BILO bi zanimljivo kada bi novinari pitali političare slažu li se njihove mjere i odluke sa službenom ideologijom njihovih stranaka. Tako bi bilo dobro da su HDZ-ovce pitali: „Kako to da zabranjujete rad pekarama i trgovinama, a ne kladionicama i birtijama?“ Zaista, koji su to kriteriji?

Jučerašnji i današnji dan pokazali su totalni cirkus oko zabrane rada trgovina – jučer nije radilo praktički ništa, a subota je dan turističke smjene. Kako je Hrvatska destinacija apartmanskog turizma, ljudi naravno žele kupiti osnovne namirnice – ali nema. Nema ni za kupiti osnovnu opremu, ako vam je vjetar nešto slomio u kampu. A danas, nedjelja, rade samo oni koji su ovu nedjelju stavili u dozvoljeni „bonus“ neradnih nedjelja.

Ukratko, zabranjeno raditi. Znate što će drugi put gosti napraviti? Dovući sve od kuće, kao što su radili  nekada. Ode zarada i ode PDV.

Prodavači suvenira kao narodni neprijatelji

Dodatno, ne može raditi ni hrpa trgovina koje prodaju suvenire i druge sitnice. I sada ako je kruzer došao u subotu, gosti kruzera imaju upravo tu subotu za kupiti pokoji suvenir. Ako trgovina ne smije raditi, a ne smije, onda obitelj koja drži taj posao neće zaraditi. A sezona u nas je kratka – imate dva ili dva i pol mjeseca za zaraditi, nitko u listopadu ne kupuje suvenire. Ti mali trgovci, čini se, HDZ-ovoj vladi postaju pravi klasni neprijatelji, valjda jer su neovisni o politici. Ne rade ni pekare, često u nas obiteljski biznis. Koga smeta ako ljudi žele raditi i zarađivati i priskrbiti svojoj obitelji novac, a državi PDV?

Poseban je problem nastao u nautičkom turizmu, nečemu što je za ovu zemlju iznimno važno – smjene su tamo tradicionalno subotom i subotom treba na jahtu nakrcati hrpu toga – govorimo o hrani i piću za veću grupu ljudi. I to ljudi koji imaju novca i pristojno troše. Trgovinice u marinama mogu raditi – ali te trgovine su premale za potrebe svih koji trebaju opskrbu prije krstarenja.

Naravno, kako benzinske pumpe rade, sada se gužva prelila i na njih – pa padaju od posla. Po vladi, čini se da tamo ne rade nikakvi trgovci, oni mogu raditi 24 sata. Neka, poznato je da veliki poslovni sustavi koji drže pumpe znaju biti naklonjeni politici, što bi se njih diralo? Ma, evo im još zarade! Već su počeli, a sada će još i više prodavati i kruh i slične namirnice.

Veliki lanci rotiraju radnike – pa opet rade nedjeljama

Što se dogodilo danas? Veliki trgovački centri, kako imaju po više trgovina, uredno su posložili radne i neradne nedjelje pa barem poneki radi. U te koji danas rade – kako je gužva, a danas je ogromna gužva, pošalju i radnike iz ostalih centara. Na ispomoć. Dakle, radnici rade i dalje nedjeljom – samo sada možda na sasvim drugom kraju grada. Ne radi „njihova“ trgovina, no eto radi ona druga.

Dodatno, hrpa upravo malih trgovina je živjela od nedjelje – te male trgovine su skuplje i tijekom tjedna kupovinu napravite u većem centru. No, ako vam u nedjelju zatreba pivo, pelene ili papar, odete u obližnju trgovinu i sretni ste ako radi i ima onog što vam treba. Platite više i ne bunite se. Mnogi mali upravo od toga žive. Neradna nedjelja znači da će im možda svaki dan postati neradan.

Generiranje totalnog nereda

Neki gradovi su, pokušavajući izbjeći zabranu rada proglasili sajamske dane (jer kako smo rekli – sezona je u nas kratka, što si u dva-tri mjeseca zaradio – zaradio si). To samo djelomično rješava problem – omogućava prigodnu prodaju uglavnom na kioscima i štandovima. Dakle, opet se generira nejednakost. Trgovine ne rade.

Kada se ovaj zakonski model uvodio, ministar Filipović je rekao: „Želimo omogućiti balans između poslovnog i privatnog života, staviti obitelj u fokus. Želimo omogućiti radnicima u trgovini provođenje nedjelje sa svojim obiteljima.“ 

A gdje su tu radnici na pumpama? Oni nisu radnici? Gdje su tu radnici koji danas umjesto u svoju trgovinu idu kao ispomoć u onu otvorenu na drugom dijelu grada i tamo padaju od umora jer su gužve nesnosne? I zašto, koji je to model da se „nedjelja s obitelji“ odnosi samo na radnike u trgovini i to samo klasičnoj maloprodaji? Zašto ne i na radnike u kladionicama? Po kojem demokršćanskom principu je kladionica „veći prioritet“ od trgovine? Zašto onda mogu raditi (istina kraće) kiosci? Po čemu je lakše biti vikendom u kiosku, gdje se ne možeš ni popišati ako ti zatreba, nego biti u trgovini? I kako to da ministru ne smetaju dostavljači koji rade i nedjeljom, i kada je ispod nule i kada je plus 40? Oni nisu njegovo biračko tijelo? Ovi na pumpama, koji sada padaju od posla, ti nisu bitni?

Što je s konobarima, kuharima i drugima, što to ne bi zatvorili nedjeljom? Realno, u ugostiteljstvu su radni uvjeti teži i radno vrijeme puno gore nego u trgovini. Pokušajte par sati stajati kraj peći za pizzu, ne samo cijelu smjenu. Ili odraditi nasmiješeni smjenu kao konobar, pa onda očistiti aparat za kavu i na kraju očistiti i usrani zahod. A tek kada se sve sjaji za kolegu koji će doći ujutro, onda gledate kako ćete kući – jer javnog prijevoza nema. Kavicu lijepo možete popiti i kući. A i ručak spremiti, što će vam restoran nedjeljom? I što će vam dostava pizze ili ćevapa nedjeljom, a, zanimljivo, u tom opskrbnom lancu svi uredno mogu raditi…

Naime, ako ćemo o zabranama – onda idemo napraviti popis i ugasiti nedjeljom sve što nisu esencijalne djelatnosti. Ako to i nisu trgovine, nisu ni kladionice, ni kiosci, ni birtije, ni restorani. A ni pumpe izvan autocesta, posebno ne pumpe koje prodaju i kruh.

HDZ-ovo deklarativno kršćanstvo

Naravno, uvijek će se naći oni koji će navoditi primjere Njemačke ili Austrije gdje se vikendom malo radi – ali u pitanju je država sasvim druge gospodarske strukture i još puno čega drugog. Ako ćemo prepisivati Njemačku, onda hoćemo li prepisati i legalizaciju prostitucije i još hrpu toga i ukinuti ograničenja brzine na autocesti? I onako u godinu dana stvoriti cjelogodišnju sezonu na otocima, kao što jedna Austrija ima praktično cjelogodišnju sezonu?

Hrvatska je mediteranska, turistička zemlja – u pola države se gospodarski živi nekoliko mjeseci, hrpa je malih biznisa, malih obrtnika i mikropoduzetnika koji rade po 12 sati dnevno da bi njihova obitelj imala za ostatak godine. Onda se u takvoj državi upravo takvima malima zabranjuje rad? Jer, kako smo danas vidjeli, veliki to zaobiđu.

Ova zabrana ima dva segmenta – jedno je HDZ-ovo deklarativno kršćanstvo (da nije deklarativno, imali bi oni puno više kršćanskih načela za ispuniti – sjetite se onog – ne laži, ne kradi i tako dalje), a drugo je to da je pojam blagajnice u današnje doba društvenih mreža postao stereotip izrabljenog radnika – pa eto blagajnica upravo u trgovačkom centru (ne pumpi, ne radnica u kladionici, ne konobarica) je netko tko ima već hrpu profesionalnih bolesti, radi svaku nedjelju, a kući je čeka nekoliko djece za nedjeljni ručak. 

Onda se ide zakonski štititi stereotip za pokazati političku socijalnu osjetljivost po društvenim mrežama – umjesto stvari postaviti na jednostavan način.

Obvezni primjereni dodaci na plaću za rad nedjeljom i još veći dodaci za rad praznikom – pa tko želi, neka radi. A država neka nadzire takve dodatke.

Štoviše, uz obvezne primjerene dodatke za rad nedjeljom i praznikom, za te dane će se više zapošljavati studenti, a njima rad vikendom sasvim odgovara i pokoji euro im jako dobro dođe. I oni kojima nedjeljni ručak nije na vrhu prioriteta, javljat će se za rad upravo nedjeljom jer je bolje plaćen.

Sloboda rada i poduzetnička sloboda su ustavne kategorije

HDZ-ovo deklarativno kršćanstvo, uvođenje zabrana koje uništavaju male, a velikima omogućavaju da ih zaobiđu ili da čak i zarade više (kruh na benzinskim pumpama) – sve je što trebate znati o HDZ-ovim razmišljanju o privredi. Oni bi šefovali. Oni bi zabranjivali. Oni bi određivali tko smije i tko ne smije raditi. Oni bi se petljali u tuđe živote. Umjesto da jasno kažu – rad vikendom se plaća toliko više i mi ćemo to nadzirati. 

A što se tiče semafor ministra Filipovića, koji opravdava ovaj potpuni nered, ove gužve, ovo stvaranje problema i domaćima i gostima i posebno onima koji od svog rada u malim trgovinama žive – samo za informaciju, ima zemalja koje će njegove ideje puno više cijeniti, Kuba ili Sjeverna Koreja, recimo. Jer, da je cijenjeni ministar (a i drugi koji su glasali za ovako nakaradan Zakon) čitao Ustav Republike Hrvatske, našao bi tamo i sljedeće:

"Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada."

Zabranjivati rad, zabranjivati ljudima mogućnost da rade, privređuju i zarade, i to zabranjivati po nekim čudnim arbitrarnim kriterijima koji se nikako ne mogu opravdati, ne zaslužuje samo kritiku. Zaslužuje prijezir.