Moljci su razvili bizarnu obranu od šišmiša. Koriste genitalije
NEKE su evolucijske inovacije toliko korisne da se u prirodi pojavljuju neovisno i opetovano. Primjerice, oblici nalik rakovima razvili su se u više navrata, kao i sposobnost letenja pomoću perja, membrana ili hitina. U taj se niz svrstava i sposobnost pojedinih moljaca da koriste genitalije kako bi ometali sonar šišmiša u lovu, piše Science Alert.
Ta se vještina pokazala toliko korisnom da se kod različitih vrsta ljiljaka, moljaca iz porodice Sphingidae, neovisno pojavljivala više puta. Novo istraživanje otkriva da su ovi moljci sposobnost da proizvode zvuk genitalijama i tako se brane od šišmiša razvili čak sedam puta tijekom 30 milijuna godina. Pritom su nastala najmanje tri različita anatomska mehanizma koja proizvode ultrazvuk za potencijalno ometanje sonara.
Evolucijska utrka u naoružanju
Odnos grabežljivca i plijena jedan je od najsnažnijih pokretača evolucije. Stalna prijetnja smrću od određenog predatora stvara evolucijski pritisak na plijen da pronađe načine kako ne završi kao obrok.
To dovodi do neprestanog razvoja novih prilagodbi s obje strane, od kamuflaže i toksičnosti do oklopa i strategija zastrašivanja. Za ljiljke koje love gladni šišmiši, proizvodnja zvukova koji zbunjuju eholokaciju, sustav kojim se grabežljivci koriste za lociranje plijena u mraku, može biti iznimno učinkovita strategija preživljavanja.
Budući da moljci nemaju grkljan, morali su razviti druga rješenja. Zvuk proizvode procesom koji se zove stridulacija, odnosno trljanjem dvaju dijelova tijela. Slično to rade zrikavci kada trljaju krila ili pauci kada trljaju noge jedne o drugu.
Kod mužjaka ljiljaka zvučni "instrumenti" su specijalizirane ljuskice na genitalnim strukturama koje se nazivaju valve. Pomicanjem tih struktura preko modificiranih površina na stražnjem dijelu tijela, moljci mogu proizvesti nizove ultrazvučnih signala.
Tri mehanizma genitalne buke
Istraživači predvođeni entomologom Paulom Masonickom s Prirodoslovnog muzeja na Floridi ispitali su genitalne strukture mužjaka ljiljaka iz cijele porodice. Koristili su detaljne snimke kako bi identificirali površine odgovorne za njihove ultrazvučne pozive. Otkrili su da postoje najmanje tri različita načina za stvaranje te buke.
Kod nekih vrsta, specijalizirane ljuskice na genitalijama stružu o druge ljuskice na zatku. Kod drugih se trljaju o sitne bodlje, a u trećoj skupini ljuskice stružu preko malih izbočina koje se nazivaju noduli. Svaki mehanizam proizvodi vlastite karakteristične ultrazvučne zvukove, koji zvuče kao brzi klikovi, zujanje ili trileri kada se prilagode da budu čujni ljudskom uhu.
Mehanizam ljuskica o ljuskice obično stvara kraće i isprekidane nalete ultrazvuka, dok moljci s mehanizmom ljuskica o bodlje proizvode duže i kontinuirane emisije. Moljci s trećim mehanizmom, ljuskica o nodule, imaju najraznolikiji repertoar zvukova.
Analiza je pokazala da ova tri mehanizma nisu naslijeđena od jednog zajedničkog pretka. Kada su istraživači ucrtali te strukture u obiteljsko stablo ljiljaka, otkrili su da se sposobnost proizvodnje ultrazvuka genitalijama kao odgovor na šišmiše razvila neovisno čak sedam puta.
Obrana, zastrašivanje ili zavođenje
Tim je analizirao i snimke ultrazvučnih signala moljaca te usporedio njihove karakteristike s prijašnjim eksperimentima o zvukovima koji mogu omesti eholokaciju šišmiša. Pokazalo se da nisu sve te zvučne izvedbe jednako učinkovite. Kontinuiraniji zvukovi najvjerojatnije imaju akustična svojstva koja ometaju sonar šišmiša i pomažu moljcu da izbjegne napad. No, i kraći naleti mogli bi imati svrhu.
Neki ljiljci imaju slušne organe kojima mogu otkriti ultrazvučne pozive šišmiša koji se približavaju, pa imaju vremena odgovoriti rafalom buke. Drugi su gluhi i ne čuju dolazak predatora, ali svejedno proizvode ultrazvuk kada ih se dotakne. Istraživači sugeriraju da bi kraći zvučni signali mogli prestrašiti šišmiša u trenutku napada i tako moljcu dati priliku za bijeg.
Druga je mogućnost akustična mimikrija. Poznato je da neki moljci ultrazvučnim signalima upozoravaju šišmiše da su otrovni ili neukusni. Jestivi ljiljci možda koriste slične zvukove kako bi se predstavili kao opasan plijen.
Konačno, zvukovi bi mogli imati i drugu funkciju. Raznolikost zvukova kod mehanizma s nodulima otvara mogućnost da oni pomažu moljcima u prepoznavanju pripadnika vlastite vrste tijekom udvaranja. Ta se pretpostavka tek treba testirati, ali priroda je poznata po tome da pronalazi nove namjene za stare prilagodbe.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences.