Foto: Instagram
TRABANT, simbol svakodnevnog života u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj, i dalje zadivljuje, zabavlja i šarmira, za njega se traže rezervni dijelovi, a cijena mu raste i planira se proširenje muzeja posvećenog "malom smrdljivcu".
Frank Hofmann samo treba okrenuti ključ da nagrnu sjećanja. Dobro poznato brujanje motora i karakterističan smrad mješavine goriva, to može biti jedino trabant.
Šezdeset godina pošto je prvi P50 Trabi sišao s proizvodne trake tvornice u Zwickauu, 7. studenoga 1957., maleni automobil s okruglim svjetlima i dalje ima mnoštvo zaljubljenika.
"Trabi je auto koji se jednostavno izdvaja od ostalih", kaže Hofmann.
On ima malu prodavaonicu rezervnih dijelova u rodnom Zwickauu, u blizini granice s Češkom, gdje se dijelovi još ograničeno proizvode.
Do ujedinjenja Njemačke i prestanka proizvodnje 1991. godine, proizvedeno je oko tri milijuna trabanata.
Kada je Hofmann pokrenuo posao 2003., malo tko je vjerovao da će dugo opstati. "Tada nas je bilo samo dvoje zaposlenih i imali smo u podrumu svega tri kutije s dijelovima", rekao je.
Ali posao je rastao. Danas u ponudi ima 1500 dijelova, od najmanjeg vijka do kompletnog motora. Ima osam zaposlenika u tri skladišta.
"Trabant je antipod visokotehnološkom svijetu današnjice", kaže Hofmann kojemu su trabanti strast još od djetinjstva.
Trabant je vrlo jednostavan automobil i za popravak je potrebno minimalno tehničko znanje, naglašava Hofmann.
Upravo je to bila ideja istočnonjemačke vlade - maleni automobil je trebao biti čvrst, ekonomičan i jeftin. U to doba lim je bio skup pa su se dizajneri dosjetili da karoseriju naprave od plastike.
Glavni inženjer Werner Lang, koji je umro 2013., opisao je u dokumentarcu Eberharda Goernera, premijerno prikazanom početkom ove godine u Njemačkoj i Švicarskoj, kako je jednostavnim resursima proizveden novi automobil. Autor tvrdi da se za dokumentarac sada zanimaju iz mnogih zemalja.
Hofmann isporučuje dijelove u Britaniju, Belgiju, Mađarsku, Rusiju, Australiju i Sjedinjene Države. Jedan kočni cilindar nedavno je isporučio čak u Namibiju.
Trabantov dvotaktni motor s obiljem ispušnog dima do danas je simbol socijalizma i planske ekonomije. U tvornici u Zwickauu nisu se mnogo zamarali tehnološkim razvojem pa je tek koncem '80-ih trabant dobio četverotaktne motore.
A to Hofmannu umnogome olakšava posao. "Ne moram se zamarati traganjem iz koje je godine koji model, jer je većina dijelova ionako ista u svima", kaže.
Ali se vrijeme proizvodnje zato dramatično promijenilo, uz osmijeh će reći Hofmann. Istočni Nijemci morali su u prosjeku čekati 12 godina od narudžbe do isporuke trabanta, a danas poklonici tog vozila rezervne dijelove dobiju isti dan.
U Njemačkoj je danas 34 500 registriranih trabanata, ali vlasnici nipošto nisu samo s istoka.
Wolfgang Kiessling predsjednik je Međunarodnog registra trabanata, udruge koja ima sva marketinška prava na trabant.
On ističe interes mladih ljudi za to vozilo, dovoljno mladih da se to ne može objasniti čistom nostalgijom. Trabant ima kultni status i privlači kolekcionare.
Kupovina trabanta još se ne može smatrati ulaganjem, ali dobro obnovljeni modeli mogu doseći cijenu i od nekoliko tisuća eura.
U međuvremenu se odvijaju pripreme za širenje muzeja automobila u Zwickauu, a veći dio će biti posvećen trabantu.
Prvi proizvedeni Trabi neće biti izložen, ali hoće broj 57. Svi ranije proizvedeni su izgubljeni.