UZ RIJEKU Kongo, znanstvenici godinama prikupljaju briseve DNK i uzorke tkiva šišmiša, radeći do kasno u noć u punoj zaštitnoj opremi. Ti uzorci sada su dio goleme baze podataka koja je pomogla redefinirati saznanja o evoluciji šišmiša, piše Guardian.

U opsežnoj studiji objavljenoj u časopisu Nature, međunarodni tim od više od 130 istraživača analizirao je fosile i genomske podatke živućih vrsta. Utvrdili su da šišmiši vjerojatno potječu iz Europe, a ne iz Afrike, Azije ili Sjeverne Amerike, kako se ranije smatralo.

Njihova evolucija započela je prije otprilike 65 milijuna godina. Čini se da su se najraniji preci današnjih šišmiša iz Europe proširili u Afriku, a zatim dalje prema Aziji, Amerikama i Australiji. Nalazi također otkrivaju da su se eholokacija i let razvili na samom početku njihove evolucije.

"Šišmiši su apsolutno fascinantni"

"Šišmiši su apsolutno fascinantni", rekla je Sarah Olson, jedna od autorica studije i direktorica zdravstvenih istraživanja u neprofitnoj organizaciji Wildlife Conservation Society. "Zabavno je bilo složiti ovaj dio slagalice, jer sada možemo nastaviti tražiti i dodavati ostale dijelove", dodala je.

Ovaj rad dio je šireg globalnog projekta Bat1K, pokrenutog 2017. godine, čiji je cilj sekvencirati genome svih 1500 živućih vrsta šišmiša. Oni su druga najraznolikija skupina sisavaca na svijetu i čine petinu svih sisavaca.

Genom je potpuni skup genetskih uputa organizma. Studija u časopisu Nature oslonila se na 103 genoma iz 21 porodice šišmiša i 44 fosilna ostatka, uglavnom zuba, pronađenih diljem svijeta. Olson kaže da njihovi nalazi postavljaju temelje za bolje razumijevanje fiziologije šišmiša, a posebno načina na koji su razvili iznimnu otpornost na bolesti.

Šišmiši su često rezervoari smrtonosnih zoonotskih virusa, uključujući ebolu, nipah i marburg, ali sami od njih ne obolijevaju. "Kako uspijevaju živjeti s virusima koji nama nanose toliku štetu? Sada imamo svojevrsnu knjigu kodova života", izjavila je Olson.

Studija iz 2025. godine, temeljena na genomskom radu projekta Bat1K, otkrila je da su rani preci šišmiša imali izražene prilagodbe imunoloških gena. "Prvi put smo pokazali da su se te prilagodbe, povezane s tolerancijom na viruse i otpornošću na bolesti, vjerojatno razvile usporedno s evolucijom svih šišmiša", rekla je evolucijska biologinja Ariadna Morales, koja je radila na obje studije.

Šišmiši su jedinstveni među sisavcima i po tome što žive iznimno dugo s obzirom na svoju veličinu te pokazuju malo znakova starenja ili raka. Znanstvenici kažu da će sada moći istražiti gene koji upravljaju tim osobinama. Ono što nauče moglo bi iz temelja promijeniti istraživanja ljudskog starenja, imuniteta i otpornosti na bolesti.

"Mogli bi poslužiti i kao modeli za razvoj tretmana protiv raka"

"Genetske informacije koje pronađemo kod šišmiša mogle bi se iskoristiti za razvoj lijekova protiv zoonotskih bolesti, a mogli bi poslužiti i kao modeli za razvoj tretmana protiv raka", rekla je Morales.

Istraživanje također pomaže razumjeti što šišmiša čini zdravim i na što bi mogli biti osjetljivi, dodala je Olson. Populacije otprilike polovice poznatih vrsta šišmiša su nepoznate ili u opadanju, dok Međunarodni savez za očuvanje prirode (IUCN) smatra 18 posto vrsta ugroženima.

Šišmiši su ugroženi zbog klimatskih promjena, gubitka staništa te progona i izlova, kaže suautorica studije Liliana Dávalos, konzervacijska biologinja sa Sveučilišta Stony Brook. Istovremeno, šišmiši imaju ključnu ulogu u ekosustavima jer oprašuju biljke, šire sjemenje i kontroliraju broj kukaca, pogotovo komaraca koji također prenose bolesti.

Osjetljivi su na gljivična oboljenja

"Za razliku od većine malih sisavaca, gotovo sve vrste šišmiša imaju vrlo mala legla s tek jednim ili dva mladunca. Zbog toga se njihove populacije ne mogu brzo oporaviti kada stradaju zbog ekstremnih temperatura ili ih ljudi ubijaju", objašnjava Dávalos.

Iako su šišmiši otporni na ebolu i marburg, u Kanadi i Sjedinjenim Državama milijuni su uginuli od gljivičnog patogena poznatog kao sindrom bijelog nosa, koji raste na njihovoj koži tijekom hibernacije.

"Ovo istraživanje može nam pomoći da shvatimo zašto su određene vrste šišmiša osjetljivije na te gljivične bolesti", rekla je Olson. "Možda će drugi istraživači iskoristiti ovu studiju za nove zaključke i tako složiti sliku o tome što se točno događa sa sindromom bijelog nosa", dodala je.