OČEKIVANJA su gadna stvar. Ako previše petljate s njima, mogu vam eksplodirati u ruci.
Recimo, nitko nije imao velikih očekivanja od Ivice Račana. Sve dok u predizbornoj kampanji za izbore 2000. godine nije obećao reviziju pretvorbe i privatizacije. Iduće četiri godine teturao je pod teretom tog obećanja, u međuvremenu izgradio autocestu do Splita i Rijeke, ali to mu nitko nije zaboravio.
Ni oprostio.
PravDa kao kamen oko vrata
Ivo Josipović trudio se kroz čitavu političku karijeru da nitko za njega ne čuje. Ni u Gradskoj skupštini, ni u Hrvatskom saboru, ni u SDP-u. Ničime nije odavao dojam da bi građani mogli od njega nešto očekivati.
Da bi u predsjedničku kampanju ušao s pompoznom parolom o Novoj pravednosti. Ta njegova PravDa bila je parola pod kojom je dobio izbore, obećavajući neumornu borbu protiv korupcije i svakodnevnu bitku za običnog čovjeka, da bi ona sada postala opomena za neispunjena obećanja.
Što veće obećanje, to veće razočaranje.
Plan za sumorni dan
Zoranu Milanoviću sasvim je dobro išlo u opoziciji. Pazio je da ne privuče pretjeranu pozornost građana, čineći sve što je u njegovoj moći kako bi ih uvjerio da od njega ne bi trebali baš ništa očekivati.
Sve dok u predizbornu kampanju nije izašao s Planom za novi dan.
Na vlast je došao kao čovjek koji zna što radi. Da bi se u proteklih stotinu dana sve što je radio promatralo pod posebnim povećalom. Plan za zapošljavanje, plan za Ferenčaka, plan za Vjesnik, plan za PDV, plan za privatizaciju...
Umjesto da je ostao kod toga da ubije u ljudima bilo kakva očekivanja od nove Vlade, on ih je samo dodatno podgrijavao.
I zato se sada sve glasnije govori o neispunjenim obećanjima i iznevjerenim očekivanjima. Premda se, ruku na srce, od ove garniture nije moglo očekivati nešto bitno bolje ili drugačije.
Hristos se rodi
Recimo, Ivo Sanader imao je više sreće. Kad je došao na vlast 2003. godine nitko normalan nije od HDZ-a očekivao ništa dobro. Da bi onda s jednim banalnim "Hristos se rodi" i s pad štapina dinamita pod ustaški spomenik, a kasnije i uhićenjem Ante Gotovine i otvaranjem pregovora s EU, kupio dobar dio ljevičarskih novinara i intelektualaca.
To što je time, a kasnije i odricanjem od ZERP-a, iznevjerio očekivanja svojih birača, nije bilo previše bitno. Oni ionako ne znaju bolje nego glasati za HDZ.
No sada se Josipovićeva PravDa i Milanovićev Plan za novi dan nadvijaju nad njih poput sumorne kletve.
Pad popularnosti premijera i predsjednika
Prema istraživanju Crobarometra, već 49 posto javnosti smatra da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru, a samo 37 posto drži da je smjer dobar. Rejting pada i premijeru i predsjedniku države, što nije toliko zabrinjavajuće po postocima, koliko po trendu.
Što su ljudi uopće očekivali od Milanovićeve vlade?
U gospodarskom pogledu, ona je ispunila očekivanja onih koji su joj bili važni - kreditnih agencija. Očekivanja onih koji su za njih glasali ispunit će tek za koju godinu. Ako svi skupa prežive do tad.
Politički, bilo je iluzorno očekivati da je ljevica ponovno došla na vlast. To se vidjelo po dodvoravanju Crkvi, braniteljima, desnici i svima koji nisu glasali za Kukuriku koaliciju.
Manje loši, a ne isti
Realno, očekivalo se da nova vlast bude manje loša od HDZ-a. A onda je krenuo slučaj Ferenčak, Lex Komadina, verbalni delikt Ferdeljiju, zapošljavanje bez natječaja, ministri u nadzornim odborima...
Dakle, sve ono što smrdi na bivšu vlast.
Od Josipovića su očekivali da bude pošten i pravedan, pa se pokazuje da stoji iza nepravednog zakona i sumnjivog bogaćenja njegova kućnog prijatelja.
Od Milanovića su očekivali da ima plan, a sada se vidi da se taj plan svodi na to da Čačić i Linić govore svoje i rade svoje, dok premijer kaže kako konačna odluka još nije donesena.
A gdje je nestao slogan za Promjene?
Stvari su odavno postale jasne. Od HDZ-a uvijek valja očekivati ono najgore, što je on već u dva navrata opravdao. Od SDP-a nije dobro očekivati puno, jer se time izbjegava razočaranje.
A na pompozne slogane ne treba se osvrtati. Oni ionako govore samo ono što birači žele čuti.