VOLIM dobre trilere. Kriv sam. Još ako se događaju u Britaniji i sadrže aspekte policijskih procedura i kompleksnih zapleta oko serije umorstava, onda je moja krivnja još veća. Mogu slobodno reći da sam za tu vrstu sadržaja fah-idiot (milosrdni dar za komentatore mojih tekstova), dakle osoba koja će pogledati svašta iz žanra s kritičkim aparatom gotovo potpuno isključenim.

Oprez! Tekst može sadržavati spoilere

Nema previše iznenađenja...

Kada ste već odgledali mnoštvo priča koje nalikuju onoj koju vam Fool Me Once pokušava ispričati, onda za vas i nema previše iznenađenja. Već znate što će vas čekati – neko umorstvo ili dva - u ovom slučaju glavna junakinja Maya Stern (Michelle Keegan) ostala je bez muža, koga su joj upucali pred očima, a prije toga i bez sestre, stradale u nečemu što bi trebalo podsjećati na provalu koja je pošla po zlu, ali mi naravno znamo da to nije baš tako.

Tu je naravno i neka priča iz prošlosti, u seriji koja nas poziva da budemo prevareni po tisućiti put, radi se o muževoj prošlosti i nečemu mračnom što se zbilo kada je još bio dječak, ali izgleda kao da ga je isti mrak pratio i u zreloj dobi, a njegova žena ima to za otkriti tek nakon što je on pokopan.

Tu je naravno i policijska istraga sa simpatičnim detektivom Samijem Kierceom (Adeel Akhtar) uparenim s partnerom koji mu, razumljivo, ne odgovara i s kojim će ući u mnoštvo usiljeno komičnih situacija, kao i neminovno klupko misterije koje će se razgranati u desetinu pravaca i involvirati desetinu likova, što ćete ih morati pamtiti ne biste li uspjeli slijediti proceduralnu logiku radnje.

Jako volim zamisliti te story boardove u njihovoj završnoj fazi, kada se pisanje ovakvih romana i scenarija za ovakve serije napokon privede kraju. Dok gledamo, naravno, mi vidimo samo fragmente, ali dobri autori trilera moraju znati, kada sami sebi priču predstave u njenoj cijelosti, sagledati je i našim očima i reći "OK, sada znam koliko i gledatelj".

Na početku ću predstaviti tri mystery boxa da povučem pažnju. Onda ću otkriti što je u jednom na kraju prve epizode – recimo implicirati da je Mayin muž još uvijek živ, ali to će rezultirati formiranjem makar dva nova mystery boxa i udica i dalje vuče.
I sve je to lijepo na papiru (ili tabli).

Međutim, da bi svaki od ovih narativnih konstrukata funkcionirao, da bi nas udice vukle i da bi nas uopće bilo briga što će nam se obznaniti na svakoj sljedećoj okuci labirinta, mi jednostavno prije zanimljive priče moramo imati zanimljive LIKOVE i ponajviše dobre karizmatične glumce koji ih tumače. To je glavno pravilo svakog dobrog trilera i svakog valjano skrojenog labirinta – on mora imati svoju Arijadnu da nas kroz njega vodi.

Potpuno neuvjerljiv lik

Problem s Fool Me Once je upravo što nema Arijadnu, već AriJADNU. 

Moguće je da bi lik Maye Stern u tumačenju neke druge glumice bolje funkcionirao, iako i samo na nivou scenarija on ima podosta problema, ali dovoljno nam je da vidimo to lice zamrznuto u opsegu dva staklasta izraza kojima Michelle Keegan dočarava tugu, sreću, bol, stres, ljubav, ljutnju, radost, zadovoljstvo, pa da poželimo radije gledati u zid pored sebe no u slike na ekranu.

Ne volim biti negativan, ali za takav lik koji nosi traume ratnog zločina i bol gubitka dvoje najbližih ljudi, za dočaravanje osobe koja u sebi potencijalno vodi nezamislive emotivne i misaone bitke, naša glavna glumica jednostavno nema širinu. Maya bi doista trebala biti okosnica serije, ali joj se prosto ne vjeruje. 

I odmah da kažem – nije problem u činjenici da je lik Maye vojna pilotkinja i ratnica sposobna spakovati troduplo veće muškarce od sebe. Svatko tko krene u tom pravcu i kaže nešto u stilu – jest, sad imam povjerovati da je ova ljepotica vozila helikopter po bliskoistočnim ratištima, slobodno mu pokažite priču o Priyi Adhikari, bivšoj sudionici u natjecanju za Miss Nepala koja sada vozi najteže spasilačke misije na Himalaje.

Ne radi se o tome. Kada Michelle to radi, zapravo kada bilo što radi, bilo da obara grdosije jiu-jitsuom ili sprema doručak svojoj kćeri, ja se ne mogu otrgnuti od pomisli – ti ženo jednostavno nisi ta, ovo nije tvoja kći, već neko dijete koje su ti doveli sa strane, a taj tip od dvije tone sam pada ne bi li ti pomogao da nas uvjeriš da si badass i da se u tebe zaljubimo i za tvoju dobrobit i sigurno strepimo pri svakom oštrom skretanju priče. 

Važilo je oduvijek – dobre serije oslanjaju se na dobre i zanimljive likove, one lošije na zaplet, ali i te oslonjene na zaplet čak i kada nam je kritički aparat utišan, i kada ste fah idiot, moraju nam dati minimum zanimljivosti i zavodljivosti likova da bismo ih pratili, a ovdje, pored Maye/Michelle, cijeli cast djeluje smušeno, osim iole živahnog DS Kiercea i nedovoljno iskorištenog Richarda Armitagea u ulozi njezinog muža Joea.

I potpuno su nebitna onda sva otkrivenja koja se dese, svi obrti dizajnirani da nas šokiraju jednostavno - fulaju. Haker priča detektivu o malverzacijama pharma kompanije, a vi umjesto da su vam širom otvorene oči i da pravite paralele s onim što se nama događa i što nama zlikovci rade, zijevate i trudite se ne zaspati.

Na kraju, dozvolite i da spojlamo, jer ovu mučnu seriju ne vrijedi štedjeti, kada se Maya na koncu žrtvuje ne bi li srušila loše momke i bude upucana s nekoliko hitaca u torzo, ne možemo osjetiti čak ni navijačko zadovoljstvo - tugu i šok ni u ludilu ne bismo mogli osjetiti, jer je svaki razumniji gledatelj ovakav ishod priželjkivao od početka, bojeći se da i sam ne posegne za oružjem i okrene ga sebi.

U tom trenutku prisjetio sam se tragikomičnog trash filma Scorchy iz 1976. s očajnom Connie Stevens koja glumi ne tako bistru plavušu detektivku što vija krimose po Seattleu, koju je scenarist umjesto sretnog kraja, valjda u nekom pokušaju samosvijesti, na kraju častio antiklimaksom pa je stari bos u finalnom obračunu obara na zemlju i upucava – and the credits roll.

Kao da su i sami tvorci tog filma željeli reći - trpjeli ste je sat i pol, red je bio da vas ovako častimo. Slične samosvijesti naravno nema u Fool me once i Mayin poraz se pretvara u pobjedu te se ona umirući uspijeva osvijestiti i svezati sve konce u svoju korist.

Zaslužujete bolje

A kada se na kraju, poslije 18 godina (ovdje sam očekivao da se pojave roboti i leteći automobili jer se iz sadašnjosti transportiramo u 2040.), obznani da je Mayina kći rodila djevojčicu koju će nazvati po svojoj majci heroini. Umjesto da se naježim i pustim suzu, sjetio sam se kako mi je onomad kada sam završio Scorchy u obrnutoj reakciji naspram namjere redatelja bilo jako žao iritantne piskutave, priglupe Jackie Parker u tumačenju Connie Stevens, koja je i kao glumica i kao lik u tom krš filmu zaslužila daleko bolje, za razliku Michelle Keegan i njene Maye Stern.   

A bolje zaslužujete i vi – bili fah idioti za trilere ili ne. Ne dajte se prevariti, niti dvaput niti jednom i Fool me once zaobiđite u širokom luku.