RAŠIRENA je pretpostavka da podijeljenost stavova oko pandemije proizlazi iz toga što postoje ljudi koji šire dezinformacije i fake news. Otuda se nameće i rješenje: izložiti ljude pravim informacijama, a ograničiti širenje dezinformacija! Možda regulacijom slobode govora na društvenim mrežama, kao što predlaže američki predsjednik Joe Biden.

Problem s objašnjenjem je što u situaciji u kojoj su ljudima dostupne informacije i dezinformacije još uvijek treba objasniti zašto mnogi radije preferiraju dezinformacije. Ne zato što su im dostupne samo dezinformacije, ali ne i točne informacije. 

Objašnjenje da ljudi, primjerice, oklijevaju s cijepljenjem jer su na internetu naišli na neku negativnu informaciju o cijepljenju zanemaruje činjenicu da isti ljudi nailaze i na pozitivne informacije, no ipak preferiraju negativne informacije.

Da bi se uhvatile, dezinformacije moraju pasti na već plodno tlo. Objašnjenje je stoga u najboljem slučaju nepotpuno. 

Ono bi treba objasniti zašto su ljudi prijemčiviji za dezinformacije. A to nas vodi u evolucijsku psihologiju međugrupnih sukoba. 

Prva žrtva rata je istina

Naime, u situaciji međugrupnog sukoba članovi sukobljenih strana su motivirani imati ona "vjerovanja" koja poboljšavaju šanse da će njihova grupa izaći kao pobjednik iz sukoba. Istinitost tu nije relevantan kriterij za formiranje vjerovanja. Štoviše, za mobilizaciju članova jedne skupine protiv članova druge, koordinaciju, postizanje grupne kohezije i slično, pretjerivanje i razne neistinitosti (fake news) često obavljaju bolji posao od istine. 

Primjerice, budući da upuštanje u sukob ovisi o tome kako svaka od strana procjenjuje borilačke sposobnosti druge strane, svaka od strana ima poticaj pretjerivati oko signala vlastite borilačke sposobnosti - brojčanosti članova i njihove motivacije za sukobom - kako bi navela drugu stranu da se povuče iz sukoba. 

Evolucija nas oprema obranom od pokušaja manipulacije

Mnoge životinjske vrste su evoluirale da fejkaju svoju fizičku veličinu tako što se nakostriješe, što je pojava poznatija kao piloerekcija. 

Evolucija sukoba selektira manipulaciju, no to zauzvrat dovodi do evolucije skeptičnosti: razvoja sposobnosti razlikovanja iskrenih od neiskrenih signala. Tako fizička veličina u uvjetima nastanka piloerekcije može prestati biti dobar proksi borilačkih sposobnosti pa treba potražiti drugi.

Ništa u društvenom životu nema smisla osim u svjetlu signalizacije

Skupine koje od svojih članova zahtijevaju visoku razinu odanosti i predanosti - skupine organiziranog kriminala, vjerske sekte, radikalne političke skupine ili bilo koje skupine u uvjetima sukoba - kod odabira novih članova suočene su sa sljedećim izazovom: kako unovačiti nekoga tko se neće pretvoriti u izdajnika, doušnika ili kukavicu?

Budući da se odanost ne može izravno mjeriti, treba se zadovoljiti obilježjima koja nesavršeno, ali dovoljno dobro signaliziraju odanost. Takvi signali odanosti ne mogu biti jeftini jer se u protivnom lako falsificiraju gubeći tako diskriminatornu moć razlikovanja odanih i neodanih.

Ekstremni slučaj signaliziranja odanosti skupini je kada, primjerice, član kriminalne bande istetovira simbol svoje skupine na čelo. Spremnost da trpi znatan trošak u svakodnevnom životu - npr. takav član teško može naći poslodavca koji će ga zaposliti - ono je što to obilježje čini signalom koji je teško falsificirati. Za nekoga tko gleda izvana, takva tetovaža odraz je iracionalnog ponašanja ili lošeg ukusa, no unutar miljea u kojem ta osoba djeluje takvo nešto može imati smisla. 

Problem je što je korisnost takvog člana za skupinu bitno ograničena; tetovaža na čelu čini ga predmetom čestog policijskog zaustavljanja pa ne može dobro izvršavati kriminalne zadatke. Pouka? Signal odanosti skupini mora biti takav da ne opstruira člana pri izvršavanju ciljeva radi kojih skupina uopće postoji.

Funkcija laži, dezinformacija i teorija zavjere

Vjerovanja mogu imati signalizacijsku funkciju slično kao i tetovaže, no ne ispunjavaju bilo kakva vjerovanja podjednako dobro tu funkciju.

Budući da vjerovanje u evidentne istine ne može služiti kao signal pripadnosti određenoj grupi, u situaciji međugrupnog sukoba za očekivati je razvoj vjerovanja koja nedvosmisleno signaliziraju pripadnost i posvećenost članova skupini. Bizarna, teško provjerljiva i neistinita vjerovanja mogu bolje ispunjavati tu funkciju. 

Vjerovanje da Bill Gates želi iskoristiti cjepiva kako bi u ljude usadio mikročipove nije ništa više apsurdno od kršćanske doktrine Trojstva, ideje da je Bog istovremeno jedna i tri osobe. Funkcija tih vjerovanja je prije društvena nego epistemička. 

Članovi svake grupe imaju motiv formirati vjerovanja tako da eliminiraju neizvjesnost u pogledu vlastite grupne pripadnosti i tako što će vjerovanje služiti kao sredstvo raspoznavanja drugih članova iste skupine, kao i članova suprotstavljene skupine. Ako suprotstavljena strana "vjeruje" u cijepljenje i maske, mi ćemo u njih sumnjati, ili barem ne biti toliko entuzijastični.

S obzirom na to da u uvjetima međugrupnog konflikta istinitost nije relevantan kriterij za formiranje vjerovanja, istinito informiranje, kao i regulacija širenja dezinformacija, može polučiti samo skromne efekte. 

Problem nisu toliko dezinformacije, problem je da postoji sukob koji čini ljude da budu prijemčivi za dezinformacije. Problem je što ne postoji dovoljno povjerenja prema onima koji odašilju točne informacije. 

Prije je obrnuto: nije da ljudi ne žele mjere jer su krivo informirani, nego zato što ne žele mjere prije vjeruju dezinformacijama. 

Demagozi ne manipuliraju nego koordiniraju

Na tom tragu treba shvatiti i ulogu raznih pandemijskih demagoga. Ljudi nisu žrtve dezinformacija ili manipulacija demagoga koji su im "isprali mozak". Diskurs "manipulator-izmanipulirani" računa na preveliku djelatnost "manipulatora", a na preveliku pasivnost "izmanipuliranih".

Noviji dokazi uostalom pokazuju da se masovna mobilizacija za sukob teško postiže pukom manipulacijom ili propagandom, bez prethodnih uvjerenja oko korisnosti mobilizacije, kao i to da ljudska psihologija sadrži sofisticiranu obranu od manipulacija.

Također, sustavne metaanalize empirijskih istraživanja pokazuju minimalne učinke političkih kampanja na preferencije glasača na izborima, što ne bismo očekivali da je ljude lako izmanipulirati. 

Čak i ako uzmemo ono što izgleda kao najbolji argument za djelotvornost propagande i važnost manipulacija karizmatskih vođa za uspjeh populističkih pokreta, naime nacističku propagandu, nailazimo na probleme jer postoje dokazi o zanemarivom utjecaju Hitlerovih govora na izborne uspjehe nacista.   

Po alternativnom modelu, funkcija demagoga u grupnim sukobima nije toliko da manipulira, nego više da koordinira članove grupe.

Naime, svako kolektivno djelovanje zahtjeva rješavanje problema koordinacije i motivacije članova radi postizanja nekog cilja. Ono zahtijeva ne samo usuglašavanje članova grupe oko cilja nego i oko toga kada i kako postići taj cilj.

Sukobi stvaraju potražnju za dominantnim vođama

Za razliku od nekih drugih ratova, pandemijski ratovi su uglavnom smješteni u virtualnom prostoru društvenih mreža gdje strane imaju vođe koje služe kao fokalne točke oko kojih se istomišljenici okupljaju, udružuju, mobiliziraju, stvaraju koheziju i koordiniraju "napade" na drugu stranu.

Situacija konflikta aktivira preferenciju i podršku prema autoritativnim, samouvjerenim i dominantnim vođama koji su sposobniji riješiti probleme koordinacije i motivacije svojih članova. Kao vođe često izranjaju osobe s narcisoidnim i agresivnim ličnostima - oni koji se sa svojim protivnicima brutalnije obračunavaju. Brutalnost i laži koje izlaze iz usta demagoga ne predstavljaju veliki problem za sljedbenike jer osim što se radi o sredstvima koordinacije, brutalnost i laži signal su njegove predanosti cilju skupine. A i sami članovi pozvani su dokazivati odanost tako što će špijunirati po tuđim profilima i tako opremati vođu novim materijalom za javno sramoćenje pojedinaca i njihovu karakternu likvidaciju.

Možemo reći da postoji potražnja za razlozima i argumentima kojima pojedinci lakše mogu braniti svoju poziciju pa je funkcija demagoga, naposljetku, i ta da kao intelektualno nadmoćnija osoba opskrbi ljude racionalizacijama, odnosno municijom s kojom bolje mogu braniti svoju poziciju pred drugima, poziciju koja postoji neovisno o tim razlozima i argumentima.

Protivnici su žrtve manipulacija i rješenje je regulacija govora?

Uvjerenje da su naši neistomišljenici žrtve manipulacija i dezinformacija poradi svojih intelektualnih deficita dijele obje suprotstavljane strane. Oni koji vjeruju u "plandemiju" vide svoje protivnike kao lutke na koncima svjetskih moćnika poput Bill Gatesa, Googlea i Big Pharme. Oni pak koji vjeruju u pandemiju vide ove prve kao naivce kojima manipuliraju razni demagozi i teoretičari zavjera. 

Pripisivanje iracionalnosti pripadnicima suprotstavljene skupine možda je i samo "feature", a ne "bug" naše evoluirane psihologije koja se aktivira u uvjetima sukoba: imati razumijevanje za neprijatelja možda otupljuje oštricu agresije koja je instrumentalna za njegov poraz. No kako god da bilo, ideja da se sloboda govora treba regulirati s ciljem ograničavanja dostupnosti dezinformacija kako netko ne bi bio izmanipuliran mogla bi predstavljati primjenu pogrešnog lijeka na pogrešno dijagnosticiranu bolest.    

*Autor teksta Aleksandar Joksić je filozof i psiholog, urednik online magazina Horizonti

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala