DIO LJUDI je fasciniran neobično visokom plimom koja potapa cijeli zaljev oko otočića Mont Saint-Michela u Francuskoj. Tom fenomenu posvećena je, među ostalim, epizoda Zlo pod Suncem iz serijala Poirot.

No, dio ljudi se pita: ako je gravitacija Mjeseca i Sunca svuda podjednaka, zašto je negdje razlika između plime i oseke 15-ak metara dok je na južnom Jadranu jedva primjetnih 15-ak centimetara. Odgovor na ovo pitanje nije jedan fenomen, nego kombinacija više čimbenika koji se međusobno pojačavaju ili poništavaju.

Veza s otvorenim oceanom

Prvi i možda najvažniji čimbenik je povezanost lokacije s velikim oceanima.

Atlantski ocean je ogroman i otvoren sustav u kojem Mjesec i Sunce gravitacijskim privlačenjem stvaraju jake plimne oscilacije. Mont Saint-Michel nalazi se upravo na takvoj "autocesti" za plimne valove.

S druge strane, Sredozemno more je gotovo zatvoren bazen, spojen s Atlantikom tek uskim prolazom kod Gibraltara. Ta veza je slaba, pa energija plimnih oscilacija koja dolazi iz oceana do Sredozemnog mora, pa zatim i Jadrana stiže prigušena. Zbog relativno male površine, Mjesec i Sunce ne stvaraju izravno značajne plimne oscilacije u Mediteranu.

Dr. sc. Jadranka Šepić, pročelnica odjela za fiziku na PMF-u u Splitu, kaže da se "zapravo na Jadranu i Gabeskom zaljevu mjere najveće oscilacije plime na Mediteranu". Drugim riječima: Atlantik ima "snagu", dok je Sredozemno more, kad je riječ o plimnim oscilacijama, više poput velikog jezera nego pravog oceana.

Ljevkast oblik obale pojačava plimu

Geometrija obale ima veliku ulogu u visini plime. Mont Saint-Michel nalazi se u širokoj uvali koja se prema kopnu postupno sužava poput lijevka. Kada plimni val uđe u takav prostor, voda se nagurava u sve uži prostor pa razina mora raste u visinu.

Šepić ističe da jadranska obala, osobito na jugu, nema takav oblik. "Ona je relativno otvorena i razvedena, ali bez velikih ljevkastih zaljeva koji bi pojačali plimu. Zato se voda može slobodno rasporediti bez velikog dizanja razine", tumači.

Rezonancija s ritmom Mjeseca

Jedan od najzanimljivijih i najvažnijih faktora je rezonancija. Svaki zaljev ima svoju prirodnu frekvenciju titranja, odnosno ulaska i izlaska vode u njega i iz njega. Ako se ta frekvencija poklopi s ritmom plime (koji dolazi od gibanja Mjeseca), dolazi do pojačanja plimnih valova.

Šepić kaže da je, "uslijed ovog titranja, razina mora najviša je na zatvorenom kraju zaljeva, dok se na otvorenom kraju zaljeva, na njegovu ulazu, gotovo ne mijenja".

"Kod Mont Saint-Michela vrijeme koje moru treba da uđe i izađe iz zaljeva vrlo je blisko periodu poludnevnih plimnih oscilacija - oko 12 sati i 25 minuta. To znači da se svaki novi val može nadovezati na prethodni i dodatno ga pojačati", kaže splitska profesorica.

U Jadranu se taj ritam također skoro poklapa. Šepić ističe da period osnovnog titranja Jadranskog mora iznosi oko 21,2 h što je blisko periodu dnevnih plimnih oscilacija.

"I ovo doprinosi tome da su plima i oseka na sjevernom Jadranu izražene i imaju raspon preko 1 m, za razliku od ostatka Mediterana gdje je raspon većinom do 20-ak cm. Na južnom Jadranu, koji se nalazi blizu otvorenog kraja Jadranskog mora, plimne oscilacije su za red veličine manje", dodaje.

Dubina mora i trenje

Dubina mora također igra veliku ulogu. Plitka mora, kakva su oko Mont Saint-Michela i na sjevernom Jadranu, usporavaju vodu i povećavaju trenje s dnom. To uzrokuje nagomilavanje vode - ona se ne može brzo kretati naprijed i nazad pa razina više raste.

Šepić ističe da je južni Jadran relativno dubok. "Voda se može slobodnije kretati gore-dolje bez velikog zadržavanja. Manje trenja znači i manje pojačanje plimnih oscilacija", tumači.

Položaj u odnosu na plimne valove oceana

Plimni valovi u oceanima ne postižu svuda jednaku visinu. Oni putuju i okreću se oko tzv. amfidromijskih točaka - mjesta na kojima je raspon plimnih oscilacija gotovo nula. Naime, plimni valovi ne putuju ravno preko oceana već se, zbog kombinacije čimbenika, prije svega rotacije Zemlje, oblika oceanskog dna i rasporeda kontinenata, organiziraju u rotirajuće sustave.

U takvim sustavima voda kruži oko jedne točke, pa se amplituda plime postupno povećava što smo dalje od nje. U samom središtu te rotacije nastaje amfidromijska točka, jer se valovi iz različitih smjerova međusobno poništavaju. Zato su to "mirne točke" unutar dinamičnog sustava plimnih kretanja.

Šepić kaže da se amfidromijske točke mogu pronaći  i u Mediteranu, pa i u Jadranskom moru: "U srednjem Jadranu nalazi se amfidromijska točka vezana za poludnevne plimne oscilacije. Zbog toga su plima i oseka veće na sjevernom Jadranu, a niže na srednjem".  

Zapadna Europa, uključujući područje oko Mont Saint-Michela, nalazi se na putu snažnih plimnih valova iz Atlantika, gdje su amplitude prirodno veće.

Zbrajanje učinaka

Na kraju, ključ je u kombinaciji svega navedenog.

Kod Mont Saint-Michela postoji otvoreni ocean s puno energije, ljevkasta obala koja "pojačava vodu", rezonancija koja dodatno pumpa sustav i plitko more koje zadržava vodu. Svi ti efekti zajedno se nadopunjavaju, a rezultat su spektakularne plime do 15 metara.

Šepić kaže da u južnom Jadranu postoji gotovo suprotna situacija. "Tu je zatvoren bazen, bez pojačavajuće geometrije, jer je blizu Otrantskih vrata, rezonancija je slaba, a more dublje. Rezultat je plima koja je često jedva vidljiva", zaključuje Šepić.