ZAMISLITE da postoji filmska verzija one vječne biblioteke iz Borgesovih priča, ogromnih arhiva u kojima su umjesto svih knjiga ikad napisanih, pohranjeni svi filmovi ikad snimljeni. Sada zamislite da ste napravili ozbiljan prekršaj i kažnjeni ste paklenim izborom - morate ući u filmsku knjižnicu i izabrati samo jedan film, a taj će biti jedini koji ćete moći gledati neograničen broj puta do kraja svog života. Svi drugi filmovi vam više neće biti dostupni i ako prekršite ovo pravilo, izgubit ćete život. Koji biste film odabrali?

Meni je potpuno svejedno bi li se u toj imaginarnoj situaciji Chaplinov City Lights nalazio u obliku Blu-ray DVD-a, VHS kazete ili osmomilimetarske role. Za mene taj izbor ne bi predstavljao nikakav problem.

Sjećam se kada je pokojni William Friedkin bio gost u emisiji DVD Picks Criterion Collectiona i u njihovom videoklubu strastveno pričao o filmovima iz ove elitne filmske kolekcije. Vadili su jedan DVD za drugim s polica, a onda se on zaustavio, uzeo Fellinijev 8 1/2 s osmijehom i pokazao ga kameri rekavši: "Ovo je taj film."

Odmah sam sebe zamislio u istoj situaciji i prije nego što sam počeo razmišljati o vlastitom izboru, shvatio sam da u svojoj mentalnoj slici već držim Criterionovo Blu-ray izdanje Chaplinovog remek-djela iz 1931. godine s ilustracijom Skitnice koja miriše cvijet uz stiliziran prikaz gradskih nebodera iza sebe.

Zašto baš taj?

"Ali... Zašto baš taj film? Zašto? Zar je to najbolji film svih vremena?" pitate se možda. Pa, ne nužno. Ne radi se o tome da je City Lights proglašen najboljim filmom svih vremena, što je inače nemoguće precizno odrediti. Također, to nije ni moj omiljeni film. Da biste razumjeli, morate staviti priču u kontekst vremena.

Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća dogodila se najveća revolucija u povijesti kinematografije - pojavili su se filmovi s tonom. Istina, filmovi u kojima je zvuk bio sinkroniziran sa slikom postoje još od 1900. godine, ali tek trideset godina kasnije dogodila se revolucija i napokon je glas glumaca u dijalozima usklađen s onim što se izgovara na ekranu. Prvi film koji je dobio tu titulu bio je Jazz Singer iz 1927. godine, a već početkom tridesetih tzv. govorni filmovi postali su globalni fenomen.

Nasuprot tom trendu, modernom čudu koje je osvajalo Ameriku i svijet, stajao je upravo on - ikona svog doba. Nespretni skitnica u iznošenoj odjeći sa štapom, šeširom i brčićima podšišanim u stilu koji će se uskoro povezivati s nekom drugom osobom. Charlie Chaplin odbijao je promjene smatrajući (potpuno pogrešno) da su "govorni filmovi" samo prolazni trend koji će trajati možda dvije do tri godine.

Nakon što je završio rad na svom prethodnom filmu Cirkus 1928. godine, Chaplin je odbijao podlijeći trendu vjerujući da čuveni lik Skitnice nikad neće moći govoriti.

Gledajući to iz današnje perspektive, shvaćamo da je Chaplin povijesno bio u krivu. Danas su nijemi filmovi rijetkost i služe uglavnom kao vježbe za pretenciozne pojedince. No ono što je Chaplin iznio kao argument u svom otporu inovaciji, u svom ratu protiv vjetrenjača, na kraju je postalo čudo sedme umjetnosti. Simbolično, tema City Lightsa je vid. Početna Chaplinova ideja bila je iskoristiti motiv gubitka vida za priču o klaunu koji od svoje kćeri mora sakriti da je slijep.

No iz tog koncepta razvio se lik Slijepe djevojke, prodavačice cvijeća, pored Skitnice, centralne figure filma.

Chaplin je imao izazov - kako riješiti ovu zabludu bez dijaloga, samo slikom i pokretom, zbog samonametnutih uvjeta nijemog filma. Na početku filma Skitnica prelazi cestu i zaglavi između nekoliko automobila. Odlučuje otvoriti vrata jednog automobila kako bi prošao na drugu stranu. Slijepa prodavačica začuje zvuk i obrati se muškarcu koji je izašao iz automobila misleći da je to Skitnica. Chaplin kupuje cvijet od nje, koji mu ona zatakne za rever, a nakon što plati, pravi bogataš pojavljuje se iza ugla i ulazi u auto govoreći nešto svom vozaču.

Djevojka pomisli da je to gospodin kojem je prodala cvijet vjerujući da je toliko bogat da ima svog osobnog vozača.

Ova dvominutna scena snimana je tjednima, dijelom zbog Chaplinovog snalaženja u rješavanju osnovnog motiva filma, a dijelom zbog napetosti između njega i glumice Virginije Cherrill. Humor, ali i tragičnost City Lightsa proizlaze iz toga. Vođen sudbinom Chaplinov Tramp ulazi u situacije i mjesta na kojima ne bi smio biti i smatra se osobom koja nije.

Nemoguće ga je spojlati

Tadašnjoj publici činilo se kao da im je na neki način rečeno: zvuk i glas su obmanjujući, samo ako stvarno gledate, možete shvatiti istinu o onome što promatrate, a City Lights vas stavlja upravo u tu poziciju. Skitnica spašava milijunaša, koji ga, kad je pijan, smatra prijateljem, ali ne može ga prepoznati kad je trijezan. U nizu avantura Skitnica na kraju uspije doći do novca kojim će platiti operaciju siromašnoj prodavačici cvijeća, ali istovremeno biva uhićen i poslan u zatvor.

Nakon nekoliko mjeseci izlazi iz zatvora, slomljen i bez cilja luta gradom, dok na kraju ne susretne svoju ljubav koja sjedi u izlogu cvjećarnice. Razumljivo, djevojka ga ne prepoznaje. U njenom umu hrabri spasitelj je mlad i zgodan pa čeka svog princa da napokon uđe u njezinu trgovinu i obznani svoje osjećaje. Scena prvog kontakta očima kad Skitnica prvi put ugleda djevojku i shvati da ga je vidjela ne može se spojlati upravo zbog onog o čemu govorimo.

Bez obzira na to koliko riječi potrošili na analizu i opis, koliko duboko otišli u psihološku i filozofsku analizu, to je trenutak koji jednostavno morate VIDJETI. 

Motiv sljepoće ili gubitka vida, posebno mlade ženske osobe koja će na kraju filma ili serije (često latinoameričke) progledati, često se koristi, ali postoji nešto magično i esencijalno istinito u Chaplinovoj verziji.

Možda zato što je izgovorena baš u tom trenutku, na prijelazu epoha, i zato što je tema gledanja, vida i promatranja nadišla film i predstavljala svojevrsnu izjavu, lament nad erom čistote filmskog djetinjstva. Do tog trenutka, kako je rekao Slavoj Žižek u svom eseju, filmovi su bili čaplinovski, veseli, nevini, a kad se pojavio GLAS, postaju hladni poput Hitchcocka, fetišistički, dvosmisleni, počinju se baviti traumama i opsesijama.

Naša svijest o tome da gledamo prikaze ljudi uhvaćenih na celuloidu koji su odavno nestali s ovog svijeta, da nam se prikazuje prizor izgubljenog svijeta i izgubljenog vremena, daje poseban šarm. Film je sniman na različitim lokacijama, prvobitno je to trebao biti Pariz, ali je odabrani set dizajn napravljen tako da zgrade podsjećaju na New York, London, Napulj i Pariz istovremeno, čineći da to bude nijedan grad na svijetu, a istovremeno svaki svjetski grad sa svojim svjetlima. To dodatno pridonosi univerzalnosti cijele priče, kao i nevidljivosti glavnog junaka koji nas dublje uvodi u prostor vječnih vrijednosti i istina.

Nas danas, u 21. stoljeću, iznad svega bolna univerzalna istina o ljubavi, izražena u završnoj sceni, udara kao čekić i rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. "Osvojila sam ga!" kaže cvjećarka svojoj majci i dalje nesvjesna onoga što se događa i zabavljena činjenicom da je ubogi čovjek tako opsesivno promatra kroz izlog. Posramljen, nakon nekoliko trenutaka, Skitnica pokušava pobjeći od djevojke, ali ona, noseći cvijet i novčić, trči za njim jer se sažalila nad čovjekom kojeg smatra samo prosjakom.

Stiže ga i uhvati za ruku. Njen izraz lica se istog trenutka mijenja i napokon dolazimo do ključne scene. Ako je niste vidjeli, nije vam spojlana, ponavljamo, nemoguće ju je spojlati. To je trenutak kad prvi put vidimo onoga u koga smo zaljubljeni i shvatimo kakav zaista jest. "Ti?" pita ga, a Skitnica, stidljivo grickajući peteljku cvijeta, kimne glavom. "Sada možeš vidjeti?" pita on. "Da", odgovara djevojka, "sada mogu vidjeti".

Posljednji kadar Chaplinovog lica izražava radost, strah, sram, iščekivanje onoga što može slijediti nakon takvog otkrića, ali kadar se zatamnjuje, film završava.

Omiljeni film filmskih velikana

City Lights imao je svoju pretpremijeru u Town Theatreu u Los Angelesu u siječnju 1931. pred malobrojnom i uglavnom nezainteresiranom publikom. Isto mjeseca održana je gala premijera u Los Angeles Theatreu s Albertom Einsteinom i njegovom suprugom kao počasnim gostima.

Unatoč vladavini "govornih filmova", film je započeo dug i uspješan kinoživot koji je Chaplinu donio jedan od najvećih prihoda u karijeri i moralno zadovoljstvo jer je uspio pobijediti igrajući prema vlastitim pravilima. Osim toga, godinama kasnije u brojnim intervjuima mnogi veliki ljudi iz svijeta kinematografije City Lights su navodili kao jedan od svojih omiljenih filmova. Orson Welles, autor Građanina Kanea, naveo ga je kao svoj omiljeni film, Stanley Kubrick stavio ga je na peto mjesto na svojoj top 10 listi najboljih filmova svih vremena, Tarkovski ga je također uvrstio na peto mjesto, Robert Bresson na drugo, Woody Allen tvrdio je da je to najbolji Chaplinov film, dok je Federico Fellini svoj Nights of Cabiria napravio kao omaž upravo njemu.

No neka sve to bude stavljeno sa strane. Mišljenja i ukusi filmskih velikana, kao i filmskih stručnjaka i kritičara, često se ne poklapaju s mišljenjima i ukusima običnih ljudi pa bi mnogi vjerojatno, kad bi bili postavljeni pred taj izbor na početku, radije odabrali nešto modernije, nešto s više akcije, seksa i specijalnih efekata, nešto što je poznato i sigurno.

Također, taj izbor je potpuno legitiman. No opet, naš cilj nije utjecati na vaš izbor. Naš cilj je reći da je ovo film koji biste trebali pogledati barem jednom u životu bez ikakvog prisiljavanja ili imaginarnih kazni. Kao što bi bilo lijepo vidjeti Sikstinsku kapelu, čuti Odu radosti ili pročitati Braću Karamazove.

Velika i najveća umjetnost ne treba dodatna objašnjenja koliko god analiza ili novinarskih članaka o njoj bilo napisano. Dovoljno je da sami vidite, čujete, dotaknete i odmah ćete znati. Dovoljno je da sami bacite pogled na prve kadrove City Lightsa i reći ćete: "Da, sada mogu vidjeti."