NAKON sedam dana skrivanja u vlažnom i mračnom tunelu duboko u utrobi čeličane Azovstal u Mariupolju dok je grad gorio oko njega, ukrajinski vojnik Oleksandr Ivantsov bio je na rubu.

Predsjednik Volodimir Zelenski naredio je ukrajinskim vojnicima da nakon 80 dana otpora polože oružje i predaju se. Ali vojnik Ivancov imao je druge ideje.

"Kada sam se prijavio za ovu misiju, shvatio sam da ću najvjerojatnije umrijeti", prisjetio se. "Bio sam spreman umrijeti u borbi, ali moralno nisam bio spreman predati se", govori za New York Times.

Iskopao je rupu u kojoj je ostao skriven 10 dana. Onda je kroz tunel stigao kući

Znao je da bi njegov plan mogao zvučati pomalo ludo, ali u to je vrijeme bio uvjeren da ima bolje šanse preživjeti skrivajući se nego predajući se Rusima, čije je zlostavljanje ratnih zarobljenika bilo dobro poznato ukrajinskim vojnicima.

Stoga je probio rupu u zidu kako bi došao do malog tunela, sakrio neke zalihe i planirao ostati skriven 10 dana, nadajući se da će Rusi koji su preuzeli kontrolu nad uništenom tvornicom do tada smanjiti oprez i dopustiti mu provući se kroz ruševine neprimijećen i probiti se u grad koji je nekoć zvao domom.

U tjedan dana pojeo je šest konzervi piletine i 10 konzervi sardina te gotovo svih osam boca vode od 1.5 litara koje je izlučio. 

"Osjećao sam se jako loše, bio sam dehidriran, a misli su mi se brkale", rekao je. "Shvatio sam da moram otići jer nisam mogao tamo živjeti još tri dana." 

Ivantsov je svoju priču o bijegu iz Azovstala ispričao za New York Times. Njima je ustupio fotografije i videozapise iz grada i tvornice. To su potvrdili nadređeni časnici i medicinski djelatnici koji su vodili njegovo liječenje kada je stigao na teritorij pod ukrajinskom kontrolom. Ipak, njegova se priča činila toliko nategnutom da su ga ukrajinske sigurnosne službe natjerale na poligrafski test kako bi ih uvjerio da nije dvostruki agent. 

Ivantsov se još uvijek bori za Ukrajinu, pomažući jedinici bespilotnih letjelica izvan srušenog Bahmuta, gdje se i prisjetio svoje priče jednog poslijepodneva, piše NYT. Govorio je nevoljko, rekavši da ne može iznositi neke detalje kako bi zaštitio ukrajinske vojnike iz Azovstala, koji su još uvijek zarobljeni kao ratni zarobljenici, i civile na okupiranim područjima koji su mu pomogli u bijegu. 

Ivantosv (28) bio je tisućama kilometara udaljen od Ukrajine kada je Rusija započela svoju invaziju 24. veljače 2022. godine. Radio je kao pomorski sigurnosni agent kojemu je dodijeljena zaštita brodova od somalijskih pirata u Adenskom zaljevu blizu Crvenog mora. 

U Mariupolju je živio osam godina, rekao je, kada je to bio grad u usponu. Gradili su ceste, parkove, ledenu palaču, bazene, teretane, rekao je. 14. ožujka prijavio se u pukovniju Azov, bivšu krajnje desničarsku skupinu koja je bila sastavljena od ukrajinske vojske i vodila je obranu tvornice Azovstal.

Do tada je bitka za Mariupolj već osiguravala svoje mjesto među gorima u ratu. Dok su Rusi bacali grad u zaborav, tisuće civila i vojnika zabarikadirale su se unutar razrađene mreže bunkera ispod tvornice, kompleksa otprilike dvostruko većeg od centra njujorškog Manhattana.

Kako su ukrajinske snage postajale sve očajnije, vojno vodstvo u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, odlučilo je pokrenuti odvažnu operaciju letenja preko neprijateljskih linija u znak podrške. Ivantsov se dobrovoljno prijavio za misiju, znajući da se možda nikada neće vratiti.

"Bilo je dosta teško ranjenih s gangrenom. Tamo su trulili i polako umirali"

25. ožujka, unatoč svim izgledima, njegov helikopter Mi-8 izbjegao je ruske protuzračne napade i sletio u krug tvornice, isporučujući očajnički potrebne zalihe tisućama ukrajinskih vojnika koji su se ondje skrivali. U nadolazećim tjednima uspjelo bi proći ukupno sedam takvih letova.

Ali nije bilo dovoljno. Kada je Ivantsov stigao u Azovstal, vojnici više nisu imali municije za mnoga svoja teška naoružanja i bili su pri kraju s protutenkovskim minama i minobacačima. Civili su preživljavali uz sve manje obroke.

"Bilo je dosta vrlo teško ranjenih ljudi koji su imali gangrenu", prisjetio se. "Tamo su trulili i polako umirali."

I svakim danom se ruska omča oko Azovstala stezala.

16. svibnja, nakon što je postalo jasno da ti ukrajinski vojnici više nisu učinkovita borbena snaga, Zelenski im je naredio da se predaju.

"Svima sam rekao svoju odluku, a prije nego što su otišli, rukovao sam se sa svakim od njih", rekao je o svojim sunarodnjacima, od kojih je 700 i dalje u ruskom zarobljeništvu. "Oni koji su imali novac dali su mi ga."

20. svibnja 2022. posljednji ukrajinski vojnik se predao, a Ivantsov se sakrio u tunelu. Osim hrane i vode koje je spremio, imao je kavu, čaj i šećer te madrac i vreću za spavanje.

Budući da je covid i dalje bio vrlo aktualan, tvornica je bila zatrpana bocama sredstva za dezinfekciju ruku. "Jako dobro gori", rekao je. "Možete čak i kuhati s njim." 

Ponekad bi, rekao je za NYT, samo zurio u plamen. Kad se ugasio, bio je u potpunom mraku. "Podsjetilo me to na film Buried Alive", rekao im je.

Sedmi dan je izašao

Kako su dani prolazili, nekadašnju neprestanu grmljavinu bombi koje su padale na Azovstal zamijenila je uznemirujuća tišina.

Sedmog dana, kada mu je ponestalo vode, znao je da mora otići. Presvukao se u civilnu odjeću, bacio oružje i izašao u krug tvornice. Bio je zadivljen sjajem zvijezda kada je prvi put nakon nekoliko dana pogledao u nebo, rekao je. 

Također je primijetio da se ruski vojnici koji kontroliraju Azovstal nisu trudili sakriti svoje položaje. "Patrole koje su obilazile tvornicu koristile su svjetiljke, glasno su pričale", rekao je.

Ivantsov ih je lako uspio izbjeći tako što se skrivao pod vagonima. Trebalo je šest sati, rekao je, a sunce je izlazilo kad je stigao u uništeni grad. Bilo je teško pretočiti u riječi ono što je vidio.

"Bilo je komada tijela, psi su vukli ljudske ruke po podu"

"Vidio sam tijela životinja, ljudska tijela", rekao je. "Bilo je komada tijela. Ruka bi mogla ležati uokolo, pas bi je mogao negdje vući."

Izlazak iz Azovstala bio je samo prvi korak, prepričava Ivantsov.

"Plan je bio otići u susjedstvo u kojem sam nekada živio", prisjetio se. "Mislio sam da ću ih, ako vidim poznata lica, zamoliti za pomoć: da se operem, pojedem i tako dalje."

Ali ništa nije išlo po planu. Grad koji je poznavao bio je izbrisan s lica zemlje. Čak su i ljudi koje je poznavao prije invazije bili stranci. Nikome nije mogao vjerovati.

Brzo je shvatio da mu je jedina nada da izbjegne zarobljavanje izlazak iz grada i pokret na zapad do teritorija pod kontrolom Ukrajine. I dalje će mu trebati pomoć i očito će morati paziti koga će pitati.

Izgubio je 11 kilograma, propješačio je dvjestotinjak kilometara

"Uvijek sam prvo gledao mogu li prići, procijeniti osobu", rekao je. Ne bi preživio bez dobrote stranaca koji su mu pomagali, često uz veliki rizik.

"U jednom selu starica mi je dala da pijem vodu iz bunara", rekao je. Bilo je i drugih o kojima nije htio govoriti.

Jednom je bio zarobljen dok je još bio u gradu, rekao je, odbijajući otkriti bilo kakve dodatne detalje. Za dolazak do fronta trebalo mu je 18 dana, a prešao je dvjestotinjak kilometara iza neprijateljskih linija. Do tog trenutka stopala su mu već bila krvava, a leđa i koljena toliko su ga boljela da je imao problema s hodanjem.

Izgubio je oko 11 kilograma. Kada je došao trenutak da prijeđe na ukrajinski teritorij, rekao je, radilo se već o čistom adrenalinu. 

"Već sam se bio pomirio sa svojom smrću"

Razmišljao je o prijelazu rijeke koja je predstavljala prirodnu barijeru između zaraćenih strana, ali je to smatrao preopasnim. Napokon je odlučio samo proći kroz zadnjih 15-ak do 20-ak kilometara kopnom, kroz minska polja.

"Imao sam čelične živce, bez emocija, bez misli, samo svrhu i hladan proračun", rekao je. "Tako sam se psihički podigao. Već sam se pomirio sa svojom smrću." Ali uspio je iako njegova priča zvuči potpuno ludo dok je njome pokušavao uvjeriti zapanjene ukrajinske vojnike da je istinita.

Na kraju su mu povjerovali, a kako je odveden s fronta na putu u Kijev na liječenje i rehabilitaciju, stao je na benzinskoj postaji i kupio kavu i hrenovku.

Nikada nije probao bolji hot dog, rekao je, niti popio bolju šalicu kave, zaključio je svoju ispovijest za NYT.