O OVOJ sam temi pisao tijekom godina, uvijek otprilike u ovo doba, kada se iznova vraćaju ista pitanja. Imamo li dobru sezonu? Što dobra sezona uopće znači?

Trebamo li mjeriti broj noćenja ili samo prihode? Koliko ove godine stoji kuglica sladoleda, kao da je taj broj kristalna kugla za cijelu sezonu? Uništava li turizam lokalni način života i kako bismo točno trebali uzeti novac koji donosi, a da pritom ništa ne promijenimo u načinu na koji živimo?

Prije dva ljeta pisao sam o vilama s bazenima koje su usred vrhunca sezone stajale prazne, a taj se tekst proširio svim medijima, zajedno s popriličnom količinom komentara o meni zato što sam ga napisao. Nisu svi bili blagonakloni, toliko vam mogu reći. Rasprava je otad postala još oštrija.

Jedan je chef prije nekoliko dana izazvao buru u čaši vode izjavom da naši gosti danas imaju manje novca od naših konobara i kuhara, dok je drugi istaknuti glas ustvrdio da smo oko 40 godina gradili ugostiteljsku scenu za jeftine turiste.

O objema se tvrdnjama može raspravljati, obje mogu sadržavati dio istine, ali nijedna ne mijenja ono čemu se stalno vraćam: činjenice i dalje možemo procijeniti i na temelju njih donositi odluke.

Ono što me obično navede da pišem jest spoznaja da neke od najčudnijih stavova o ovoj temi zastupaju ljudi koje volim i poštujem. Ako objašnjenje može doprijeti do barem nekolicine njih, vrijedi podnijeti buku koja će uslijediti.

Dva milijuna kreveta, a potražnja ne raste

Dopustite mi zato da iznesem ono što mislim, kao opće obrasce.

Struktura smještajnih kapaciteta snažno je nagnuta prema privatnom smještaju. Od otprilike dva milijuna registriranih turističkih kreveta, oko desetine nalazi se u hotelima, a znatno više od trećine u privatnim kućanstvima. To je konstatacija činjenice, a ne upiranje prstom ili poziv da se to promijeni.

Ta je baza od 2019. narasla za oko 300.000 kreveta, a gotovo ništa od tog povećanja ne odnosi se na hotele.

Potražnja nije rasla zajedno s ponudom. Broj noćenja dosegnuo je vrhunac 2019., s gotovo 108 milijuna, 2025. dosegnuo je oko 110 milijuna, a čini se da će 2026. završiti na sličnoj razini ili nešto niže.

Svi se natječu za istih 60 dana

Sada sve krevete tretirajmo jednako i raspodijelimo sva noćenja u zemlji među njima. Godine 2019. 1,7 milijuna kreveta dijelilo je 108 milijuna noćenja, što iznosi 64 zauzete noći po krevetu tijekom godine. Godine 2026., s bazom koja se približila dvama milijunima i nepromijenjenim brojem noćenja, prosjek pada na 55, odnosno devet zauzetih noći manje za svaki krevet u zemlji.

Gotovo svi ti kreveti natječu se za istih šezdeset dana srpnja i kolovoza, jer se privatni smještaj tada puni, dok ostatak godine stoji prazan. To nije pogreška sustava, nego njegova značajka. Svaki novi krevet još je jedan pretendent na isto kratko razdoblje i još jedan vlasnik koji ljeto završava razočaran.

Kako bi se svaki krevet vratio na razinu popunjenosti iz 2019., uz današnju ponudu, zemlji bi trebalo oko 128 milijuna noćenja, odnosno oko 18 milijuna više nego što ih sada ostvaruje. Za to bi bila potrebna još oko četiri milijuna dolazaka. To je približno cjelokupan promet koji ostvarujemo s Njemačkom, našim najvećim tržištem, građenim pola stoljeća, a takva potražnja ne postoji. Ponavljam, takva potražnja ne postoji.

Problem nisu hoteli

Pad se ne događa u hotelima. Njihova je popunjenost dobra, u mnogim slučajevima izvrsna, tijekom mjeseci u kojima posluju. Većina radi oko šest mjeseci, a mnogi produljuju sezonu na sedam ili osam. No hotelski kreveti čine tek desetinu ukupne baze, premalo da bi bitno utjecali na nacionalni prosjek. Ako je ukupni prosjek pao sa 64 na 55, dok su hoteli zadržali popunjenost, tada se pad nalazi u preostalih devedeset posto, gdje je prosjek pao za više od tih devet noći.

Ta je izloženost strukturna. Privatni smještaj raste i pada zajedno s privlačnošću destinacije i nema način da sam stvara potražnju. Hotel to u određenoj mjeri može, kroz prodaju i marketing kojima stvara razlog za dolazak. Upravo to dovodi i goste koje ljetni privatni smještaj rijetko viđa: grupe, poslovne skupove i parove koji radije dolaze u travnju, svibnju ili listopadu.

Privatni vlasnik zato prije svega ovisi o jednoj stvari, snazi same destinacije. Što god se dogodi s privlačnošću Hrvatske, u cijelosti se prelijeva na njega, bez ikakvog zaštitnog sloja između.

I dalje nudimo samo sunce i more

A pozicioniranje se nije promijenilo ni u deset godina, možda ni u četrdeset. Nikada se nismo ozbiljno opredijelili za neku drugu vrstu turizma, kongresni, golf ili bilo što drugo što mijenja način na koji se destinacija doživljava. Ono što danas nudimo svijetu isto je što smo nudili i prije deset godina: sunce i more.

Ništa od ovoga nisu zakoni i za svaku bih tvrdnju mogao pronaći iznimku. To su opći smjerovi. A ispod usijane godišnje rasprave nalazi se skup zahtjeva koje stalno postavljamo istodobno, a koje nijedna zemlja ne bi mogla ispuniti.

Želimo masovni turizam, ali bez posljedica

Želimo demokratiziran turizam, otvoren svima, nikada elitistički. No svi znače veliki volumen, a veliki volumen znači pritisak na infrastrukturu i gradove te obalu izgrađenu oko privatnog smještaja koji se natječe za ista dva mjeseca.

Ni to ne želimo, pa je možda odgovor u manjem broju gostiju koji troše više. Ali onog trenutka kada netko počne graditi za njih, stižu optužbe za elitizam, zatvorene plaže i obalu namijenjenu bogatima.

Želimo da stranci dođu i ostave svoj novac. Istodobno želimo da ljudi koji taj novac ostavljaju ni na koji način ne utječu na naš način života.

Želimo rekordnu sezonu svake godine, a svake godine želimo i manje gužve. Rijetko priznajemo da se te dvije želje međusobno sukobljavaju već u istoj rečenici.

Zahtjevi koji se međusobno poništavaju

Svaki od tih stavova zasebno je razumljiv. Kada ih držimo zajedno, međusobno se poništavaju, a sumnjam da je upravo to pravi razlog zbog kojeg rasprava tako brzo postaje osobna. Kada se zahtjevi ne mogu pomiriti, rasprava se prebacuje sa samih zahtjeva na ljude koji o njima iznose činjenice.

Razumijem odakle dolaze reakcije. Postoje ljudi koji su protiv turizma i željeli bi da nestane. Postoje ljudi potpuno usredotočeni na korporativni i hotelski sektor, koje malo što drugo zanima. Postoje ljudi koji sve promatraju kroz privatni smještaj.

Nijedna od tih perspektiva ne daje cijelu sliku, a zemlji je potreban sveobuhvatan pogled, jer istina je da ne možemo preko noći izmisliti industriju koja bi zamijenila ono što nam turizam donosi. Napredak, ako za ovu dilemu uopće postoji izlaz, počinje priznavanjem činjenica. Ne upiranjem prstom, nego iznošenjem činjenica, a ono što sam gore naveo jesu činjenice.

Godine u kojima se soba punila sama od sebe su prošle

Nakon toga treba postaviti prava pitanja i pokušati doći do nečega smislenog, umjesto da svakog srpnja ponovno vodimo istu raspravu.

Jednu od tih činjenica treba izravno reći svakome tko razmišlja o ulaganju svoje ušteđevine u novi privatni smještaj: godine u kojima se soba punila sama od sebe su prošle.

Ako projekt nije osmišljen prema iznimno visokim standardima, rezultati neće dolaziti kao prije deset godina. To nije prijetnja niti želja. To je matematika dva milijuna kreveta koji se natječu za istih šezdeset dana sunca i mora.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala