NOGOMETNO prvenstvo i cijela euforija oko njega je nešto što vlast neuspješnih država iznimno voli. Kao prvo, svi gledaju prvenstvo pa ne čitaju o lošim vijestima. Nadalje, ako bude nekakvih uspjeha, možeš se prikrpati onima koji se znoje na terenu, makar objavom na Fejsu. Ako dođu do polufinala - odmah u službeni avion pa na svečanu tribinu jer to onda odmah postaje "naš zajednički uspjeh".

Dok traje prvenstvo maše se zastavama i nitko ne postavlja nezgodna pitanja - a nema ničeg što političar voli više od tog. A loša vijest koja nam je zbog nogometa promakla su nedavna izvješća Eurostata, koji je objavio podatke o potrošnji po glavi stanovnika Europske unije, ali i nekih drugih europskih država, i to mjereno po paritetu kupovne moći (purchasing power parity), mjerilu koje uzima stvarnu vrijednost dobara i usluga koje građani mogu dobiti za istu svotu novca.

> Hrvatska je druga najsiromašnija država EU. Od nas je gora samo Bugarska

Po tom dosta dobrom pokazatelju standarda u Europskoj uniji od nas je gora samo Bugarska. Rumunji su nas uvelike prešišali. Rumunjska, zemlja koja je nekada bila pojam sirotinje, zatvorena i pod teškom diktaturom, danas je bogatija od nas. Bogatiji su i Mađari. Bogatiji su i Poljaci. Čehe i Slovake nećemo ni spominjati - dijelovi nekadašnje Austro-Ugarske, gdje su Hrvati odlazili na studij, danas su visoko razvijene tehnološke države.

Nekada smo se pred ostatkom Istoka bahatili standardom

Vratimo se malo u prošlost, u doba Jugoslavije. Slovenija je bila najrazvijenija. Iza nje Hrvatska, pa prema istoku sve siromašnije. Kada smo mjerili vlastiti standard, Zapad se baš i nije uzimao u obzir - oni su bili izvan konkurencije. No s Istokom smo se voljeli uspoređivati, voljeli smo biti bahati i nadmeni te podcjenjivački gledati goste iz istočnih država.

Oni su na more dolazili u smiješnim Wartburzima koji su morali raditi pauzu kada bi se spuštali niz Velebit - kočnice bi im se pregrijale. Mi smo imali svoje Stojadine i Yugiće, ipak naprednija vozila. Česi i Slovaci su na štandovima prodavali alat i razne kućanske aparate jer im je to bio jedini način za doći do nešto gotovine za ljetovanje. Rumunji nisu ni dolazili niti su imali novca, a uostalom malo koji je uopće smio putovati.

Koliko god smo prema Njemačkoj ili Austriji bili sirotinja, toliko smo po standardu bili iznad svih tih istočnih država. Jedan od malobrojnih Rumunja koji su smjeli putovati (bio je član sportske reprezentacije, jedriličar) pričao mi je o svom oduševljenju Opatijom. Došavši u Opatiju na natjecanje negdje sedamdesetih godina, nije se mogao nadiviti bogatstvu i luksuzu.

Rumunji su posljednjih 30 godina imali strategiju

No Rumunjska je posljednjih 30 godina imala razvojnu strategiju. Kada sam svom rumunjskom domaćinu spomenuo smiješne hrpe optike i koaksijalnih kablova po rasvjetnim i drugim stupovima, dobio sam ljubazni odgovor: "Naš cilj je bio svakom Rumunju omogućiti brzi internet za 10 eura, kako bi mogao poslovati. Sada ćemo raditi da to s vremenom postane i estetski."

Nadalje, Rumunjska je shvativši da su joj otišli gotovo svi informatičari ukinula dio poreza IT industriji, pravilno izračunavši da će biti pametnije da se ljudi vrate jer će trošiti pa će neke novce ostaviti i državi. I vratili su se. Nekakve slične priče i slične puteve naći ćemo i drugdje. U Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj.

Bez turizma bismo po standardu bili na razini Srbije

A Hrvatska? Ogroman javni sektor, što je još gore, i neučinkovit, hrpa privatnih firmi politički oslonjenih na državu. Oni koji su uspjeli izvan toga, poput Infobipa ili Rimca, uspjeli su ne zbog države, nego unatoč državi. Kažemo "unatoč državi" jer državni činovnici nemaju pojma čime se te firme uopće bave pa ih nisu uspjele zakočiti besmislenom regulacijom. I naravno, tu je turizam, bez kojeg bismo bili na razini razvijenosti Srbije ili Bosne i Hercegovine. No kakav je to turizam? Ponajviše sezonski, kratkotrajan i niske dodane vrijednosti. 

Nedavno sam primijetio da kod nas na Jadranu ima vrlo malo ili nimalo usluge "bed and breakfast", dakle privatnog smještaja u kojem domaćini uz noćenje osiguraju i doručak, što je nešto vrlo uobičajeno u bliskoj nam Austriji. Javio mi se stručnjak koji je precizno objasnio kako je kod nas porezni sustav tako posložen da se dodatne usluge tipa doručka za goste praktično ne isplate i onda uz nekoliko izuzetaka imamo ovo što imamo. Smislene strategije kako bismo postali razvijena i bogatija zemlja - nemamo.

Nemamo ono što su napravili Rumunji, nemamo ono što su napravili Česi ili Slovaci, pa čak i bogata Austrija, kada su shvatili da je tijekom zime sve manje snijega - strateški su uložili u stvaranje uvjeta za ljetni turizam, a kakve su vrućine, ići će im sve bolje.

Imamo, naravno, prazne priče i samohvalu vladajućih o nekom razvoju, razvoju koji postoji unatoč njima, a ne zbog njih i njihovog rada. Četvrt stoljeća su za krizu optuživali rat, a sada će narednih barem dvadeset godina optuživati potres i globalnu pandemiju.

Hrvatska politika je jednostavna - ne mijenjaj ništa i ne diraj nikog

Budimo jasni - zaostajemo. Politika vladajućih u posljednjih 30 godina, a to je uglavnom HDZ i nešto kraće SDP, politika "ne mijenjaj ništa" i "ne diraj nikog" u potpunosti se ostvarila. Ne mijenjamo ništa, dok drugi mijenjaju sve. Određuju prioritete, smanjuju poreze, omogućuju privredi da se razvije. Zato su nas u standardu pretekli i svi oni kojima smo se tako bahato smijali.

I Bugarska se, jedina iza nas, reformira. Pomalo će nas i ona prestići u standardu. Onda ćemo moći ili kukati kako Eurostat ne mjeri kako treba ili pokušati ugurati Srbiju u Europsku uniju, kako ne bismo bili baš zadnji, a ako i Srbija uspije u svojim gospodarskim reformama, ostaje uvijek Bosna i Hercegovina, kako ne bismo bili baš najsiromašniji.

Naravno, postoji i drugi put. Reformirati Hrvatsku i krenuti brže u razvoj. No za to bi valjalo u povijest poslati postojeći veliki duopol. Dvije stranke, HDZ i nešto manje SDP, proćerdale su 30 godina postojanja jednog naroda i jedne države. Ono što je objavio Eurostat najbolje govori o tome. To su precizni i jasni podaci koliko zaostajemo u odnosu na druge. 

Pitanje je, naravno, želite li to mijenjati ili vam je dobro i ovako, službeno negdje na ekonomskom dnu Europske unije.