GOTOVO svaka osoba na svijetu dom je sićušnim grinjama koje žive u folikulima dlaka, ponajprije na licu.

Ta stvorenja, poznata kao Demodex folliculorum, toliko su ovisna o ljudima da znanstvenici vjeruju kako evoluiraju iz vanjskih parazita u simbionte - organizme koji se postupno stapaju s našim tijelima i više ne mogu preživjeti samostalno.

Njihov se cijeli životni ciklus, od rođenja do smrti, odvija na našoj koži, gdje se hrane mrtvim stanicama, piše Science Alert, pozivajući se na studiju objavljenu u časopisu Molecular Biology and Evolution.

Prilagodbe za život u ljudskoj koži

Znanstvenici su sekvencirali genome ovih sveprisutnih stvorenja kako bi razumjeli njihovu evoluciju. Rezultati pokazuju da im je zaštićeni život u ljudskim porama donio genetske promjene kakve nisu zabilježene kod srodnih vrsta.

"Otkrili smo da ove grinje imaju drugačiji raspored gena odgovornih za tjelesnu građu u usporedbi s drugim sličnim vrstama, što je posljedica njihove prilagodbe zaštićenom životu unutar pora", objasnila je biologinja beskralježnjaka Alejandra Perotti sa Sveučilišta Reading. "Te promjene u njihovom DNK rezultirale su neobičnim tjelesnim osobinama i ponašanjem."

Grinje D. folliculorum duge su tek trećinu milimetra. Njihovo izduženo, kobasičasto tijelo s nožicama i ustima na jednom kraju idealno je za uvlačenje u folikule dlaka, gdje se hrane mrtvim stanicama kože. Aktivne su isključivo noću, kada izlaze na površinu kože kako bi pronašle partnera za parenje, nakon čega se vraćaju u sigurnost folikula.

Pojednostavljeni genom i neobično ponašanje

Analiza genoma, koju su vodili genetičar Gilbert Smith sa Sveučilišta Bangor i biolog Alejandro Manzano-Marin sa Sveučilišta u Beču, otkrila je da je njihov genetski materijal sveden na minimum. Budući da u porama imaju malo prijetnji i konkurencije, njihov genom sadrži samo najnužnije gene za preživljavanje, najmanje zabilježeno kod srodnih vrsta člankonožaca. Primjerice, svaku nogu pokreću samo tri jednostanična mišića.

Ovaj genetski minimalizam objašnjava i neke njihove neobičnosti. Noćne su životinje jer su izgubile gene za zaštitu od UV zračenja, kao i one koji potiču dnevnu aktivnost.

Također ne mogu same proizvoditi melatonin, hormon koji kod malih beskralježnjaka potiče kretanje i reprodukciju. Istraživači pretpostavljaju da to nije problem jer se koriste melatoninom koji ljudska koža prirodno luči u sumrak.

Njihovi reproduktivni organi pomaknuli su se prema prednjem dijelu tijela. Penis mužjaka nalazi se na leđima i usmjeren je prema naprijed, što znači da se prilikom parenja mora podvući pod ženku dok se oboje pridržavaju za dlaku. Zbog izoliranog života, genetska raznolikost im je vrlo mala, što bi ih, upozoravaju znanstvenici, moglo dovesti u evolucijsku slijepu ulicu.

Prvi korak prema simbiozi

Znanstvenici su uočili još jedan znak moguće transformacije u simbionte. Grinje imaju najveći broj stanica u stadiju nimfe, dok u odrasloj dobi taj broj gube. Tim to tumači kao prvi evolucijski korak vrste prema razvoju potpunog simbiotskog načina života.

Postavlja se pitanje kakvu korist ljudi mogu imati od ovih sustanara. Novo istraživanje razbilo je dugogodišnji mit da grinje nemaju anus, već da nakupljaju izmet koji se oslobađa tek nakon njihove smrti, uzrokujući upale kože.

Studija je potvrdila da grinje imaju funkcionalan anus, što znači da naša lica vjerojatno nisu prekrivena njihovim posthumnim izlučevinama.

"Grinje se okrivljuje za štošta", rekao je zoolog Henk Braig sa Sveučilišta Bangor i Nacionalnog sveučilišta San Juan u Argentini. "Dug suživot s ljudima mogao bi značiti da imaju i jednostavnu, ali važnu korisnu ulogu, primjerice da održavaju pore na našem licu čistima i prohodnima."