EPIDEMIJA "Studentskog sindroma" trese Srbiju već dva i pol mjeseca. Vlast ne da nema adekvatan odgovor koji bi zadovoljio očekivanja nove generacije akademaca nego iz dana u dan tone sve dublje postavljajući toliko prozirne mišolovke da su ih već provalili i najgluplji miševi.

Ipak, ideja i ponuda savjetodavnog referenduma za preispitivanje povjerenja u Aleksandra Vučića je vrhunac političke perverzije, slika beskrajnog očaja jedne vlasti koja gasi požar dolijevajući ulje na vatru.

>> Vučić: Anketa kaže da je većina građana Srbije za moju smjenu. Predlažem referendum

Svi njihovi navodni ustupci: ispunjavanje zahtjeva, ponuda stanova za mlade, uvođenje besplatnog prijevoza u prijestolnici, zaključno s navedenim referendumom, imaju duboko koruptivni karakter jer koriste mehanizme uzurpacije i podmazivanja protiv kojih su studenti i slobodni građani upravo ustali.

"Izvolite sto potpisa poslanika vladajuće stranke kojima se podržava inicijativa koja će, PRETPOSTAVLJAM, doći od oporbe", kaže nam zapjenušala predsjednica parlamenta Ana Brnabić, nudeći tako, prvi put u političkoj povijesti Srbije, službenu podršku vlasti nepostojećoj inicijativi oporbe.

Kao iz pripovijetke

Ovakvu velikodušnost vlasti prema oporbi do sada smo mogli naći samo u satiričnim pripovijetkama kao što je Mrtvo more velikog srpskog pisca Radoja Domanovića. Ima tamo jedna scena gdje panduri na leđima donose pijane i pospane oporbenjake na miting oporbe koji je, naravno, organizirala vlast. A tko drugi?

Rutina koja podrazumijeva da se problemi u demokratskim društvima rješavaju na izborima i referendumima u percepciji studenata očigledno "ne pije vodu". Na ovu samopodrazumijevajuću konstataciju oni odgovaraju pitanjem: "A što ako nema demokracije? Šta ako je jedan čovjek uzurpirao sve demokratske institucije?"

Umjesto da na izborima i referendumima vrtimo jedan te isti narativ gdje će uzurpator zamijeniti uzurpatora, što je politički okvir u kojem se kreće i oporba, studenti inzistiraju da se sustav vrati na "tvorničke postavke". Njih ne zanima Vučić, zato mu se i ne obraćaju.

Sustav ne može prihvatiti postojanje mladih koji misle svojom glavom, i to - džabe

Oni žele promijeniti sustav koji proizvodi i multiplicira uzurpaciju i korupciju. Ne žele živjeti u neostaljinističkom medijskom i političkom okruženju koje ne može prihvatiti postojanje mladih, obrazovanih ljudi koji misle svojom glavom. Besplatno, za džabe.

Depersonalizacija, koja izluđuje vlast jer studenti ne isturaju lidere, ima i svoju drugu, podjednako važnu stranu medalje. Naime, za njih, za razliku od oporbe koja vidi samo Aleksandra Vučića, to mjesto ispunjava institucija predsjednika države. Ni više ni manje od toga.

Vučić naprosto ne fascinira studente, to je bitno

Za razliku od ostalih na obje strane, studentariju ne fascinira to što Vučić stalno, pa i sada u vezi s referendumom, sebe istura i žrtvuje kao gromobran vlasti preuzimajući sve obaveze i odgovornosti.

Oni dobro znaju da je tome prethodila uzurpacija ustavnih prava i nadležnosti što je i dovelo do teškog poremećaja demokratskog ustrojstva. Takvim pristupom oni su presjekli dovod sive energije kojom se hrani karizma vođe.

Za razliku od oporbe, nisu upali u zamku osobnog i emotivnog odnosa prema omraženom protivniku, čime se podjednako napaja karizma vođe kao i iz ljubavi i obožavanja njegovih pripuza i podanika. Baš kao kod baterije koja ima dva pola, ali istu svrhu.

Uspostavljanje nadideološkog koncepta

Bez obzira na sudbinu pokreta mladih, definitivno je uspostavljen jedan nadideološki koncept minimalnog konsenzusa oko inzistiranja na poštovanju institucija, vladavine prava i demokratske podjele vlasti. Nesumnjivo je, a to pokazuju i istraživanja, da je ciljna grupa kojoj pripada srbijanska omladina ideološki heterogenija više nego ikad u posljednjih 35 godina višestranačja.

Upravo to što su, za sada, uspjeli ostaviti razlike po strani i u prvi plan staviti principe i načela, ono "što drži sela i gradove", ukazuje na iznenađujuće visok stupanj socijalne inteligencije, mentalne discipline i upornosti generacije koju optužujemo da "samo zuri u ekrane".

Vlast pristaje na sve, samo da se ne govori o studentima

Ponuda referenduma nije imala jedino za svrhu navodno razriješiti društvenu krizu već i vratiti oporbu u fokus, makar je pljuvali i omalovažavali. Samo da se ne priča o studentima.

Jer nema te vlasti u svijetu, kao što je ova u Srbiji, kojoj je najveći kapital i zalog za budućnost – vlastita oporba. Otuda i panika među njihovim stratezima da bi neki novi, autentični studentsko-građanski savez mogao pomesti oporbu, ukloniti prepreku, očistiti teren i izbiti na granice Vučićeve vlasti. 

Oporba je potrošena i zatečena

Oporba je tradicionalno zbunjena, potrošena i zatečena u političkom međuprostoru, razapeta između malo nade da će preživjeti na infuzijama studentske energije i sve izvjesnijih strahovanja da će upravo ona biti prva koju će odnijeti studentski val.

Veliko je pitanje kakva je sudbina i društvena uloga studentskog pokreta u budućnosti. Činjenica je da su studenti u društvenim dramama od 1992., preko 1996/7 do 2000. igrali važnu, pa i presudnu ulogu u političkim promjenama. Također je činjenica da nikada tu svoju ulogu, pogotovo kada je Otpor iz 2000. u pitanju, nisu politički kapitalizirali.

Ima onih koji ih zbog toga optužuju jer su se, navodno, izmaknuli s liste DOS-a poslije 5. listopada i tako ostavili Đinđića bez podrške u vlasti, na čistini i na milost i nemilost nacionalistima i konzervativcima koji su ga okruživali i na kraju sahranili.             

Na ekvidistanci i od vlasti, ali i od oporbe, studentski pokret ima priliku u političkom životu Srbije zauzeti stolicu "trećeg za preferans". Hoće li aktivno zakoračiti u izbornu arenu u narednih par godina ili će zadržati pasivnu ulogu promatrača i moralnog korektiva države i društva, morat će relativno brzo odlučiti.

U svakom slučaju, roštiljanje vlasti na tihoj vatri se nastavlja. Tako ti je to kada "padneš na skaru".