MEĐUNARODNI tim znanstvenika identificirao je novu vrstu prapovijesnog predatora, nazvanu Paludocyon moyasolai, na temelju lubanje pronađene prije 30 godina u blizini Barcelone. Riječ je o pripadniku izumrle skupine takozvanih medvjedopasa, a otkriće, objavljeno u časopisu Journal of Mammalian Evolution, proširuje znanje o ovim mesojedima iz razdoblja miocena, piše Euronews.

Otkriće iz muzejskog skladišta

Lubanja je iskopana još 90-ih godina tijekom iskapanja u Els Casotsu, nalazištu u općini Subirats koje je s vremenom postalo jedno od ključnih miocenskih nalazišta u Europi. Tada su istraživači pretpostavili da pripada već poznatoj vrsti iz roda Paludocyon, čiji su fragmentarni ostaci pronađeni na tom području i u drugim zemljama. Budući da se činilo kako fosil ne nudi nove spoznaje, pohranjen je u skladište.

Tek 2014. godine, tijekom izrade doktorske disertacije, jedan je znanstvenik ponovno proučio lubanju i uočio da nešto nije u redu. Vrsta s kojom je bila uspoređivana bila je znatno krupnija, veličine lava ili tigra, i težila je gotovo 200 kilograma.

Primjerak pred njima bio je manji i vjerojatno slabije građen. Tim s katalonskog Instituta za paleontologiju Miquel Crusafont (ICP) proveo je posljednje dvije godine potvrđujući svoju sumnju: nije se radilo o poznatoj vrsti, već o onoj koju nitko prije nije opisao.

Novootkrivena vrsta nazvana je Paludocyon moyasolai u čast paleontologa Salvadora Moyà-Solà, čime je Els Casots postao globalno referentno nalazište za ovu vrstu.

Uz ICP, u studiji su sudjelovali Nacionalni muzej prirodnih znanosti (CSIC), Sveučilište u Valenciji, Autonomno sveučilište u Barceloni, Sveučilište Complutense u Madridu, ekvadorski Nacionalni institut za bioraznolikost i muzej Iziko iz Južne Afrike.

Grabežljivac srednje veličine u tropskoj laguni

Prema izračunima istraživača, ovaj pripadnik izumrle skupine mesojeda koji su kombinirali osobine psa i medvjeda, a da nisu pripadali ni jednima ni drugima, bio je veličine velikog psa i težio između 50 i 70 kilograma.

Pronađeni ostaci uključuju lubanju, veći dio zubala i jedan donji kutnjak, što je bilo dovoljno da se otkrije neobičan razvoj stražnjih kutnjaka. Drugi gornji kutnjak bio je posebno širok, a treći veći nego što je uobičajeno za taj rod.

Takvo zubalo upućuje na raznoliku prehranu, karakterističnu za lovca koji se hrani i mesom i drugim izvorima hrane. Bio je sposoban loviti mali i srednje veliki plijen poput primitivnih jelena, goveda i predaka svinja, ali nije bio najmoćniji grabežljivac u svom okolišu.

Na istom je nalazištu, naime, pronađena i druga, znatno veća vrsta amficijonida veličine leoparda, koja još nije formalno opisana.

Okoliš u kojem je živio prije otprilike 15.9 milijuna godina bio je vrlo različit od današnjeg: plitka laguna okružena tropskom šumom, u kojoj su živjeli krokodili, zmije, ribe i izvanredna raznolikost sisavaca.

Voditelji iskapanja ističu da je upravo to vodeno okruženje omogućilo iznimno dobro očuvanje fosila. Nakon smrti, tijela životinja ostala su zarobljena u blatu, što ih je zaštitilo od raspadanja.

Još jedan dio slagalice miocenskih mesojeda

Ovo otkriće doprinosi širem istraživanju o tome kako su zajednice velikih mesojeda bile organizirane tijekom miocena na Pirenejskom poluotoku. Prethodna studija već je istraživala nešto mlađa nalazišta, Los Valles de Fuentidueña u Segoviji i Cerro de los Batallones u Madridu, gdje je neobično velik broj vrsta mesojeda živio jedna uz drugu: medvjedopsi, mačke, hijene i medvjedi.

Koristeći analizu stabilnih izotopa na više od 200 uzoraka zubne cakline, ta je studija pokazala da je konkurencija među njima bila intenzivna. Iznimka su bili upravo amficijonidi i primitivne hijene, koji su lovili drugačiji plijen u otvorenijim staništima.

Ova metoda omogućuje znanstvenicima da s velikom preciznošću rekonstruiraju čime se svaka životinja hranila, uz minimalno oštećenje fosila. Potrebno je tek izbušiti nekoliko miligrama cakline i analizirati ih masenom spektrometrijom.

Primjenom ovog pristupa na različitim nalazištima postupno se stvara sve detaljnija slika o tome kako je fauna reagirala na tadašnje ekološke promjene - prijelaz s gustih šuma na otvorenije, suše krajolike.

Paludocyon moyasolai uklapa se u tu priču kao još jedan dio slagalice, pomažući znanstvenicima da pročiste evolucijsko stablo skupine i bolje razumiju zašto je ona u potpunosti izumrla prije nekoliko milijuna godina.