Foto: Distaster-resilience.com
PORTAL Disaster-resilience razgovorao je s Tihomirom Štrekeljem, dugogodišnjim volonterom Hrvatskog Crvenog križa, s velikim iskustvom odlazaka u humanitarne misije po cijelo svijetu. Štrekelj je otkrio što volonteri sve rade u akcijama i podijelio iskustva s terena.
"Na članstvo u Crvenom križu me potakla jednostavno ideja da nakon svoje vojne karijere nastavim s nečime kako bih ostao aktivan te kako bi ta aktivnost imala i svoju svrhu. Tijekom moje službe imao sam priliku vidjeti ljudska stradanja i patnju te je to bilo na neki način razlog mog angažmana u Gradskom društvu Crvenog križa Osijek i Hrvatskom Crvenom križu. Volonter sam od 2003. godine."
Što radiš kao volonter?
"Kad sam počeo volontirati u Gradskom društvu Crvenog križa Osijek, sudjelovao sam u akcijama koje su ipak zahtijevale malo ozbiljnosti, ako ništa drugo, onda barem po mojim godinama starosti."
Prva akcija u kojoj sam sudjelovao je bila "Ako piješ nazovi", gdje smo pružali prijevoz vozačima koji su popili koju više te smo ih mi vraćali kući sigurno i bez bojazni od mogućih posljedica za njih. Nakon toga su krenuli neki drugi treninzi, neka druga zaduženja, akcije u gradskom društvu u Osijeku i u Nacionalnom društvu, sve do odlaska u prvu misiju 2010. godine nakon potresa u Haitiju."
Kako si se pripremao za rad na terenu?
"Prošao sam edukacije i obuke koje je provodio Hrvatski Crveni križ u suradnji s Austrijskim i Njemačkim Crvenim križem. Treninzi su bili vezani uz osiguravanje vode i sanitarnih uvjeta te promicanje higijene nakon katastrofa.
Naravno, većina stvari je za mene bila nova, pogotovo dio oko promicanja higijene. Kroz vrijeme provedeno na treninzima te iskazanim zalaganjem i stečenim znanjem od učenika sam postao i predavač novim generacijama. Kroz materijale na treninzima, a zatim i kroz on-line obuku stekao sam dovoljno teorijskog znanja, a misije su bile samo ispit za sve naučeno."
Koja ti je bila zadnja misija?
"Upravo sam se prije nekoliko dana vratio iz misije jedinice za žurno djelovanje u katastrofama (ERU M40) u Južnom Sudanu. Bio sam u gradu Toritu u Istočnoj Ekvatoriji. Kratko objašnjenje što znače slova i brojke u rečenici prije ove - oprema koja je tamo postavljena je dovoljna za isporuku vode za 40 000 korisnika, a u litrama vode to bi bilo maksimalno 600 000 l vode dnevno.
Nismo radili punim kapacitetom jer nije bilo potrebe, ali dnevno smo tretirali i isporučivali oko 100 m3 vode sigurne za piće. Povod za misiju je bila epidemija kolere, a uzrok kolere je otvorena defekacija uz kišno razdoblje u tom dijelu svijeta u blizini Ekvatora. Velike količine oborinskih voda odnose sve u rijeke, a ljudi se služe vodom iz tih rijeka. Situacija nije ništa bolja ni s bušenim bunarima jer i oni bivaju zagađeni površinskim vodama koje prodru u njih."
Postoji li slobodno vrijeme kad si u misiji, i kako ga provodiš?
"Slobodno vrijeme postoji, ali velikim dijelom to je vezano uz jedno mjesto, a to je kamp ili kuća u kojoj boravim tijekom misije. Provodim ga s ostatkom ekipe, uz računalo, TV ili na neki drugi način. Rijetko se ukaže prilika za odlaskom negdje, ali i to se ponekad dogodi. Internet je veza s obitelji, prijateljima, bolje rečeno s ostatkom svijeta. Ponekad je i to veliki problem zbog loših veza, kao što je bilo upravo na ovoj zadnjoj misiji u Južnom Sudanu. No koristiš ono što možeš i snalaziš se kako znaš."
"Veliki broj mojih prijatelja, vjerujem i ostalih koji čitaju ili gledaju neke reportaže, misle kako je to jedno krasno iskustvo i ekskurzija. To je posve pogrešno jer odlaskom u bilo koju misiju uvijek postoji rizik od bolesti poput malarije ili neke druge zaraze (srećom pa sam više nego elegantno popunjen), a i uvijek je prisutna opasnost od pljačke ili otimanja vozila. Jedna od najvećih i najčešćih stvari koje se događaju je problem stresa i kako se nositi sa njime. To vrlo brzo dovodi do sagorijevanja, ono što bismo mi rekli u slengu "izgorio je kao šibica". Nažalost, to je tako, ali je realnost."
Što kaže tvoja obitelj na tvoju čestu odsutnost?
"Ha, ha! Hm, mislim kako će taj dio odgovora morati dati moja supruga, ali barem do sada mi nije branila, iako svaki moj odlazak u misiju ima utjecaj na nju, a ponajprije na njenu probavu. Ma šalim se, naravno da je zabrinuta i uvijek ima svoje viđenje svega toga. Pokušavam je kontaktirati kad god mogu i to je ono što ju smiri.
Kao što je moj zadnji vođa tima rekao: "Možda joj i nedostajem, ali to je samo prvih nekoliko sati dok ne shvati kako je sve u kući na svojem mjestu, da nema razbacanih stvari i obuće te da je u kući mir i tišina". Valjda je čovjek u pravu jer iza sebe ima puno misija."
Ima li neki događaj koji bi posebno izdvojio?
"Događaja ima uvijek i teško ih je izdvajati jer svaki ima svoje mjesto i vrijeme. Ne bih htio izdvojiti niti jedan, no postoji jedna stvar koja je bitna, a to je onaj zadnji stisak ruke te zagrljaj koji kazuje sve. Do sada nisam niti jednom otišao s misije bez tog iskrenog zagrljaja i stiska ruke. Upravo taj detalj me drži u Crvenom križu u nadi kako ću ponovno imati priliku nekome pomoći pa makar to bilo i mjesec dana. Biti dio obitelji koja se zove Međunarodni Crveni križ je nešto posebno."