INSTITUT za oceanografiju i ribarstvo objavio je na svojem Facebook profilu znanstveni rad objavljen u međunarodnom časopisu Journal of Marine Science and Engineering vezan uz ulov morskog psa 2023. godine u hrvatskom djelu Jadrana kod Rogoznice.

Tada je uhvaćeno mladunče morskog psa dugo oko 120 do 130 centimetara. Znanstvena analiza zaključila je da se radi o velikoj bijeloj psini ("Carcharodon carcharias"), jednoj od najpoznatijih i najugroženijih vrsta morskih pasa u Sredozemlju. Drugi istraživač osporio je tu identifikaciju tvrdeći da se zapravo radi o vrsti "Lamna nasus", poznatoj kao atlantska psina.

"Kritički i argumentirani komentari važan su dio znanstvenog diskursa, jer znanstvene spoznaje moraju biti otvorene stručnoj provjeri i raspravi. Zato smo, zajedno s međunarodnim timom stručnjaka za velike bijele psine i srodne vrste sa skoro svih kontinenata, detaljno analizirali dostupne podatke kako bismo provjerili argumente iz komentara i bolje objasnili identifikaciju.

U Jadranu, gdje su susreti s velikim bijelim psinama iznimno rijetki, fotografije i informacije građana mogu biti dragocjen izvor podataka, ali samo ako prođu pažljivu stručnu provjeru. Kada se analiziraju sustavno i kritički, takvi podaci mogu znatno pridonijeti boljem poznavanju, praćenju i zaštiti rijetkih morskih vrsta.

Odgovor na komentar objavljen je u međunarodnom znanstvenom časopisu Journal of Marine Science and Engineering i možete ga pročitati ovdje: https://www.mdpi.com/2077-1312/14/13/1148", objavili su iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo.

Skupina od čak 29 međunarodnih znanstvenika, uključujući i hrvatske stručnjake s Instituta za oceanografiju i ribarstvo, objavila je znanstveni rad u kojem osporava tvrdnje splitskog profesora Alena Solde da je mladi morski pas ulovljen 2023. godine u Jadranu pogrešno identificiran. Dok je Soldo tvrdio da se radilo o psu butoru, a ne o velikoj bijeloj psini, međunarodni tim detaljno je opovrgnuo njegovu analizu, zaključivši da je primjerak, nakon pomnog ispitivanja svih karakteristika, doista bio mlada velika bijela psina. 

Znanstveni spor oko jadranskog morskog psa

Profesor Alen Soldo u svom je radu izrazio sumnju u pouzdanost identifikacije morskih pasa iz porodice Lamnidae na temelju fotografija prikupljenih putem takozvane građanske znanosti, odnosno dojava javnosti. Kao studiju slučaja iskoristio je morskog psa iz hrvatskih voda, za kojeg je u izvornoj objavi navedeno da se radi o mladoj velikoj bijeloj psini (Carcharodon carcharias).

Soldo je, međutim, reinterpretirao nalaz i ustvrdio da je riječ o atlantskoj psini (Lamna nasus), temeljeći svoj zaključak prvenstveno na odabranim karakteristikama zuba. U svom odgovoru, međunarodni tim stručnjaka ponovno je ispitao sve vidljive vanjske i zubne karakteristike primjerka i utvrdio da one odgovaraju velikoj bijeloj psini. Naglašavaju da se identifikacije vrsta moraju temeljiti na cjelovitoj procjeni svih dostupnih dokaza, a ne na pojedinačnim i varijabilnim osobinama.

Po čemu se razlikuju velika bijela psina i pas butor?

Iako na prvi pogled mogu biti slični, velika bijela psina i pas butor razlikuju se po nizu morfoloških obilježja. Velika bijela psina ima manje oči, konkavan stražnji rub prve leđne peraje i izražene crne oznake na vrhovima prsnih peraja. S druge strane, pas butor ima veće oči, ravan ili konveksan stražnji rub prve leđne peraje, koja pritom ima i prepoznatljiv bijeli vrh. Također, pas butor ima sekundarnu kobilicu na repu koja kod velike bijele psine nedostaje.

Značajne su razlike i u zubima: velika bijela psina ima široke, trokutaste i nazubljene zube, dok pas butor ima uže, nenazubljene zube s izraženim postranim kvržicama, koje su kod velike bijele psine odsutne.

Soldine tvrdnje i odgovor znanstvenika

Soldo je prvo doveo u pitanje prijavljenu duljinu morskog psa od 120-130 cm, navodeći da bi to bio najmanji primjerak zabilježen u Sredozemlju. Autori odgovora ističu da su i manji primjerci (85-120 cm) već dokumentirani, kako u Sredozemlju, tako i izvan njega, te da prijavljena duljina ne osporava identifikaciju. Što se tiče boje, Soldo je primjerak opisao kao tamnoplav, no autori navode da fotografije pokazuju čelično-sivu boju, što se uklapa u raspon boja mladih bijelih psina.

Nasuprot tome, diskretni uzorci, poput tamne pigmentacije ograničene na vrh prsne peraje, jasno odgovaraju velikoj bijeloj psini, a ne psu butoru. Autori također ističu da se na fotografijama jasno vidi kako prva leđna peraja nema bijeli vrh karakterističan za psa butora, a njen stražnji rub je konkavan, što je obilježje velike bijele psine. Iako je razlučivost fotografija ograničena, čini se da životinji nedostaje i sekundarna repna kobilica, što dodatno potvrđuje izvornu identifikaciju.

Problematična analiza zuba

Soldo je u svojoj analizi najveći naglasak stavio na zube, tvrdeći da jedino oni pružaju pouzdane informacije. Međutim, autori odgovora navode da je njegova interpretacija manjkava. Soldo je tvrdio da nagib jednog zuba ne odgovara velikoj bijeloj psini, no autori objašnjavaju da se ta karakteristika odnosi na gornju čeljust, koja na fotografijama nije vidljiva, te da je nagib zuba u donjoj čeljusti ionako varijabilan.

Što se tiče nazubljenosti zuba, Soldo je ustvrdio da su oni uglavnom glatki. Autori, međutim, pokazuju da su nazubljenja prisutna na bazalnom dijelu zuba, što je u skladu s nepotpuno razvijenim zubalom kod mladih velikih bijelih psina i predstavlja razvojnu, a ne taksonomsku razliku.

Središnji argument Soldine analize bila je odsutnost postranih kvržica na zubima. Autori objašnjavaju da se ovdje radi o povijesno nepreciznoj terminologiji. Strukture koje se pojavljuju kod mladih bijelih psina nisu prave kvržice kao kod psa butora, već su izvedene iz nazubljenog ruba i njihov je izgled vrlo varijabilan. Stoga njihova odsutnost ili slabija izraženost ne isključuje da se radi o velikoj bijeloj psini.

Opasnosti oslanjanja na jednu karakteristiku

Znanstvenici upozoravaju da su zubne karakteristike morskih pasa iznimno varijabilne, ne samo zbog razvoja i starosti, već i zbog spola, geografskog područja te individualnih razlika. Oslanjanje na jednu, varijabilno izraženu osobinu može lako dovesti do pogrešnih identifikacija. Navode primjere iz drugih studija gdje je takav pristup doveo do zabluda. Naglašavaju da se rigorozna taksonomska identifikacija mora temeljiti na holističkom pristupu, koji integrira sve dostupne podatke – vanjsku morfologiju, zube, a po mogućnosti i genetiku. Tretiranje jedne sumnjive osobine kao presudne, uz zanemarivanje svih ostalih dokaza, jednostavno nije dobra znanstvena praksa, kažu.