Foto: 123rf

NIJE se odrekla određenih vrsta namirnica niti svog slobodnog vremena i malih životnih veselja - odrekla se svega onog što ljudima stvarno toliko smeta kada žele (p)ostati fit i zdravi - bez uspona i padova.

Izgubiti 30 kilograma nije mala stvar, a zadržati tu idealnu kilažu duže od deset godina - e to je dostignuće kojem teže mnogi pretili ljudi. A moguće je to postići. Samo treba promijeniti neke važne stvari u svom životu. Presložiti prioritete, otkloniti smetnje i uživati u životu. Tako lako!

Dakle, u ovoj priči nećemo pričati samo o tome da je za vitku liniju potrebna dijeta, kakva dijeta i kakve je vježbe potrebno raditi. Pričat ćemo o onim manje vidljivim i manje opipljivim stvarima, a koje su jako često presudne za neki novi mentalni sklopu u glavama svih onih koji su postigli neke svoje ciljeve. Konkretno - (p)ostati fit, kao što je to odavno postala i Jenn W., autorica ovog teksta objavljenog na Pop Sugar portalu. 

1. Odrekla sam se vježbi kojih se grozim 

Kada sam krenula u svoju avanturu bila sam fokusirana isključivo na unos i potrošnju kalorija pa sam se tako uhvatila u koštac s HIIT treningom. Radila sam svakakve vježbe sve dok nisam shvatila da me neke od njih jednostavno čine - mrzovoljnom. Činilo mi se da zbog njenih vježbi jednostavno pregorim i na kon treninga se osjećam - koma. Sve dok nisam shvatila da ja nisam samo mast i mišići, da i moje unutarnje ja treba vježbe koje me neće ubiti u pojam već od kojih ću se stvarno osjećati dobro. I zato sada bez imalo grižnje savjesti biram samo one vježbe od kojih se osjećam super. 

2. Odrekla sam se odricanja od neke vrste hrane 

Izbaciti neke namirnice i neke važne nutrijente iz prehrane stvarno nije održiv način mršavljenja. Zato se nikada nisam fokusirala na izbacivanje kruha i slatkoga, samo sam s vremenom naučila u takvim namirnicama uživati rjeđe, odnosno, one loše zamijeniti dobrima pa u njima uživati kada god osjetim potrebu za njima. Tako sam s vremenom shvatila, nakon što sam se "pomirila" sa svojim organizmom, koliko su me stare navike koštale ne samo linije već i raspoloženja. Primjerice, tek sada vidim da mi od gumenih bombona koža postane nekako loša, da se od instant žitarica sva napuhnem, a od pržene hrane sam sva troma. Zato ih danas rado i izbjegavam, no nikada se neću odreći malo rođendanske torte, malo pizze ili kojeg koktela. 

3. Odrekla sam se i brojanja kalorija 

Smatram da su kalorije danas turbo precijenjena i da je planiranje obroka prema točno zadanom broju kalorija jedna psihološka igra koja baš i nema puno smisla ako znamo da na našu težinu i naš obujam utječu i brojni drugi faktori - količina sna, stupanj hidratacije, razina stresa, intenzitet vježbe i aktivnosti. Ali i ne samo to - ako ćemo shvatiti da je hrana zapravo gorivo koje nam treba da budemo aktivni, onda nam neće toliko biti važan broj kalorija koliko je važna kvaliteta samih namirnica. 

>>>Odrekla sam se šećera na mjesec dana. Znate što mi se sve dogodilo?<<<

4. Odrekla sam se i samokažnjavanja kada malo posrnem 

Ima dana kada jedem više ili manje, i dana kada vježbam s voljom i kada uopće ne vježbam. Čak i danima. Ali više se zbog toga ne živciram niti se kažnjavam odricanjem od hrane ili tjeranjem na vježbu. 

5. Odrekla sam se i upala mišića 

Znate, kada tek krenete s jednom intenzivnom kurom vježbanja bolni vam mišići dođu kao neki ponos jer eto - pokazatelj su koliko ste radili. No, s vremenom shvatite da ta bol ne bi trebala biti prisutna i da bol zapravo znači da ste malo pretjerali pa vam mišići (glasno) javljaju da je vrijeme za malo odmora. I tu više nema pogovora. Kada smo premoreni, ostajemo i odmaramo. 

6. Odrekla sam se vježbi koje će me isklesati samo na nekim mjestima 

Ispočetka je moja težnja bila usmjerena na to da na kraju svog puta imam ravan trbuh, čvrstu stražnjicu i vitkije noge, ali sam shvatila da ljubav prema fitnessu i ljubav prema sebi ne može biti samo usko targetirana. Tek kada sam shvatila da ovime nagrađujem cijelo svoje tijelo, da radim sve kako bi moje tijelo bilo sposobno učiniti sve brže i lakše - tek sam tada spoznala i tu ljubav prema sebi. To je motivacija, ta spoznaja koliko sam napredovala od prije, koliko je moje tijelo sada sposobno. To je ono što me svih ovih deset godina drži i dalje toliko motiviranom i toliko "poslušnom".