne monarhije pod dinastijom Karađorđević.

U tom trenutku činilo se da je jugoslavenska ideja dobila međunarodno ozbiljan oblik. No mnoge su stvari ostale nedorečene. Deklaracija je govorila o jednakosti, ali nije razriješila pitanje unutarnjeg uređenja. Upravo će se oko toga kasnije lomiti politika Kraljevine SHS, osnovane 1. prosinca 1918.

Jugoslavenski odbor nije imao vojsku, teritorij ni izborni legitimitet. Bio je emigrantsko političko tijelo koje je djelovalo propagandno i diplomatski. Ipak, njegova je uloga bila velika jer je u ključnom ratnom trenutku artikulirao južnoslavenski program izvan Austro-Ugarske i pokušao ga predstaviti kao prihvatljivo rješenje za poslijeratnu Europu.

Ideja koja je stvorila državu, ali nije riješila probleme

Kada je 1918. Austro-Ugarska nestala, Jugoslavenski odbor dočekao je ostvarenje cilja za koji se zalagao. Nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. No nova država ubrzo je pokazala da se političke dvojbe iz vremena Odbora nisu izgubile. Naprotiv, postale su temeljni sukob međuratne Jugoslavije.

Zato je osnivanje Jugoslavenskog odbora u Parizu važno promatrati dvostruko. S jedne strane, bio je to trenutak u kojem su južnoslavenski emigranti pokušali spasiti hrvatske, slovenske i druge prostore od komadanja nakon rata. S druge strane, bio je to početak političkog projekta koji će u sebi od prvog dana nositi napetost između zajedništva i dominacije, federalizma i centralizma, ideala i realne moći.

Jugoslavenski odbor nije sam stvorio Jugoslaviju, ali je bio jedan od ključnih mostova između ratne diplomacije, južnoslavenskog nacionalnog pitanja i države koja će obilježiti cijelo 20. stoljeće ovih prostora.