Samo tjedan dana nakon premijere novi Netflixov hit Bodies zauzeo je visoko mjesto na top listama i polako, ali sigurno potisnuo favorite iz listopada poput Fall of the House of Usher i Beckhamovih. Dok ovo pišemo, brojka zemalja u kojima je najgledaniji je 26, kada budete čitali razmišljajući o bingeanju, moguće je da će biti veća.
A vrijedi li?
Pa… To ovisi o vašim očekivanjima. Ako ste raspoloženi za sasvim solidan SF triler i ne želite se previše udubljivati, promišljati o određenim implikacijama vremenskih putovanja i paradoksa, uspoređivati seriju sa slavnijim uzorima koji su obrađivali istu temu, onda slobodno možemo reći - DA! Bodies će vam pružiti solidan doživljaj.
Četiri vremenske linije
Rađen prema stripu, odnosno grafičkoj noveli Sija Spencera iz 2014. u izdanju DC Vertiga, Bodies nas uvodi u četiri različite vremenske linije koje se paralelno odvijaju (i prepliću) kako serija odmiče. Fokus je na sadašnjosti i 2023. u kojoj detektivka Shahara Hasan (Amaka Okafor) otkriva tijelo nepoznatog muškarca u stražnjoj uličici okruga Whitechapel.
Godine 1941., tijekom njemačkog bombardiranja Londona na početku Drugog svjetskog rata, na istom mjestu istovjetno tijelo, naizgled identičnog čovjeka stradalog u do detalja preslikanim uvjetima, otkriva i detektiv Charles Whiteman - poznatiji i kao Carl Wiseman (ali on svoje pravo ime zbog izuzetno antižidovskog sentimenta svojih kolega ne voli prečesto otkrivati).
E sad, naravno, ako se priča već događa u Londonu i bavi se mrtvim tijelom u Whitechapelu, razumljivo, treća vremenska linija mora biti u 19. stoljeću, točnije 1890. Dakle, u doba kraljice Viktorije, Jacka Rippera i tisuća inkarnacija nekakvoga deduktivnog genija koji će ići okolo u kaputu, voziti se kočijama, bauljati po maglovitim ulicama u potrazi za počiniteljem.
Ovog puta njegovo ime je Alfred Hillinghead (Kyle Soller). Mlad je, dobar u svom poslu (ne baš na nivou Sherlocka Holmesa, ali tu negdje) i također, kao i njegov parnjak iz 1941., s mračnom tajnom koju zlikovci mogu iskoristiti.
S obzirom na tolerantnost engleskog puritanskog društva prema seksualnim manjinama tog vremena, kao i obavezu Netflixa da dežurne konzervativce iziritira inzistiranjem na reprezentativnosti i inkluzivnosti (detektivka Hasan ne izlazi na ulicu bez svog hidžaba), ne moramo crtati o kakvoj se “mračnoj” stvari radi.
Dobar zaplet
Twist koji nas pak uvlači duboko u priču i započinje vožnju jest četvrta linija. U prethodne tri čovjek je, dakle, isti - ustrijeljen u lijevo oko, gol i simetrično sklupčan u sve tri vremenske dobi.
U četvrtoj 2053. u bladerunnerovskom Londonu čovjek se pred detektivkom Iris Maplewood (Shira Haas), našom junakinjom najdalje totalitarne hi-tech budućnosti, napokon trza iz vječnog spazma i budi potpuno živ.
Zaplet Bodiesa je, moramo priznati, prilično intrigantan i narativno dobro usmjeren. Jednosatne epizode pružaju nam dovoljno vremena da se upoznamo s likovima i sve četiri istrage se u čestim split screenovima vješto nadovezuju jedna na drugu, vodeći nas ka sljedećem razmotavanju klupka bizarnog vjekovnog zločina, ali otkrivajući nam i nove detalje iz karaktera glavnih junaka poprilično različitih ne samo po spolu, dobi, seksualnosti već i po moralnim izborima koje čine.
Ovdje se naročito izdvaja pomalo ljigavi Whiteman/Wiseman, u sjajnom tumačenju Jacoba Fortunea Loyda, šarmantni kicoš i ženskaroš, do grla u kockarskim dugovima, kojeg okolnosti otkrivenog tijela vode u još dublju spiralu zločina niz koju se polako, ali sigurno strmoglavljuje, ne gubeći pritom ni trunku svog cool karaktera.
Dark ili Bodies?
Glavna zamjerka fanova, naravno, dolazi iz neminovnih uspoređivanja ove serije sa slavnim prethodnikom - legendarnim njemačkim hitom Dark iz 2017. koji smo svi obožavali. Naročito kada velika slagalica negdje između 4. i 5. epizode napokon počne dobivati svoje konture i kada se suočimo s prvim velikim otkrivenjima, ne možemo se oteti dojmu da je Bodies mnoge elemente Darka posudio, razblažio i integrirao u daleko prijemčiviju priču koja vas uistinu neće navesti da cijeli dan kao mahniti sastavljate rodoslovlje imaginarnih likova, ali vas se istodobno neće ni tako intenzivno dojmiti kako je to Dark učinio.
U obranu originalnosti možemo reći da je Spencerova novela pisana nekoliko godina prije njemačkog klasika, pa netko može reći: "Ček, nisu li onda Švabe zapravo pokrali?"
Ali to nije slučaj jer upravo darkovski detalji koje su kreatori Bodiesa dodali u noseću mitologiju priče u originalnom stripu nisu ni postojali.
Stripovska verzija ovih Tijela daleko je uvrnutija i luđa: moralna vertikala glavnih junaka prečesto ponire do dubina do kojih se Netflix teško mogao usuditi da dozvoli, a iznad svega, osnovna ideja putovanja kroz vrijeme realizirana je na sasvim drugačiji način.
No, i pored toga, koliko god voljeli šokove i bizarnosti i koliko god nas uzbuđivale one noći kada do tri ujutro preispitujemo kako je to zaboga Jonas Kahnwald prvobitno spalio pismo da bi ga nešto kasnije ponovo primio od samoga sebe iz budućnosti i nosio godinama kroz vrijeme dajući ga istom tom ranijem sebi da ga spali i onda opet primi, ponekad jednostavno poželimo malo stati, odmoriti i pogledati nešto… Jednostavnije.
Da nas opusti, preumorne i nesposobne za teške i komplicirane misli.
Samo još jednu dobru seriju nam dajte. Bodies to svakako jest.
Autor: Paul Tomalin
Uloge: Jacob Fortune-Lloyd, Shira Haas, Amaka Okafor, Kyle Soller, Greta Scacchi,Tom Mothersdale
Epizoda: 8