U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Ovo je priča o dvojici suigrača koji su zajedno osvajali titule u HSV-u, a sudbine su im se ispreplele u Drugom svjetskom ratu, kad je jedan od njih postao zapovjednik koncentracijskog logora, a drugi je u isti bačen kao zarobljenik.

TMURAN je jesenski dan u rujnu 1933. godine. Na maglovitoj i za veliki grad tada prilično neuglednoj željezničkoj postaji u Hamburgu se dva čovjeka opraštaju jedan od drugoga. U desetljeću prije toga pokorili su njemački nogomet, postali veliki prijatelji i zvijezde i zajedno su sanjali najveće stvari.

Svaki rastanak mora biti barem malo tužan ako je one koji odlaze jedan od drugog zajedno držalo nešto stvarno. Takav je i ovaj, barem na prvu. Ali, u njihovom posljednjem stisku ruke ima nešto čudno i zagonetno te nešto što promatraču kazuje da ova priča nije gotova. Više od toga, u toj naizgled nevinoj slici kao da se vidi nagovještaj katastrofe, bujica koja je dugo potiskivana i samo čeka da izbije na površinu i naplati dugove. Slika poprima morbidne obrise.

Tako to barem zamišljaju i opisuju oni koji pišu povijest pa s naknadnom pameću vide stvari koje tada nisu. No, tog hladnog jutra prijatelji su se rastali, vrlo vjerojatno s obećanjem da će se uskoro vidjeti i nadom da će ih put još jednom spojiti. Naivno, baš onako kako svatko od nas nekome obeća da će mu ta osoba biti jednako važna i kada je više ne vidi.

Ono što dva naivna prijatelja i suigrača ne znaju, a mi s naknadnom pameću dobro znamo je da će im se putevi doista ukrstiti. I to u najsramotnijoj točki ljudske povijesti. Asbjorn Halvorsen, Norvežanin koji odlazi s postaje u Hamburgu, završit će u koncentracijskom logoru. Otto Harder, čovjek koji na toj postaji ostaje, bit će zapovjednik tog koncentracijskog logora.

Siledžija i budući nacist dobio je ime po prvom crnom profesionalcu u zemlji s kojom će uskoro zaratiti

Otto Fritz Harder rođen je 1892. godine u Braunschweigu, gradu u središnjoj Njemačkoj poznatom po srednjovjekovnim utvrdama, koji je u 19. stoljeću postao najrazvijeniji željeznički grad te regije i ključna veza između sjevera i zapada zemlje.

Harder je bio talentiran nogometaš pa je već sa 16 godina dobio poziv od Eintrachta iz Braunschweiga, daleko najboljeg kluba u gradu. Tamo je dobio svoj prvi i jedini preživjeli nogometni nadimak - Tull.

Nadimak je dobio zbog svog stila igre, koji je neodoljivo podsjećao na Waltera Daniela Tulla, nogometaša Tottenhama koji je postao prvi crni profesionalni nogometaš u Engleskoj već 1909. godine, koja je u tom pogledu bila jedna od prijelomnica za budućnost otočkog nogometa. Isti nogometaš je gostovao kod Eintrachta, što je i nagnalo njemačke novinare na ovu nesvakidašnju usporedbu.

Kao klinac je dobivao šanse tek u prijateljskim susretima, ali vrlo brzo je njegova nevjerojatna fizička moć došla do razine da je bio nadmoćan deset godina starijim igračima i postao je dio prve momčadi. Kao i za svakog drugog igrača za kojeg ne postoje videodokazi, o njegovoj igri su se razvili mitovi.

Prema njima je bio nešto između Lionela Messija, Pelea, Ronalda, spartanskog kralja Leonidasa i Tyra, germanskog boga rata. No, pažljivim iščitavanjem njemačkih izvora može se kolokvijalno reći da je Harder bio pravi nogometni siledžija i "bully".

"Prolazio je kroz protivnike kao kroz maslac. Nije mijenjao smjer, samo bi trčao, a oni su se od njega odbijali prije nego što bi loptu svom snagom razvalio u mrežu", piše Kicker u spomen gorostasnom napadaču.

Navijači mu nisu dali da ode na postaju s koje će kasnije ispratiti prijatelja. Maskiran je pobjegao iz kluba

Brzo je postao ključan igrač kluba i dobio je poziv sa sjevera zemlje koji je bilo teško odbiti, od tada obećavajućeg, ali još uvijek ne gigantskog HSV-a. Harder je prihvatio poziv, ali su navijači Eintrachta imali drugačije planove.

Nisu mu dali da ode na vlak na postaji s koje će desetak godina kasnije ispratiti prijatelja u neizvjesno sutra. Pritisak javnosti bio je velik i Harder je popustio te je ostao još jednu sezonu kod kuće.

No, iduće ga ništa nije moglo zaustaviti. U ljeto 1912. godine otišao je u gradić udaljen 25 kilometara kako bi se na miru ukrcao u vlak za Hamburg. Više njemačkih izvora se kune da je bio prerušen kako ga nitko ne bi prepoznao i još jednom probao zaustaviti. "S namjerom dođoh u veliki grad", promrmljao je sebi u bradu Tull i zakoračio u svoju novu životnu pustolovinu.

U ratu se opijao i u rovovima se borio mjesecima za par kilometara blata. Postao je njemački junak

No, ta je pustolovina, barem se tako činilo, bila kratkog vijeka. Izraubana, geopolitički neposložena i ekonomski devastirana Europa ušla je u najveći sukob u povijesti kada je disident i terorist iz Bosanskog Grahova ubio jednog od najmoćnijih ljudi na svijetu, austrougarskog prijestolonasljednika.

Svijet se zaustavio na četiri godine kako bi zatvorio otvorene račune, a nogometaši su odjednom dobili puno ozbiljniju šansu da postanu idoli masa. Harder je svoju šansu iskoristio i 1915. se prijavio kao dragovoljac.

Poslan je na blatna polja između Njemačke i Francuske na kojima su mladići sa svih strana svijeta mjesecima ginuli u tisućama kako bi osvojili nekoliko metara blata. Harder se istaknuo svojom ulogom u prvom pravom svesvjetskom sukobu. 

Kao ratni drug bio je omiljen u svojoj četi, često se opijao i pušio. Više puta je bio ranjavan kao svaki pravi prašinar (koje su u Njemačkoj zvali "prednjim svinjama" s obzirom na to koliko su bili izloženi suparniku za pokolj) te je zaradio Željezni križ, jedno od najznačajnijih vojnih odlikovanja u pruskoj, a kasnije i njemačkoj ratnoj povijesti. 

Svijet se prividno i barem nakratko pomirio, a Harder se vratio svojim profesionalnim obvezama na nogometnom travnjaku. Vrlo brzo je postao prva velika nacionalna nogometna zvijezda i počeo je ispisivati najsjajnije stranice HSV-ove povijesti. S druge strane tog romana, uz puno manje pompe, u grad je stigao i obrazovani tip iz Norveške.

Dijete pekara i trgovac brodovima stigao je u Njemačku

Šest godina mlađi Halvorsen rođen je u Sarpsborgu, gradu na jugu Norveške s pogledom prema Sjevernom moru. Bio je dijete pekara i kućanice te se već u najranijim danima počeo baviti nogometom i pomagati u obližnjim lukama.

Pokazalo se vrlo brzo da je dobar u obje djelatnosti. Već 1917. godine je kao kapetan predvodio Sarpsborg do osvajanja norveškog kupa s 18 godina i 318 dana, čime je do danas ostao najmlađi kapetan u povijesti tamošnjeg nogometa kojem je to pošlo za rukom.

S 19 je bio u reprezentaciji Norveške koja je iznenadila na Igrama u Antwerpenu i došla do četvrtfinala, a mladi i fini centarhalf odlikovao se sjajnim pregledom igre i kontrolom utakmice. Nakon četiri godine u svom rodnom gradu, 1921. se odlučio za transfer u HSV.

Njegov odabir nije bio slučajan. Osim što je želio igrati nogomet na velikoj sceni, Halvorsen je bio već vrlo priznat i u svom profesionalnom zvanju, trgovini brodovima. Relativno bliska i druga najveća pomorska luka u Europi bila je logičan izbor za obje njegove karijere.

Kako je stvoren njemački gigant

Današnji drugoligaš HSV je po svim kriterijima gigant njemačkog nogometa. Bivši prvak Europe iz osamdesetih godinama je nosio nadimak Bundes Dino, kao jedini klub koji nijednom nije ispao iz najvišeg ranga njemačkog nogometa.

Taj rekord držao je od osnivanja Bundeslige kakvu danas poznamo 1963. pa sve do 2018. godine, kada je konačno kapitulirao, izbjegavajući ispadanje za dlaku godinama. Prvu pravu veliku momčad HSV je sagradio dvadesetih godina, dvije godine nakon što je ujedinio tri najveća hamburška prijeratna kluba - Hamburger FC 88, SC Germaniju 1887 i FC Falke. U prvoj od dvije velike zlatne ere klupske povijesti su ključnu ulogu imali baš protagonisti ove priče.

Halvorsen je odmah unaprijedio momčad, u kojoj je ostao 12 godina. Tada se nije igralo jedinstveno prvenstvo, nego bi prvaci regija turnirom na kraju sezone odlučili tko je najbolja momčad u državi. U 12 Halvorsenovih godina tamo Hamburg je kao prvak sjeverne regije otišao na završnicu čak osam puta.

Već u drugoj Halvorsenovoj sezoni HSV je stigao do naslova. U finalu je odigrao dvaput remi s Nürnbergom. No, u uzvratu je suparnik nakon brojnih ozljeda ostao sa samo sedam igrača na terenu, što je bilo ispod potrebnih osam igrača, pa je Nürnberg diskvalificiran, a HSV-u je automatski dodijeljena titula.

No, tada je HSV ušao u povijest kao džentlmenski klub. "Nemamo pravo na takvu titulu", poručili su iz Hamburga i ljubazno odbili odluku saveza koji ih je proglasio prvakom. No, već iduće sezone, 1923. godine, HSV je postao prvak Njemačke i bila mu je to prva prava nacionalna titula.

Isti uspjeh ponovili su i pet sezona kasnije s momčadi koju se smatra jednom od najdominantnijih u povijesti njemačkog nogometa. Na završnicu su stigli bez poraza, a tamo su najprije svladali Schalke (4:2) i Konigsberg (4:0).

U polufinalu su 8:2 razbili jedan tada simpatičan klub koji će poslije i imati nekog uspjeha - Bayern München, a u finalu je Hertha pala 5:2. Halvorsen i Harder su bili jako povezani, ne samo kao prijatelji izvan terena u nekom drugačijem nogometu i drugačijim vremenima nego i kao najvažniji dvojac ekipe. 

Halvorsen je marljivo kupio lopte u sredini terena i slao ih naprijed, a Harder ih je još marljivije trpao u gol. U 211 njegovih registriranih prvenstvenih ogleda za HSV zabio je nevjerojatnih 378 golova.

"Bio je miljenik naroda. Kad je jurio po terenu s loptom u nogama, publika je jurila na sjever, na zapad, na jug, na istok. Kuda god bi on išao po terenu, tim putem je trčala i publika oko igrališta i na terenu", pisao je novinar Kickera još 1925. o Harderu.

Navijači su za njega imali i posebnu pjesmicu koja puno bolje zvuči i ima smisla na njemačkom: "Harder Tull war eine Null." "Ako igra Harder Tull, već je tri prema nula", skandirali su navijači HSV-a svom idolu.

Već je prije rata postao njemački reprezentativac, a u 15 utakmica zabio je 14 golova. Hamburgov rast primijetili su i u njemačkom savezu i na pamet im je pala pomalo luda ideja prvi put u povijesti. Ponudili su Halvorsenu da zaigra za njemačku reprezentaciju, a kako bi lakše "izdao" svoju domovinu, obećali su mu i kapetansku vrpcu. Halvorsen im se ljubazno zahvalio na ponudi.

Pad HSV-a i uspon nacističke zvijeri. Je li puno prije rata sve bilo jasno?

Rane tridesete nisu bile pretjerano uspješne za HSV. Već ostarjela kičma momčadi je polako gubila korak za konkurencijom, a brutalni njemački mediji su jednu od svojih najvećih zvijezda već ranije bacili pod autobus.

"Harder Tull je pravi Null (nula)", napisali su njemački novinari još 1926., poslije poraza Njemačke od Švicarske, kada se Tull oprostio od nacionalne vrste. Nakon titule 1928. počeo je konačan pad velike HSV-ove generacije, a glavne teme uskoro su postale neke sasvim druge stvari.

Hitler je pokušavao, prvo nasilno pa perfidno pa legalno, osvojiti lokalnu, a onda i nacionalnu vlast i postajao je sve moćniji. Njegove ideje o moćnoj i velikoj naciji nisu zaobišle nijedan segment života, pa tako ni sport. 

Harder se 1932. učlanio u Nacionalsocijalističku partiju. Netom prije nego što se Halvorsen vratio u Norvešku, HSV je odigrao počasnu utakmicu. Uoči utakmice je intonirana himna, a norveški istražitelj i učitelj povijesti Jurgen Kowalewski se kune da je njegov sunarodnjak bio jedini igrač koji nije podignuo ruku.

"Ne postoji nijedan znak da je Halvorsen bio svjestan onog što se sprema. Njegov odlazak ne bih povezivao s usponom nacista na vlast. Zapravo ne postoji nijedan dokaz da im se on bitno suprotstavljao sve do puno kasnije", rekao je u intervjuu za BBC.

Ako su Halvorsenove emocije i promišljanja bili upitni, Harderovi su bili čvrsti kao stijena. Visok, plav i snažan, utjelovljivao je ideal superiorne germanske rase i nacisti su shvatili da im može jako dobro poslužiti.

Čovjek koji je izgledao kao srednjovjekovni jurišnik je dio rasističkih ideja prihvatio i javno, a rasističke i šovinističke misli jednog od najboljih igrača HSV-a u povijesti sve su se češće mogle čuti u sve kontroliranijim i fašizmu sve naklonjenijim medijima.

U takvom duhu su se Halvorsen i Harder rastali spomenutog rujanskog jutra, s pomalo tupim pogledom u neizvjesnu budućnost. Tull je došao još jednom stisnuti ruku čovjeku koji je tako puno dao njemačkom klubu, a posljedično i njemačkoj naciji.

Halvorsen je razbjesnio Hitlera. Na najsramotnijim Igrama u povijesti mu je postalo jasno što se sprema

Olimpijske igre u Berlinu 1936. bile su prva prava i velika šansa nacističkoj Njemačkoj da svoju "prirodnu" nadmoć i čeličnu volju, jasno navođenu Führerovom vizijom, demonstrira cijelom svijetu. Ostat će to po mnogočemu najkontroverznije Igre ikad i crna mrlja u njihovoj povijesti, kada je praktički cijeli planet skrušeno došao gledati eksperiment jednog psihopata.

Postoje na stotine priča stranih sportaša koji su tada bili u Berlinu i koji su izbliza doživjeli lice zla. Na tom se licu, brižno popeglanom kako bi se predstavilo svijetu u najboljem svijetlu, vidjelo da postoji previše ljudi za koje rat okončan 18 godina ranije nije riješio baš ništa.

Halvorsenova priča je jedna od tih. On je vrlo brzo po povratku u Norvešku postao glavni tajnik i predsjednik nogometnog saveza, a reprezentacija je tada bila uređena po principu da ga je to automatski učinilo i izbornikom nacionalne vrste.

Norveška se plasirala na prve Igre poslije 16 godina. U prvom kolu je bez problema riješila Tursku 4:0, a u četvrtfinalu joj je s druge strane stigla goropadna Njemačka, koja je u prvom kolu odvalila Luksemburg 9:0. 

Neki kažu da je Hitler volio nogomet, drugi kažu da ga nije gledao nikad, ali jedno je sigurno - bio je svjestan da je to jedini sport koji se smatralo globalnim u tadašnjim gabaritima. Bitnije od toga, Hitler je znao da se tadašnja inačica nogometa razvila na Otoku.

A pobijediti Engleze u njihovoj igri bio bi uzvišen čin dostojan teutonskog trona, moralna pobjeda nad omraženim protivnikom i najava onoga što će im se dogoditi ako pokušaju zaustaviti njegove planove u Europi. S tom mišlju Hitler je došao na četvrtfinale, a susret protiv Norveške bio je prva zabilježena nogometna utakmica kojoj je prisustvovao kao prvi čovjek države.

Dobro, Führer očito nije bio najbolji kladioničar pa nije računao da će Poljaci senzacionalno maznuti Veliku Britaniju u četvrtfinalu 5:4. Svjestan da je susret s velikim rivalom nemoguć, ali željan da osvajanjem zlata pokaže da su Nijemci i u nogometu bolji, stigao je na utakmicu.

Otišao je, tvrde očevici, deset minuta prije kraja. Norveška je u 7. minuti povela, u 83. minuti je potvrdila pobjedu i s 2:0 otišla u borbu za medalju, a bijesnog Hitlera, koji je svojoj mladeži naložio da oblijepe cijeli Berlin propagandnim posterima o savršenom njemačkom nogometnom stroju, poslao je kući da popije barem 15 lijekova za smirenje. Ili onih suprotnih, nebitno.

Norveška je na koncu uzela broncu pobjedom nad Poljskom, što joj je ostala jedina medalja s nekog velikog natjecanja u povijesti. Za Halvorsena je to bio prvi posjet svojoj drugoj domovini. Onaj drugi bit će mnogo, mnogo manje ugodan.

Uspon u SS-u vodio je neizbježnom

Samo godinu dana nakon što je ušao u partiju, Harder je postao SS-ovac. Isprva organiziran kao privatna garda nacističkog vodstva, Schutzstaffel je uskoro postao najmoćnije oružje u borbi s rasnim i političkim neprijateljima njemačkog naroda.

O Harderovom životu znamo vrlo malo do početka rata, kada se od stadionskih reflektora povukao u odaje Nacionalsocijalističke partije, gdje je sve brže stjecao ugled, status, ali i nove funkcije koje će mu mnogo godina kasnije presuditi.

Sedam dana prije službenog početka rata pozvan je da služi kao stražar u koncentracijskom logoru Sachsenhausenu. Samo par mjeseci kasnije preseljen je u logor Neuengamme kraj Hamburga. Uskoro je promoviran i u redove uprave logora, čime je postao aktivni kreator najstrašnijih uvjeta za život koje ovaj planet pamti.

Halvorsen je htio slobodnu Norvešku. To ga je stajalo života

Njemačka je 1940. odlučila pokrenuti veliku operaciju Weserübung s ciljem osvajanja sjevera Europe, odnosno Norveške i Danske. Prvi udari započeli su u travnju, a norveška vojska je kapitulirala točno dva mjeseca kasnije i do kraja rata je ostala pod upravom Berlina.

Kao i u većini zemalja pod njemačkom okupacijom, organiziran je pokret otpora, a Halvorsen je bio jedna od najvažnijih figura u Norveškoj. Bio je dio komisije za organizaciju norveškog sporta, a njegova ostavština u Njemačkoj činila ga je prihvatljivim kompromisom za naciste.

No, Norvežani su upravo sport koristili kao ključnu platformu za otpor. Preko njega su regrutirali nove članove, a iza organizacije sportskih utakmica i događaja često su stajali tajni sastanci o tome kako se boriti protiv njemačke propagande i podignuti duh okupiranom narodu.

Odlučili su bojkotirati sve sportske događaje organizirane pod njemačkom šapom i kompromitirati sunarodnjake koji su prihvatili sudjelovanje na takvim događajima. Jedna od poznatih akcija bila je kada su upropastili njemački turnir u klizanju tako da su se večer prije ušuljali u dvoranu u Oslu i zasuli cijelo klizalište pijeskom.

Da je uhićen za neku od tih radnji, upitno je bi li ga čak i nacistička vlast žestoko kaznila. No, 1942. je ulovljen u djelu koje se ne oprašta. Prilikom racije jednog podruma nacisti su pronašli primjerke Bulletinena i Whispering Timesa.

Riječ je o novinama koje su prenosile informacije s britanskih radiopostaja stanovništvu koje je sanjalo slobodu. Halvorsen je uhićen i optužen da je u tajnosti radio na tome da se sav "slobodarski tisak" ujedini zbog lakše distribucije.

Završio je najprije u zatvoru u Norveškoj. Tamo je bio godinu dana, a svom bratu je u pismu poručio: "Gladan sam i jako se bojim da će me poslati u Njemačku." Njegovi strahovi su se uskoro obistinili. Nijemci su u operaciji "Noć i magla" veliku većinu vođa otpora odveli u koncentracijske logore u Europi. Naziv akcije jasno označava i njenu svrhu - svaki od njih trebao je netragom nestati.

Epopeja po koncentracijskim logorima

Prva postaja na križnom putu bio mu je logor u Natzweileru, u planinama anektirane istočne Francuske. Tamo je radio fizički najzahtjevnije zadatke u kamenolomu, ali će godinama kasnije priznati da je nekad imao i povlašten status kod njemačkih čuvara koji su ga se sjećali kao velike nogometne zvijezde.

Tamo je bio jedan od 504 norveška zatvorenika, a preživjelo ih je 266. Malo ili nimalo hrane, užasni higijenski uvjeti, razvoj svakojakih bolesti i iživljavanje čuvara bili su svakodnevna pojava za stotine tisuća nepodobnika diljem Europe. Dvije godine kasnije, bitno oslabljen i bolestan, završio je u logoru južno od Frankfurta.

Bio je na samrtnoj postelji, a kasnije je opisao to iskustvo: "Smiješno je da to zovu krevet za smrtno bolesne. Sjećam se da je taj krevet bio pun uši i raznih kukaca. To je krevet na koji se dolazi umrijeti."

No, uspio se izvući i pred sam kraj rata, u travnju 1945. godine, našao se u Neuengammeu, logoru samo dvadesetak kilometara udaljenom od stadiona na kojem je nekoć HSV-u donosio svjetsku slavu. Samo mjesec dana ranije jedan od najbrutalnijih koncentracijskih logora napustio je glavni zapovjednik - Otto Harder.

"Najgori od svih logora"

Harderov uspon kroz redove SS-a započeo je krajem tridesetih, a strelovito se nastavio i početkom 40-ih godina prošlog stoljeća. U drugom mjesecu po nalogu Reichstaga Neuengamme, dotadašnji podlogor u sastavu Sachsenhausena, postaje samostalni logor.

Plan je bio koristiti zatvorenike koncentracijskog logora u tvrtkama za proizvodnju oružja i za građevinske projekte u sjeverozapadnoj Njemačkoj. U mučnim uvjetima trebalo je iscijediti logoraše i uz što manje troškova, a što više terora dobiti najbolju moguću radnu snagu.

Harder je 1944. postao narednik, uskoro i poručnik, pa je tako dobio zadatak da vodi satniju od otprilike 60 ljudi koja je upravljala spomenutim logorom. Licitirati užasom bilo kojeg koncentracijskog logora i uspoređivati ga po jezivosti i dehumanizaciji s nekim drugim je pomalo morbidno, ali Neuengamme je često nosio titulu "najgoreg od svih logora", a Harder je bio jedan od arhitekata strave u njemu.

"Čak i kad ga usporedimo sa svim drugim logorima, ovdje je bilo nesnosno", stoji u izvješću koji su Saveznici pripremili za kasnija suđenja u Nürnbergu.

Od 1938. do 1945. u njemu je zatočeno preko 100 tisuća ljudi, a umrlo ih je preko 50 tisuća. Ostatak (barem većina) se nije spasio, već su ili premješteni u drugi logor ili su umrli nedugo nakon oslobađanja logora zbog uvjeta koji su u njemu vladali.

Nisu se sreli, ali Halvorsen je na svojoj koži osjetio stravu i užas koje je kreirao njegov bivši suigrač

Prema svim norveškim izvjestiteljima, a dosad ih je barem deset detaljno proučavalo ovu priču, Halvorsen i Harder nisu se sreli nijednom otkad je Norvežanin postao zatvorenik, a potom i logoraš nacističkog režima.

No, to ne znači da nije iskusio sav teror koji je njegov bivši suigrač kreirao u Neuengammeu. Prilikom oslobođenja logora spasio ga je Crveni križ iako je prvo bio preslab da bi ga transportirali kući. Kasnije je u intervjuu za norveške novine rekao: "Gladovanje je najokrutnija stvar. Bolovi u trbuhu su neizdrživi. Ne možete ni zamisliti što smo sve radili samo da otupimo taj osjećaj."

Bolestan i slab, Halvorsen je preuzeo nove uloge, a Harder je proglašen ratnim zločincem

Nakon rata Halvorsen se vratio radu u Norveškom nogometnom savezu kao glavni tajnik i tamo je, između ostalog, osmislio te implementirao novi i bolji ligaški sustav. Prvi potez po povratku bio mu je slanje obećanih ulaznica za utakmice ljudima koji su s njim preživjeli logorske strahote. No, izmučen i bolestan, umro je od posljedica tifusa u siječnju 1955. godine.

Ipak, sudbina ga je još jednom prije toga odvela u Hamburg. Prvi put je onamo stigao kao zvijezda, drugi put kao neljudsko biće, a treći put kao tajnik saveza i reprezentacije koja je igrala Svjetsko prvenstvo u Švicarskoj.

Kicker piše da se Halvorsen tom prigodom prije početka turnira sastao s izbornikom Zapadne Njemačke i skorim prvakom svijeta Seppom Herbergerom te Georgom Xandryjem, ključnim čovjekom njemačkog saveza.

Pružili su si ruku pomirenja, a njemački mediji izvještavali su o tome da je "zaboravljeno sve što se dogodilo". Halvorsen nije učinio ništa da pokuša promijeniti taj dojam. Svi koji su ga znali, rekli su da je do kraja života više-manje šutio o svemu što je doživio u logoru. Čak je i pomagao njemačkim sportašima da izbore nastup 1952. godine na Zimskim olimpijskim igrama u Oslu. "Sportaši nisu ništa krivi i ne bi trebali ispaštati", bila je njegova poruka.

Harder je u noći sa 16. na 17. travnja 1945., kada su Britanci bili već vrlo blizu, naredio evakuaciju i uklanjanje svih tragova o ubojstvima i drugim zvjerstvima koja se tamo činilo. No, ubrzo je pronađen i uhićen. Tek 1947. je izveden pred sud u hamburškoj kući Curio u Rothenbaumu. 

Priča o dva čovjeka, ljudskosti i moralu

Optužbe su obuhvaćale počinjenje ratnih zločina, posebice sudjelovanje u ubojstvima i zlostavljanju zatočenika. Proglašen je krivim i osuđen najprije na 15 godina zatvora, što je kasnije smanjeno na deset, dok su dva njegova potporučnika osuđena na smrt vješanjem. Nijemci su kasnije spekulirali da ga je od takve kazne spasilo to što je nekoliko puta mijenjao logore i ni za jedan se nije mogao smatrati prvooptuženim iako je praksa govorila sasvim suprotno.

Ipak, po tadašnjem zakonu o rehabilitaciji, britanske vlasti su ga pustile iz zatvora malo prije Božića 1951. Do 1956. godine, kada je umro nakon operacije crijeva, radio je kao agent za osiguranje u Bendestorfu, naselju iz kojeg treba otprilike 15 minuta i do HSV-ovog stadiona, na kojem je sijao paniku suparničkim obranama, i do Neuengammea, u kojem je sijao smrt.

Bio je to posljednji čin priče o velikoj nogometnoj generaciji te ljudima koji su završili na suprotnim stranama povijesti i sukoba koji je promijenio shvaćanje politike, morala i ljudskosti. Šesnaest godina nakon Harderove smrti Njemačka je u službenoj brošuri prilikom organizacije Svjetskog prvenstva dio programa posvetila njemu kao jednom od najboljih njemačkih nogometaša i idola mladih.

Javnost je burno protestirala i brošure su povučene. Harder je tako posthumno prošao cijeli krug, od polubožanstva do gnjušanja. Njegovu ostavštinu Nijemci su bacili pod bus u nadi da će takvo zatajivanje nekadašnjih nacionalnih idola jasno poslati poruku u svijet kako su dani zločina i kolektivnog ludila daleko iza njih.

Harder unatoč svemu i danas ima posebno mjesto u HSV-ovom klupskom muzeju kako bi se mlade generacije poučilo o velikom igraču koji je kreirao jednu od najvećih priča njemačkog nogometa, ali i jedno od najmračnijih mjesta u ljudskoj povijesti. Na posebnom mjestu u muzeju je priča o trenutku kada je Tull došao posljednji put stisnuti ruku svojem prijatelju.

Ta priča, ako ste je pažljivije pročitali, ima tri glavna lika - Halvorsena, njegovog suigrača Tulla i njegovog krvnika Hardera. I stoji kao vječni podsjetnik na ono što dva čovjeka mogu napraviti zajedno kada sanjaju iste stvari te, još više od toga, što su sposobni napraviti jedan drugom kada se ti snovi razlikuju.