OD SILNE brige i pompe oko uvođenja homoseksualaca i transrodnih (tisuću muka onome koji je smislio ovaj prijevod) osoba u Zakon o suzbijanju diskriminacije previdjela se činjenica da se "sporne" odredbe spominju na točno dva mjesta u cijelom zakonu. Isto tako, previđa se činjenica da je Hrvatska konačno donijela jedan dobar i korektan zakon koji pokriva ne samo velik spektar diskriminacijskog problema, nego i uključuje odredbe koje čak i nisu uvedene u direktive Europske unije.

Ne postoji stvarni sukob Crkve i HDZ-a

Cijela priča je dosadna i viđena već puno puta. Želja za prikazivanjem velikog sukoba Crkve i HDZ-a navela je medije na lešinarenje oko svake riječi koju posredno ili neposredno izmijene predstavnici Crkve i Vlade, iako tu teško da postoji neki pravi sukob. Crkva jednostavno u javnoj debati potvrđuje svoj vrijedonosni i demografski politički stav, dok HDZ vrlo dosljedno provodi principe pregovora s Europskom unijom. Naime, oni koji prate pregovarački proces za pristupanjem Uniji, kao i zakonodavne pomake u Hrvatskoj, mogu vrlo jasno vidjeti kako će Hrvatska kad uđe u Uniju biti "europskija" od zemalja članica.

Europska praksa

Europska unija je još prošle godine krenula u proces proširivanja postojeće europske antidiskriminacijske legislative. Dosad je opći zakonodavni okvir Unije zabranjivao diskriminaciju u svim segmentima na radnom mjestu. No, na ostalim područjima, kao što su socijalna zaštita (socijalno osiguranje i zdravstvena zaštita), obrazovanje, stanovanje, te pristup robama i uslugama, europska je direktiva zabranjivala diskriminaciju na temelju spola i rase. Još je krajem 2007. krenula inicijativa za proširenjem te odredbe na uključivanje diskriminacije i po drugim osnovama. Nakon natezanja s Njemačkom i sraza u Europskom parlamentu, Europska komisija je 2. lipnja ove godine donijela prijedlog direktive koja treba spriječiti diskriminaciju u gore navedenim područjima i na temelju životne dobi, invaliditeta, spolne orijentacije i religije ili vjere.

U Uniji doduše postoji načelo supsidijarnosti, odnosno prava svake države da uređuje svoje zakonodavstvo, ali praksa ponovno pokazuje kako je direktive dosta teško izbjeći. Primjerice, Komisija je nedavno poslala u jedanaest zemalja članica zahtjev za provedbom direktive o zabrani diskriminacije pri zapošljavanju. U njemu se navodi kako te zemlje nisu adekvatno provele direktivu i kako trebaju početi s legislativnim promjenama. U pravilu takvi procesi završe na dva načina – ili zemlje članice uvedu promjene, ili se pobune, nakon čega slijedi sudski proces koji završi u korist Komisije, pa članice promjene uvedu nakon toga.

Hrvatski zakon čak je i opširniji od Europske direktive. No, opširniji je uglavnom samo zbog toga što se područja koja se u njemu eksplicitno navode a koja nisu navedena u direktivama Unije, kao što su zabrana diskriminacije u pravosuđu i javnim upravama, znanosti, sportu, kulturnom i umjetničkom stvaranju, kao i svim tipovima organizacija, u Europi pokrivena drugim mehanizmima. Jedina snažna razlika u hrvatskom zakonu je uvođenje zabrane diskriminacije na temelju rodnog identiteta.

"Petirovanje"

Time se pokazuje kako je argument HSS-ove najprizemnije demagoginje, štreberice-prepisivačice Mirjane Petir, o tome kako je zakon puno stroži nego u europskim zemljama, klasični "petirovski" argument. Zaista, teško je očekivat od žene koja kustosici muzeja ukrade tekst o Božiću da napravi išta drugo osim štreberskog ponavljanja frazetina. Za sumnjati je da Petir uopće zna u kojim je to "europskim zemljama" zakonodavni okvir manje opširan nego u Hrvatskoj, puno je vjerojatnije da ponavlja "argumente" koje je negdje čula. Ili prepisala.

Na kraju krajeva, Zakon o suzbijanju diskriminacije donosi malo toga novoga u odnosu na slične odredbe koje postoje u drugim zakonima, kao onom o radu, ravnopravnosti spolova, pravima nacionalnih manjina ili istospolnih zajednica. Njegova je vrijednost u tome što okuplja kompletno antidiskriminacijsko zakonodavstvo na jednom mjestu i određuje prilično ozbiljne kazne za diskriminaciju.

Zakon je dobar, ali treba vidjeti kako će se provoditi

Hrvatska ovim zakonom svakako radi velik korak po pitanju diskriminacije, samo što nema baš pretjeranog smisla hvaliti Vladu budući da ona ovdje samo radi svoj posao.

No, ono što treba sačekati je provedba zakona. Primjera radi, unatoč Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i već poslovičnoj diskriminaciji prema njima, Hrvatska još uvijek nema pravomoćnu presudu za diskriminaciju pripadnika nacionalne manjine na radnom mjestu. U siječnju 2007. Općinski sud u Daruvaru donio je doduše presudu po kojoj je gradski vrtić zbog diskriminacije pri zapošljavanju morao isplatiti malo više od 200 000 kuna Brani Šebi, Srpkinji koja se u Daruvar doselila 1989., ali je ta presuda poništena na drugostupanjskom sudu u Bjelovaru u ožujku ove godine i vraćena na ponovno razmatranje.

Jovan Dragišić