DOK U HANOIU teku pripreme za današnji susret Donalda Trumpa i Kim Jong-una, drugi u godinu dana - i drugi susret američkog predsjednika i sjevernokorejskog vođe u povijesti - analitičari uglavnom postavljaju pitanje tko će pobijediti u ovom diplomatskom duelu. No je li to pravo pitanje - ili je pobjeda za obje strane sama činjenica da, nakon vrlo opasnih tenzija koje su prijetile ratom, ponovo razgovaraju?

>> TIJEK DRUGOG SASTANKA TRUMPA I KIMA MOŽETE PRATITI NA INDEXU OD 12 SATI

>> Trump i Kim stigli u Vijetnam, što će dogovoriti? Stručnjaci: Trump će popustiti

"Da nisam bio izabran za predsjednika SAD-a, sad bismo, po mom mišljenju, bili u velikom ratu sa Sjevernom Korejom i potencijalno bi milijuni ljudi poginuli", rekao je Trump u svom ovogodišnjem govoru o stanju nacije - iako je upravo on prije manje od dvije godine prijetio Sjevernoj Koreji "vatrom i bijesom kakve svijet nije vidio". U međuvremenu je napravio potpuni zaokret - Kim više nije bio "manijak" i "čovjek-raketa", nego "sposoban" i "vrlo talentiran" lider u kojeg se "zaljubio" nakon što mu je ovaj pisao "divna pisma". 

Razgovor bolja opcija od rata

Naravno da je razgovor bolja opcija od rata i zvuči prilično samorazumljivo. A 2017., uslijed uzastopnih sjevernokorejskih testiranja hidrogenske bombe i niza interkontinentalnih balističkih projektila koji navodno mogu pogoditi SAD, zaista se činilo da je rat pitanje vremena. Iako Trumpov odlazak iz jedne krajnosti u drugu izgleda kao potvrda njegove impulzivnosti i nekoherentnosti, njemu skloniji analitičari smatraju da je sve dio istog, vrlo učinkovitog, plana "mrkve i batine" kojim će pridobiti Kima i konačno riješiti korejsko pitanje - nešto što Barack Obama i svi ostali prethodnici nisu znali ili se nisu usudili. 

>> EKSPLOZIJA HIDROGENSKE BOMBE Sad je jasno: Sjeverna Koreja i Amerika su na rubu otvorenog rata

No Nicholas Eberstadt, politički ekonomist i specijalist za Sjevernu Koreju, u članku za Washington Post piše da će Kim vjerojatno još jednom izići kao pobjednik sa sutrašnjeg summita u Vijetnamu, kao što je izišao kao pobjednik s prošlogodišnjeg summita u Singapuru. 

Razlog za to je jednostavan, tvrdi kolumnist Washington Posta: Kim ima strategiju, a Trump nema. Dok se Trumpova administracija naprosto nada da će nekako učiniti svijet sigurnim od Sjeverne Koreje, Kim ima stvarni plan kako učiniti svijet sigurnim za Sjevernu Koreju - odnosno za svoj režim. Njegov plan je, kao i u slučaju njegovog oca i djeda koji su pri njega 60 godina vladali zemljom, nije ništa manje nego bezuvjetno ujedinjenje Korejskog poluotoka pod svojom vlašću. A nuklearno oružje mu je neophodno za ostvarenje tog cilja i teško je zamisliti da će ga se svojevoljno odreći. 

Trumpova strategija "maksimalnog pritiska" pomoću ekonomskih sankcija ipak je djelovala u smislu da je za Pjongjang predstavljala veću egzistencijalnu prijetnju od politike ranijih američkih vlada. No Kim je početkom prošle godine krenuo u diplomatsku protuofenzivu - samoinicijativno je proglasio suspenziju daljnjih raketnih i nuklearnih testiranja pod izlikom da su nuklearni i balistički kapaciteti Sjeverne Koreje već "potpuno dokazani". Pozvao je Seul na pregovore o nacionalnom jedinstvu, što je južnokorejski predsjednik Moon Jae-in bez oklijevanja prihvatio. 

Kim opet prijetio da će prekinuti pregovore ako se ne prekinu sankcije

>> Sad je prilično jasno: Kim je vrhunski izvozao Trumpa u Singapuru

Stvari su se brzo počele razvijati - prvo s povijesnim susretom Kima i Moona na granici u travnju, a zatim između Kima i Trumpa u lipnju u Singapuru. I iako su njih dvojica na kraju potpisali deklaraciju o "denuklearizaciji Korejskog poluotoka", do danas se nisu dogovorili što to točno znači i kako taj cilj ostvariti, a Kimov režim je za to vrijeme potiho nastavio sa svojim nuklearnim i balističkim programom.

Prema novoj studiji Centra za međunarodnu sigurnost i suradnju Sveučilišta Stanford, Sjeverna Koreja je lani proizvela dovoljno nuklearnog goriva za sedam novih atomskih bombi. A kako je u studenom prošle godine pisao New York Times, pozivajući se na još jedno stručno istraživanje temeljeno na satelitskim snimkama Pjongjang je nastavio tajno unaprjeđivati više od deset pogona za lansiranje konvencionalnih i nuklearnih bojevih glava dok je javno demontirao jedan od njih. 

A dok je Kim u predzadnjem novogodišnjem obraćanju iznenadio svijet ponudom pregovora i diplomatskog rješenja sukoba s Južnom Korejom i SAD-om, ove je godine još jednom zaprijetio da će, "ako (SAD) ustraje u nametanju sankcija i pritiska protiv naše Republike, možda biti prisiljeni potražiti novi način obrane suvereniteta zemlje i vrhovnih interesa države te za ostvarivanje mira i stabilnosti na Korejskom poluotoku".

>> Trump misli da ima neodoljivu ponudu za Kima. Hoće li je Kim prihvatiti?

Stoga bi, ako Kim i Trump ostanu sami u sobi u Hanoiu i tamo donesu određene odluke, sve moglo završiti jednostranim ustupcima SAD-a Sjevernoj Koreji, na Kimovo veliko zadovoljstvo. Kim bi tako mogao izvući ustupke poput ukidanja ili ublažavanja sankcija za nešto što je već napravio - prekid testiranja projektila - ili bi se mogao praviti da mu je Trumpov prijedlog ekonomske modernizacije u zamjenu za denuklearizaciju zanimljiv, dok u isto vrijeme želi i modernizaciju i nuklearni arsenal. A ako Trump i Kim u Vijetnamu potpišu mirovni sporazum kojim bi se nakon 65 godina konačno formalno završio rat na Korejskom poluotoku, Kim bi mogao iskoristiti taj dokument da zauzvrat zatraži povlačenje američkih snaga s poluotoka - što zauzvrat ostavlja Južnu Koreju izloženu napadu sjevernog susjeda.

Stratforov stručnjak: Summiti nemaju pobjednike i gubitnike

S druge strane, viši strateški analitičar američke geopolitičke obavještajne tvrtke Stratfor, Rodger Baker, smatra da summiti poput ovoga nisu natjecanja u kojima se određuju pobjednici i gubitnici. On je u analizi prošlogodišnjeg summita u Singapuru možda najuvjerljivije izložio argument da se radilo o dalekosežnoj promjeni paradigme u odnosima SAD-a i Sjeverne Koreje.

Unatoč svom nepovjerenju i suprotstavljenim interesima dviju strana, taj summit je otvorio mogućnost da se prekine višedesetljetni ciklus njihovih neprijateljskih odnosa. A dvije presudne stvari koje je summit postigao su, tvrdi Baker: prvo, klanjanje političkih zapreka koje su sprečavale normalni i redoviti dijalog između Washingtona i Pjongjanga; i drugo, opunomoćivanje podređenih dužnosnika i birokrata da sami ispregovaraju detalje dogovora, nudeći i tražeći taktičke ustupke u skladu sa širom strategijom svoje strane. 

SAD i Sjeverna Koreja, naime, nikad nisu uspostavili normalne diplomatske odnose, što je otežavalo komunikaciju i otvaralo prostor za nesporazume. Washington je prije Trumpa uvijek postavljao normalizaciju bilateralnih odnosa kao moguću nagradu, a zaustavljanje nuklearnog programa kao preduvjet za pregovore. Trump je zaključio da su razgovori dobri sami po sebi i da je mogućnost konačnog dogovora vrijedna rizika. U tom smislu, vjerojatno je u pravu - čak i ako pregovori potpuno propadnu, to što je Pjongjang prekinuo provocirati svijet opasnim testiranjem projektila i atomskih bombi predstavlja znatan napredak. No za Južnu Koreju i druge susjede koje Kimov militarizam ugrožava, to neće značiti puno ako Trump dozvoli da ga Kim prevesla.