OPASNE izjave i postupci nekih ljudi u medicinskoj struci iz redova vjernika i HDZ-a, povezani s pitanjem prekida trudnoće, posljednjih dana pune stupce medija i opravdano zabrinjavaju javnost, osobito žene.

Naime, postoje valjani razlozi da se oni shvate kao pritisci da novi zakon o prekidu trudnoće, koji bi uskoro trebao u saborsku proceduru, bude značajno restriktivniji nego što je prijedlog. Uz to, oni se također mogu shvatiti kao objava svojevrsnog specijalnog rata protiv legitimnog i dostojanstvenog ostvarenja prava žena u skladu sa zakonima i odlukama Ustavnog suda.

Teško je drugačije protumačiti informacije prema kojima je jednoj ženi u dubrovačkoj bolnici zbog priziva savjesti anesteziologa pobačaj rađen na živo! Još teže je drugačije shvatiti reakcije HDZ-ovog ravnatelja dubrovačke Opće bolnice dr. Marija Bekića koji je izjavio da je to za njega "čista situacija što se tiče života", da "život započinje začećem", da je "otac četvero djece" te da "nije bilo pritužbe pacijentice".

Od odgovornog ravnatelja jedne regionalno važne hrvatske bolnice očekivalo bi se da u tumačenju spornog slučaja uvjeri sve pacijentice da će u njegovoj instituciji dobiti svu zakonom zagarantiranu skrb bez uplitanja u priču osobnih vjerskih stavova i svjetonazora koji bi se mogli protumačiti kao osuda žena koje trebaju pomoć. Kakvi su ravnateljevi osobni stavovi, što on misli o prekidu trudnoće, definiciji života i sl., ne bi trebalo imati baš nikakve veze sa zastrašujućom mogućnošću da se u njegovoj bolnici pobačaj radio na živo.

Trećina bolnih zahvata nije pravilno tretirana

Posebno bi se očekivalo da njegove izjave budu oprezne i umirujuće u situaciji u kojoj je nedavno istraživanje agencije Ipsos pokazalo da je u Hrvatskoj svakoj trećoj ženi koja je prošla neki od ginekoloških postupaka koji mogu biti bolni, popuslit kiretaže nakon pobačaja, punkcije i biopsije, zahvat bio rađen na živo.

Osobito ciničnom i opasnom može se doživjeti njegova izjava da "nije bilo pritužbe pacijentice". Naime, svakoj osobi prosječnih intelektualnih dometa moralo bi biti jasno da žene čak i u normalnoj atmosferi ne žele riskirati da se dozna da su obavile pobačaj, a kamoli usred opće histerije osude, sramoćenja i hajke na njih kakva posljednjih godina vlada u Hrvatskoj. Štoviše, u takvoj atmosferi svaka normalna žena izjave ravnatelja može doživjeti kao potencijalne prijetnje da bi se i njima moglo dogoditi slično te da trebaju biti spremne pretrpjeti bolove i eventualno izaći u javnost ako se žele izboriti za svoja zakonska prava.

U prilog tome govori činjenica da je više od 300 od ukupno 968 ispitanica agencije Ipsos (što je tek djelić stvarne populacije žena koje su doživjele slično) anonimno potvrdilo da je doživjelo vrlo bolne ginekološke postupke, dok ih je u nedavnim istupima u medijima s takvim iskustvima javno izašao tek neznatan broj.

Na istom tom tragu i podjednako zastrašujuća svakako je i izjava dr. Ante Ćorušića, kontroverznog HDZ-ovog ravnatelja Kliničko-bolničkog centra Zagreb, koji je na TV-u prekid trudnoće opisao kao "najgadljiviji postupak" i iznio gotovo prijeteći stav prema kojem "namjerni prekid trudnoće ne spada u liječenje", već je "medicinska usluga na zahtjev", a žene koje ga zatraže nisu pacijentice, nego "klijentice", odnosno "korisnice usluge".

Nažalost, ni izjava HDZ-ovog ministra zdravstva Milana Kujundžića nije mogla pridonijeti smirivanju javnosti jer je on unaprijed, prije ulaska novog zakona o prekidu trudnoće u Sabor, objavio da medicinskim djelatnicima treba omogućiti priziv savjesti, kao da se to uvijek i svugdje u svim svjetskim zakonodavstvima podrazumijeva. To je, naravno, daleko od istine jer neke razvijene zemlje liječnički posao uvjetuju spremnošću da se obavlja sve ono što on podrazumijeva i za što se prima plaća. Da stvar bude gora, Kujundžić se nije potrudio dati ozbiljna uvjerenja da će institut priziva savjesti biti kvalitetno reguliran.

Pritisak na zakonsku regulativu

Za bolje razumijevanje navedenih ispada važno je uzeti u obzir kontekst, odnosno nekoliko ključnih činjenica. Prije svega, treba se podsjetiti da je Ustavni sud 2017. obranio pravo žena da prekinu trudnoću na zahtjev do kraja 10. tjedna od začeća i potvrdio njihovo pravo na samoodređenje, kao i s time povezana prava na privatnost i zdravstvenu zaštitu.

No zakon o prekidu trudnoće još se radi i tek bi trebao ući u saborsku proceduru. U međuvremenu pritisci ultrakonzervativaca su se intenzivirali, osobito posljednjih mjeseci. Oni očito svojim ekstremističkim, nerealnim zahtjevima žele postići da zakon bude što je moguće restriktivniji, kada već ne mogu promijeniti odluku Ustavnog suda.

Zagrebačka ginekologinja Jasenka Grujić kaže da nastojanja da se inaugurira prenatalno pravo na život od časa začeća, za koje su se zalagali HRAST, U ime obitelji i druge klerikalne stranke, udruge i pojedinci, nije prošlo pa ona očekuje da će konzervativci na vodećim pozicijama u zdravstvu u Hrvatskoj pokušati sve da se u novi zakon unesu barem neka ograničenja, poput obaveznog perioda čekanja i savjetovanja koji bi trebali djelovati kao instrumenti odvraćanja.

"Klero-konzervativna kampanja protiv prava žena na prekid trudnoće traje već dugo, a posebno je intenzivna posljednje dvije godine. Njome se u svojevrsnom specijalnom ratu pobačaj nastoji učiniti što teže dostupnim. Nažalost, ne bulazne samo ravnatelji bolnica već i drugi, poput odgovornih u glasilu Komore koji raspravu o Zakonu o pobačaju nastoje svesti na pro-choice i pro-life poglede, što nije ni točno niti je prihvatljivo. Temeljno pitanje nije jesmo li za pobačaj ili ne. Nitko nije za pobačaj. No prekide trudnoće nikada nitko neće moći zabraniti jer posljedica njihovih zabrana i nedostupnosti nikada nije njihov nestanak, već porast broja pobačaja u nesigurnim uvjetima s ogromnom smrtnošću i pobolom žena, ali i odljev u ilegalu", protumačila je Grujić, koja je radila na prijedlozima nešto liberalnije verzije novog zakona.

Pacijent mora biti važniji od osobnih ideja humanizma

Izjava Ćorušića prema kojoj su žene koje traže prekid trudnoće klijentice, a ne pacijentice, može se interpretirati kao zlokobno tumačenje prema kojem one ne moraju nužno imati ista prava kao ostali pacijenti, što bi moglo podrazumijevati da u njihovom slučaju liječnici nisu vezani istim medicinskim etičkim kodeksima i standardima. Naravno, može se interpretirati i kao tumačenje pitanja o tome zašto liječnici u takvim slučajevima trebaju imati pravo na priziv savjesti. No kada se uzme u obzir što sve on može podrazumijevati, tko sve može imati pravo na priziv savjesti i kakav kaos to može stvoriti u sustavu, brzo postaje jasno da ona ne gubi na zlokobnosti ni u najdobrohotnijoj interpretaciji.  

Ginekolog Dubravko Lepušić, koji je također radio na prijedlozima zakona o prekidu trudnoće, kaže da svi liječnički kodeksi medicinske deontologije govore da je liječnicima prva i osnovna briga pacijent, o kakvoj god da je usluzi riječ, te da su oni iznad osobnih etičkih uvjerenja liječnika.

"Često se na raznim simpozijima i kongresima postavljalo pitanje treba li liječnik težiti općem humanizmu. Naravno da treba! No pitali smo se i je li mu njegov koncept humanizma osnovna i prva briga ili mu je to pacijent. Uvijek je neosporan odgovor bio da mu je osnovna i prva briga pacijent. Dakle, u tom slučaju vi ne možete svoj pogled na svijet, bio on religijski, politički ili neki drugi, pretpostaviti pravima pacijenata na zdravlje. Čovjek može imati svoj stav, ali kod kuće. U javnoj sferi to ne smije ograničavati njegov posao. Mi smo se na to obavezali diplomom i radom u medicini", kaže Lepušić.

Grujić kaže da ponekad pomisli da bi njezinom kolegi Ćorušiću, koji je svojevremeno bio odličan ginekološki kirurg, danas očito dobro pristajala mantija.

"Neoprostiva izjava o prekidu trudnoće kao 'najgadljivijem postupku', ali i o ženama koje mu pristupe kao 'klijenticama', a ne pacijenticama govore da je riječ o osobi kojoj nedostaje milosrđa i koja svojom drugom izjavom otvara prostor za unosne procese trgovanja pobačajem oslobađajući pritom odgovornosti one koji na njima zarađuju", kaže Grujić.

Nereguliran priziv savjesti

Lepušić ističe da nema problema s time da ljudi imaju svoja religiozna uvjerenja i stavove, no smatra da je problematično to što najradikalniji konzervativci od svih ostalih traže da dijele njihova uvjerenja.

"Što se mene tiče, ljudi imaju pravo nositi transparente kojima će moliti i izražavati svoje stavove o prekidu trudnoće, mada u Bibliji jasno piše da ne treba moliti javno, već u svojoj privatnosti te da je čak bogohulno moliti javno. Pitanje priziva savjesti sve više se pretvara u pokušaj nekih religioznih struktura da drugima nameću svoj svjetonazor. U Hrvatskoj ne postoji nijedan zakon koji bi ženu prisilio da napravi prekid trudnoće u bilo kojim okolnostima. Ona ima stvar izbora. One žene koje ne žele napraviti prekid trudnoće zbog svoje religije, imaju puno pravo na to. No nitko nema pravo svoje shvaćanje nametati drugima", kaže Lepušić.

"Od kada je u Hrvatskoj dozvoljen tzv. priziv savjesti, on je nereguliran. Nereguliran je do tog nivoa da vi danas možete na najjednostavniji način izbjegavati rad. Do jutros ste radili određenu količinu posla da biste poslijepodne na običnom komadu papira šefu napisali da od sutra više nećete raditi određene poslove, potpišete se na taj papir i stvar je gotova. Za sada ne postoji varijanta regulacije priziva savjesti koja bi omogućila da znamo kakvim zdravstvenim snagama raspolažemo tako da ljudi koji plaćaju doprinose za zdravstvene usluge njih i dobiju u skladu sa zakonom", dodaje.

Tumači da priziv savjesti namjerno naziva takozvanim jer on u biti predstavlja nešto drugo i ozbiljan je problem.

"Ja sam u odboru za regulaciju priziva savjesti u kojem već godinu dana radimo na razradi tog koncepta, a sada ćemo raditi i na samom pravilniku. Mi smo u njemu taj tzv. priziv savjesti imenovali u skladu s onim što on stvarno jest – odbijanje vršenja legalnih medicinskih postupaka. Najviše se sve koncentriralo na reproduktivnu medicinu, na prekid trudnoće, to je najviše u fokusu s obzirom na novi zakon o prekidu trudnoće koji bi uskoro trebao ići u proceduru. To je najeksponiraniji problem, no pitanje neizvršavanja legalnih medicinskih postupaka puno je šire. Ono obuhvaća puno širi dio medicine, od preventivne, primjerice, cijepljenja, posebno protiv HPV-a, preko pitanja transfuzije koju neki također odbijaju iz religioznih razloga, sve do palijativne medicine u kojoj se problematizira sprječavanje bolova u terminalnoj fazi karcinoma. Mnogo toga nije regulirano. Rekao bih da su se tu stvari otele kontroli i da je došao zadnji čas da se sve ispravno regulira", upozorava naš ginekolog.

Neke zemlje zabranjuju priziv savjesti

Kaže da mu nije jasno zašto su uopće neki njegovi kolege išli na medicinu ako nisu mislili raditi određene poslove. Pritom napominje da brojne zemlje u medicini ne dopuštaju priziv savjesti čak i ako on postoji u drugim područjima, primjerice, u služenju vojske.

"Ako netko odbija raditi prekid trudnoće, on sutra može odbiti raditi kiretažu u nekom spontanom pobačaju u kojem žena jako krvari i nalazi se u ozbiljnoj zdravstvenoj situaciji. Ministarstvo bi trebalo ozbiljno poraditi na regulaciji priziva savjesti. To je vrlo kompleksan problem. Pitanje je kako to regulirati. Možda da se priziv savjesti u medicini potpuno zabrani, kao u Švedskoj, Češkoj ili Bugarskoj. U Švedskoj se liječnicima zaposlenje uvjetuje time da moraju obavljati sve što od njih posao traži", upozorava Lepušić.

Priziv savjesti stvara kaos u sustavu

Ističe da je priziv savjesti problem i zbog organizacije i količine posla.

"Neki kolege iz medicine koji se ne pozivaju na priziv savjesti, morat će odrađivati veću količinu posla, dok će oni drugi raditi manje. Kako ćemo to regulirati? Hoće li oni koji se ne pozivaju na priziv savjesti biti više plaćeni ili će dobiti slobodne dane, ili će oni koji se pozivaju biti slabije plaćeni? Nije prihvatljivo da neki rade sve poslove, a drugi puno toga ne rade i da to prođe samo tako. Ljudi imaju pravo da se to regulira i da svi u medicini rade podjednako", kaže Lepušić.

Grujić upozorava da priziv savjesti može zakomplicirati funkcioniranje medicinskog sustava do neslućenih razmjera te da može postati oružje za specijalni rat konzervativnih ekstremista.

"Ako se na njega počnu prizivati još i liječnici drugih specijalnosti, poput anesteziologa i ljekarnika, ali i paramedicinskog osoblja zaposlenog u zdravstvenim ustanovama, poput spremača, kuhara, vozača i administrativnog osoblja, postat će vidljiv sav apsurd tog instituta. Zloupotrebe priziva savjesti, upravo kao i napadi na liječnike i ustanove koji obavljaju pobačaje, uglavnom su potekli iz SAD-a. Primjerice, radikalna grupa 'Priests for life' 2002. pozvala je da se na priziv savjesti obavežu baš svi ljudi koji rade u ustanovama u kojima se vrše pobačaji: električari, vodoinstalateri, vrtlari, čistači snijega, osoblje koje održava kompjutore, taksisti... Kako je krenulo, čini se da nas sve to čeka i u Hrvatskoj čiji se konzervativci rado ugledaju na američke vjerske radikale."

Licemjerje Crkve i fundamentalista

Klerikalni krugovi svoje zahtjeve da se prekid trudnoće zabrani i da se ta zabrana odnosi na sve, bez obzira na njihov svjetonazor, opravdavaju tvrdnjom da je prekid trudnoće ubojstvo koje treba tretirati kao i sva druga ubojstva. Pritom se pozivaju na tezu da je znanost postigla konsenzus oko toga da ljudski život počinje začećem. 

No to jednostavno nije istina. Čak ni svi teolozi ne zastupaju to stajalište, a kamoli znanstvenici. Kako smo već pisali na Indexu, većim dijelom kršćanske povijesti dominirala je ideja da je fetus postao osoba u nekoj kasnijoj fazi, uglavnom kada je razvio udove i postao nalik na čovjeka. Aristotel je smatrao da duša u tijelo ulazi negdje u petom mjesecu trudnoće, u trenutku kada se fetus počinje micati u maternici, što se naziva odgođenom animacijom. Pod njegovim utjecajem slično su vjerovali i katolički teolozi od 12. stoljeća na dalje nakon što su se prvi put susreli s njegovim djelima. Slično uvjerenje dijelili su i Sv. Augustin, Sv. Jeronim, Sv. Toma Akvinski, papa Klement V., papa Grgur XIV. itd. U skladu s tim, pobačaj je u Velikoj Britaniji još u 19. stoljeću bio legalan do trenutka koji se na engleskom naziva ''quickening''.

Kada je riječ o znanstvenicima, oni uglavnom smatraju da je život biološki kontinuitet od svojih prapočetaka. Također se većinski slažu da ljudski fetus tek nakon 22. tjedna trudnoće dostiže onu zrelost koja mu omogućuje da vanjski podražaji dođu do korteksa kada se počinju razvijati neka osnovna svojstva osobnosti. Za to je potrebno da razvije talamo-kortikalne neuronske veze.

"Prije četiri godine bolnica u Poljskoj tužila je ljude koji su pred njom vikali da je prekid trudnoće ubojstvo. Sud je presudio u korist bolnice, a prosvjednici i molitelji morali su se javno ispričati i reći da prekid trudnoće nije ubojstvo. To se dogodilo u jednoj Poljskoj koja je u tom smislu još restriktivnija od Hrvatske. Govoriti da je prekid trudnoće ubojstvo je van pameti", kaže Lepušić.

Grujić kaže da takve ideje pokazuju teško licemjerje Vatikana.

"Bezobzirna je hipokrizija Crkve koja ženi uskraćuje sva prava i toliko se zalaže za prenatalni život iako znanost pokazuje da sam Svevišnji naveliko odbacuje začete, budući da se spontano pobacuje oko 50% svih začetih plodova", ističe Grujić.

"To licemjerje dodatno se očituje u činjenici da za Katoličku crkvu pravo na život nije baš uvijek apsolutno. Naime, poznato je da za Crkvu postoje brojni izuzeci od pete Božje zapovijedi 'Ne ubij'. To su, primjerice, ubijanje u obrambenom ratu, ubojstvo u samoobrani, pri ilegalnoj upotrebi sile i izvršenje smrtne kazne. Samo za pobačaj ona ne ostavlja nikakve okolnosti u kojima bi mogao biti dopušten! Uopće, strašna iskustva ginekoloških pacijentica s odnosima liječnika i medicinskog osoblja naših bolnica prema njima preslika su odnosa klera prema ženama. Vatikan, naravno, nije potpisnik Konvencije o eliminaciji diskriminacije žena, a u svijetu generalno svjedočimo mizoginiji kršćanstva i drugih monoteizama", upozorava naša ginekologinja.

Prekid trudnoće Hrvatice će raditi u susjedstvu

Ako specijalan rat u Hrvatskoj postigne neke od svojih ciljeva, a priziv savjesti se ne regulira kako treba, Hrvatice će najvjerojatnije biti prisiljene prekide trudnoće obavljati u susjednim zemljama u kojima je sustav dobro uređen.

"Dok postoje susjedne zemlje, naročito Slovenija, kakav god zakon bude donesen i koliko god se liječnika i sestara prizvalo, problem neće, osim za žene, naročito za mlade i siromašne, izgledati velik. Oni koji vrijeđaju i difamiraju žene, neće se crvenjeti od stida što više nemaju nadzor nad tim važnim javnozdravstvenim segmentom kakav je reproduktivno zdravlje, kao što upravo bestidno omogućavaju Crkvi da osvaja prostor u medicini. Medicinska zajednica prihvatila je diktat Crkve još 2003. kada su u Saboru izglasani Zakon o liječništvu i taj tragikomični institut tzv. priziv savjesti", poručila je Grujić.