ŠOKANTAN podatak prema kojem je na hrvatskim fakultetima nakon završetka ovogodišnjih upisnih rokova od oko 42.000 mjesta ostalo nepopunjeno oko 11.000, odnosno više od jedne četvrtine, otvorio je više važnih pitanja.

Prvo i najvažnije je - zašto se to događa? Na njega nije lako jednoznačno odgovoriti jer je razloga mnogo, no pokušat ćemo predstaviti neke od najvažnijih.

Za odgovor na drugo ključno pitanje – kako riješiti problem, trebalo bi potrošiti mnogo više vremena i riječi nego što je ovdje trenutno moguće pa ćemo ga ostaviti za neku drugu priliku.

Demografski razlozi

Jedan od ključnih razloga za veliki broj praznih mjesta na fakultetima svakako je smanjenje broja učenika. Hrvatska već godinama bilježi negativne demografske trendove.

Smanjenju broja učenika također značajno pridonosi i iseljavanje. Prema podacima Eurostata, do 2018., iz Hrvatske je u druge članice Europske unije iselilo oko 348.000 radno sposobnih građana, među kojima nešto više od 60 tisuća visokoobrazovanih. Pritom treba imati na umu da su nerijetko iseljavale cijele obitelji, odnosno roditelji s djecom.

Kako pada broj učenika, odnosno maturanata, jasno se vidi na tablici dolje odnosno na naslovnoj fotografiji.

Javnog novca nikad dosta

Dok broj učenika u Hrvatskoj postojano pada, broj sveučilišta, veleučilišta, fakulteta i studijskih programa raste. Gotovo da nema vlade koja ne otvara neko novo javno visoko učilište. Jedno od najnovijih koje je iz privatnog sektora prešlo u javni je veleučilište u Krapini. Taj trend je razumljiv jer su visoka učilišta, među ostalim, prikladan resurs za prikupljanje političkih poena i uhljebljivanje stranački podobnih kadrova, nerijetko osrednjih ili loših, što opet povećava iseljavanje. 

Javnog novca za sve moguće i nemoguće, potrebne i nepotrebne studije nikada nije dosta pa ne čude sve učestaliji komentari kritičara sustava da u Hrvatskoj studenti postoje radi profesora, a ne obratno.

Učilišta se financiraju na temelju broja studenata

S godinama rastu i upisne kvote na postojećim javnim učilištima. To je također očekivano jer se ona iz proračuna financiraju na temelju broja studenata koji studiraju uz potporu države, a također se financiraju iz školarina onih koji si sami plaćaju studiranje. Javna učilišta imaju autonomiju u formiranju kvota, no moraju ih opravdati resornom ministarstvu ako žele da se u skladu s njihovim povećanjem poveća i financiranje.

Apsurdno malen broj brucoša na nekim privatnim učilištima

Pritom postoje brojni programi, posebno na privatnim učilištima koje upisuje apsurdno malen broj brucoša – po nekoliko godišnje ili čak nijedan. Neki od njih se zatvaraju, međutim, ima ih koji opstaju unatoč kroničnom manjku studenata.

Donja tablica Agencije za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) pokazuje kako broj mjesta na fakultetima raste unatoč padu broja maturanata. Iz nje se vidi da je u posljednje četiri godine narastao za gotovo pet tisuća, dok se broj maturanata smanjio za više od šest tisuća. Ako zbrojimo samo ove dvije brojke, dolazimo do porasta ponude u odnosu na potražnju od oko 11.000.

S padom broja maturanata i brucoša, očekivano pada i broj studenata koji su završili neki od studija (tablica dolje).

Studiranje u inozemstvu

Dio razloga za povećanje broja slobodnih mjesta na fakultetima među ostalim je i studiranje u inozemstvu, mada ono nije tako značajan čimbenik kao demografski trend. Od kada je Hrvatska ušla u EU, mladima se otvorila mogućnost da u brojnim zemljama članicama studiraju pod istim uvjetima kao domicilni studenti, što znači besplatno. Činjenica je da je smještaj i život u tim zemljama uglavnom značajno skuplji nego u Hrvatskoj, međutim, u nekima od njih dobrim studentima moguće je dobiti studentske kredite i stipendije kojima te troškove mogu pokriti. To pak znači da će se vani u većem postotku odlučiti studirati oni najbolji. Jedan dio studenata koji ne odu van u samom startu, otići će na razmjene u sklopu projekta Erasmus+, a dio njih ondje će trajno ostati, što je još jedan dio priče o odljevu mozgova po kojem je Hrvatska u samom vrhu EU.

Iako broj maturanata postojano pada, broj onih koji studiraju u inozemstvu uglavnom je postojan te čak bilježi rast (tablica dolje). U 2018. ih je prema UNESCO-u bilo 9.675. To je očekivano jer diplome brojnih europskih zemalja na svjetskom tržištu vrijede značajno više nego hrvatske, osobito za neke studije.

Naša sveučilišta su neatraktivna na globalnom obrazovnom tržištu

S druge strane broj stranih studenata koji studiraju u Hrvatskoj vrlo je malen u odnosu na većinu europskih zemalja, uključujući čak i tranzicijske, što pokazuje koliko su naša sveučilišta neatraktivna na globalnom obrazovnom tržištu unatoč činjenici da su troškovi života za studente u Hrvatskoj značajno manji nego u većini zemalja EU.

Boris Podobnik, profesor na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), kaže da Hrvatska ima samo 0,17 stranih studenata na 1.000 stanovnika (tablica dolje), dok ih Češka ima 4,18, Latvija 3,14, a Estonija 2,98.

„Štoviše, čak i Srbija ima gotovo 10 puta više stranih studenata na 1000 stanovnika od Hrvatske. To pokazuje da su i zemlje koje su osjetno siromašnije od Hrvatske puno privlačnije stranim studentima za studiranje od Hrvatske! Dakle, hrvatska sveučilišta nisu siromašna, nego su jednostavno neatraktivna“, kaže Podobnik.

"Sve je manje onih koji žele da im država uništi život"

Ističe da loš odnos domaćih i stranih studenata, kakav ima Hrvatska, ne nalazimo ni u jednoj drugoj zemlji, pa čak ni u Bugarskoj (vidite tablicu dolje gdje su zemlje poredane po BDP-u po glavi u kupovnoj moći, zadnji stupac).

„U Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj, slično kao i u visokorazvijenim zemljama izvrsne znanosti, udio stranaca koji studiraju u tim zemljama (drugi stupac) znatno je veći od broja njihovih studenata koji studiraju vani (prvi stupac). Tu je u tablici i Grčka kao zemlja koja je gospodarski strahovito propala u zadnjem desetljeću tako da ju je u BDP-u po glavi stanovnika po u kupovnoj moći prešlo čak osam bivših socijalističkih zemalja. Zanimljivo je uočiti da su Češka i Slovenija po standardu danas blizu Italiji, što pokazuje kamo korupcija može odvesti. Kako u kapitalizmu loš proizvod ne može dugoročno opstati, jasno je što čeka javni sektor obrazovanja ako ne dođe do radikalnih reformi. Država može izabrati da se ne želi mijenjati, no to ima konzekvence. Ljudi će odlaziti jer je sve manje onih koji žele da im država uništi život, a on je samo jedan“, komentira Podobnik.  

„S 370 u 2013. godini njihov je broj u 2017., bez Slovenije i Španjolske koje nisu objavile podatke, porastao na 872, što je oko 3% od broja svjedodžbi stečenih u zemlji“, kaže Matković.

„Hrvatski državljani mogu se upisivati na europske fakultete pod istim uvjetima kao i domicilno stanovništvo tek od 2014., što znači da će ovaj broj u narednim godinama sigurno nastaviti rasti. Kada bi desetak posto generacije upisivalo studije u inozemstvu, to bi značilo tri do četiri tisuće više neupisanih mjesta u Hrvatskoj“, upozorava naš znanstvenik.

Slab uspjeh na maturi

Broj gimnazijalaca koji ove godine nisu uspjeli položiti državnu maturu uistinu bilježi veliki skok (tablica dolje) – u zadnjih 10 godina se udeseterostručio, a osobito je izražen u posljednje dvije godine. No, slab uspjeh na maturi načelno nije zapreka za nastavak školovanja niti broj od oko 1100 gimnazijalaca koji nisu prošli može u cijelosti objasniti 11.000 praznih mjesta na fakultetima. Mjesta na hrvatskim fakultetima bilo bi više nego što bi bilo potencijalnih kandidata za studiranje čak i da su svi uspjeli maturirati. Pritom treba istaknuti da neke visokoškolske ustanove za upis čak i ne traže položenu maturu.

Ipak, bolje fakultete, osobito one koji osiguravaju veću zapošljivost, i uz ove trendove teško je upisati jer je potražnja za njima uvijek veća od broja slobodnih mjesta.

(Ne)zapošljivost

Jedan od faktora koji bi učenike mogli odvraćati od odluke o nastavku školovanja svakako je i činjenica da u Hrvatskoj, koja je orijentirana na uslužne, trgovačke, prerađivačke i ugostiteljsko-turističke grane privrede, diploma ne garantira zapošljivost te da udio visokoobrazovanih među nezaposlenima nije malen – od oko 166 tisuća nezaposlenih visokoobrazovani čine gotovo četvrtinu (24,4 %).

Matković ističe da ipak treba imati na umu da se udio visokoobrazovanih među nezaposlenima dobrim dijelom povećao zato što se i njihov udio u ukupnom stanovništvu, posebno među mlađima, postojano povećava zadnja dva desetljeća.

„Rizik nezaposlenosti za visokoobrazovane još uvijek je manji, posebno među mladima. Tako se prema podacima Eurostata postotak nezaposlenih među visokoobrazovanima mlađima do 40 godina kretao između 9,3% u 2018. i 17,5% 2013. U svakoj od ovih godina, a posebno tijekom krize, stopa nezaposlenosti osoba sa srednjim obrazovanjem, a posebno onih bez srednje škole bila je bitno veća nego kod visokoobrazovanih. Sada je, u kontekstu povijesno niske nezaposlenosti ta prednost nešto manja, ali je perspektiva zapošljavanja visokoobrazovanih opet slična kao što je bila 2008.“, tumači Matković.

Legenda - kolone:

Stopa nezaposlenosti u cijelom stanovništvu svih obrazovnih razina

Stopa među onima s osnovnom školom

Stopa među onima sa srednjom školom

Stopa među onima s visokim obrazovanjem

Neusklađenost s potrebama tržišta rada

Jedan od problema sa studiranjem dobro je poznata činjenica da hrvatski obrazovni sustav nije usklađen s potrebama tržišta rada. Tako su primjerice početkom 2019. među najtraženijim zanimanjima bili trgovci, konobari, kuhari, mesari, pekari, građevinski radnici, medicinske sestre, vodoinstalateri i tehničari.

Kada je riječ o visokom obrazovanju, HZZ je preporučio da se u 2019. povećaju upisne kvote i broj stipendija za deficitarna zanimanja, odnosno za studente medicine, računarstva, logopedije, farmacije te nastavničkih studija fizike i matematike.

Dio problema mogao bi se riješiti ugovorima koja su potpisala samo dva od osam sveučilišta

Dio tog problema mogao bi se riješiti tzv. programskim ugovorima kojima bi se financijski moglo poticati upisivanje deficitarnih studija, međutim iz nekih nejasnih razloga do danas su samo dva sveučilišta od ukupno osam, potpisala programske ugovore – ono u Rijeci i u Puli.

Ivica Puljak, profesor na FESB-u u Splitu, na kojem je također ostalo dosta nepopunjenih mjesta, kaže da za probleme ne voli kriviti mlade ljude, nego njihove korijene uvijek traži u starijima.

„Mislim da je vrijeme razmisliti što moramo mijenjati kako bismo mladima pružili bolje perspektive za budućnost. Rješenje problema je sljedeće: mi na sveučilištima trebamo se više truditi i povećavati kvalitetu i atraktivnost naših studijskih programa kako bismo privukli studente iz Hrvatske i inozemstva, ali i građane svih dobnih kategorija kroz programe cjeloživotnog učenja. Problem je kao i uvijek, najviše u nama u akademskoj zajednici. Mi se prvi moramo mijenjati i pokazati građanima, a posebno mladima, da su promjene neophodne i u konačnici dobre za nas osobno, kao i za društvo u cjelini, ma koliko god bile teške i neugodne“, poručio je Puljak.