DANA 16. listopada 1869. godine dvojica radnika kopala su bunar na farmi Williama Newella u Cardiffu, malom mjestu u američkoj saveznoj državi New York. Na dubini od otprilike jednog metra njihove su lopate udarile u nešto tvrdo. Kada su uklonili zemlju, ugledali su golemo kameno stopalo, a zatim i ostatak ljudskog tijela.

Pred njima je ležao div visok više od tri metra, naizgled pretvoren u kamen. Vijest o nevjerojatnom otkriću brzo se proširila Amerikom. Tisuće ljudi dolazile su vidjeti neobičnog diva, novine su pisale o senzacionalnom pronalasku, a dio javnosti vjerovao je da je riječ o dokazu postojanja divova iz biblijskih vremena.

Nitko od okupljenih nije znao da je riječ o jednoj od najpoznatijih prijevara u američkoj povijesti.

Div koji je privukao tisuće znatiželjnika

Otkriće je izazvalo pravu pomamu. Vlasnik farme William Newell ubrzo je postavio šator iznad kamenog tijela i počeo naplaćivati ulaznice. Posjetitelji su isprva plaćali 25 centi, a zbog velikog interesa cijena je povećana na 50 centi.

Samo tijekom prvog tjedna diva je došlo pogledati oko 2500 ljudi. Neki su putovali satima kako bi vlastitim očima vidjeli ono što se predstavljalo kao jedno od najvećih arheoloških otkrića stoljeća.

Ubrzo su se pojavile različite teorije. Jedni su tvrdili da je riječ o okamenjenom tijelu drevnog čovjeka, drugi su vjerovali da je div dokaz postojanja izgubljene civilizacije, a pojedinci su ga povezivali s biblijskim pričama o divovima koji su nekoć živjeli na Zemlji.

Iako su neki stručnjaci od početka sumnjali u autentičnost pronalaska, javnost je bila fascinirana. U drugoj polovici 19. stoljeća znanstvena otkrića, arheološka istraživanja i priče o nepoznatim civilizacijama izazivale su veliko zanimanje. Mnogima se činilo da bi i ovo otkriće moglo promijeniti dotadašnje razumijevanje ljudske prošlosti.

Sve je počelo svađom oko Biblije

Iza cijele priče stajao je George Hull, trgovac duhanskim proizvodima i rođak vlasnika farme. Hull je bio skeptik i ateist, a ideja za prijevaru rodila se nakon žustre rasprave s jednim propovjednikom 1867. godine.

Tijekom razgovora raspravljali su o biblijskom odlomku iz Knjige Postanka u kojem se spominju divovi. Propovjednik je tvrdio da taj tekst treba shvatiti doslovno, dok je Hull smatrao da je takvo tumačenje besmisleno.

Prema Hullovu kasnijem objašnjenju, upravo ga je ta rasprava potaknula da pokaže koliko su ljudi spremni povjerovati u nešto nevjerojatno ako se uklapa u njihova uvjerenja.

Odlučio je napraviti golemu kamenu figuru i predstaviti je kao okamenjenog čovjeka iz davne prošlosti.

Godine 1868. nabavio je veliki blok gipsanog kamena u Iowi, uz objašnjenje da je namijenjen izradi spomenika Abrahamu Lincolnu. Kamen je zatim prevezen u Chicago, gdje su kipari iz njega isklesali ljudsku figuru dugu nešto više od tri metra i tešku približno 1.4 tone.

Hull je želio da kip izgleda kao da je stoljećima ležao pod zemljom. Površina je obrađivana pijeskom, vodom i kemikalijama, a sitne rupice trebale su oponašati pore na ljudskoj koži.

Kada je posao završen, kip je tajno prevezen na Newellovu farmu i zakopan u studenom 1868. godine. Ondje je ostao gotovo godinu dana, sve dok Newell nije angažirao dvojicu radnika da kopaju bunar upravo na mjestu gdje je div bio skriven.

Radnici nisu znali da sudjeluju u unaprijed pripremljenoj predstavi.

U priču se uključio i slavni prevarant

Kako je zanimanje za diva raslo, tako je rasla i njegova vrijednost. Skupina poslovnih ljudi kupila je većinski udio u neobičnoj atrakciji za 30.000 dolara, što je u to vrijeme bio golem novac.

Priča je privukla i pozornost P. T. Barnuma, slavnog američkog zabavljača i poduzetnika poznatog po spektakularnim predstavama i neobičnim atrakcijama.

Barnum je pokušao kupiti diva, ali vlasnici su odbili njegovu ponudu. Umjesto da odustane, odlučio je napraviti vlastitu verziju.

Naručio je gotovo identičnu kopiju kamenog diva i počeo je izlagati u New Yorku, predstavljajući je kao pravi primjerak. Njegova je atrakcija postala toliko popularna da je privlačila više posjetitelja od originala.

Tako je nastala gotovo nevjerojatna situacija: čovjek koji je izmislio lažnog diva dobio je konkurenciju koja je prodavala lažnu kopiju njegove prijevare.

Vlasnici prvog diva pokušali su pravnim putem zaustaviti Barnuma, ali njihov je položaj bio prilično nezgodan. Kako su mogli dokazivati da je njihov div autentičan kada je i sam bio krivotvorina?

Znanstvenici su otkrili prijevaru

Dok su posjetitelji i dalje pristizali, stručnjaci su sve glasnije upozoravali da s divom nešto nije u redu.

Među njima je bio poznati američki paleontolog Othniel Charles Marsh sa Sveučilišta Yale. Nakon pregleda zaključio je da figura nije drevni fosil, nego relativno nedavno izrađena skulptura.

Problem je bio i sam materijal. Gipsani kamen nije mogao tako dugo ostati očuvan u vlažnom tlu, a na površini su se mogli uočiti tragovi obrade.

Novinari su u međuvremenu počeli istraživati podrijetlo neobičnog pronalaska. Pojavile su se informacije o velikom sanduku koji je ranije dopremljen na farmu, a zatim i o ljudima koji su sudjelovali u izradi skulpture.

Hull je krajem 1869. priznao svoju ulogu u prijevari, a početkom 1870. javnost je dobila dodatne potvrde od kipara koji su izradili diva.

Pokazalo se da nikakav drevni div nikada nije postojao. Sve je bilo pomno osmišljeno kako bi se iskoristila ljudska znatiželja, ali i spremnost da se povjeruje u izvanredne tvrdnje.

Gdje je danas div iz Cardiffa?

Unatoč razotkrivanju, kameni div nije potpuno nestao iz javnosti. Godinama je mijenjao vlasnike, putovao po izložbama i sajmovima, a zatim završio u muzeju.

Danas se originalni div iz Cardiffa čuva u Farmers' Museumu u Cooperstownu, u saveznoj državi New York, gdje predstavlja jedan od najpoznatijih primjera prijevare iz 19. stoljeća.

George Hull, koji je na svojoj zamisli zaradio znatan novac, kasnije je pokušao organizirati još jednu sličnu prijevaru, ali bez uspjeha.

Priča o divu iz Cardiffa ostala je zanimljiva i više od stoljeća i pol kasnije. Pokazala je koliko se brzo senzacionalna tvrdnja može proširiti kada ljudi žele vjerovati da je istinita. U tom smislu, iako je nastala mnogo prije interneta i društvenih mreža, prijevara s kamenim divom neobično podsjeća na današnje širenje lažnih vijesti.