Priča o soli i papru, dva začina koja su definirala zapadnjačku kuhinju
SOL I PAPAR su dva najprisutnija sastojka u zapadnjačkoj kuhinji i danas se mogu pronaći na gotovo svakom stolu. Iako se čine kao sasvim prirodan par, njihova povijest i put ka tome da postanu kamen temeljac modernog kuhanja su komplicirani i zanimljivi.
Sol je tisućljećima igrala značajnu ulogu u ljudskoj povijesti, ne samo kao začin i prirodni konzervans već i kao pokretač trgovinskih odnosa i oblik platnog sredstva. Papar također ima dugu i zanimljivu povijest te dominira svjetskom trgovinom gotovo dva tisućljeća.
Sol
Sol ili natrijev klorid je mineralna tvar neophodna za ljudsko zdravlje. Glavni je izvor natrijevih i kloridnih iona u ljudskoj prehrani, koji igraju ključnu ulogu u održavanju ravnoteže tjelesnih tekućina, funkcioniranju živaca i mišića te kontroli krvnog tlaka i staničnog volumena.
Tijelo koristi natrij za održavanje razine tekućine, a ravnoteža tekućine i natrija je neophodna za pravilno funkcioniranje tijela. Sol je jedini kamen koji redovito jedemo i svaki dan moramo konzumirati oko šest grama natrijevog klorida kako bismo održali svoje tjelesne funkcije.
Rana društva lovaca i sakupljača dobivala su svu potrebnu sol iz mesa i krvi životinja koje su lovili, a narod Masai iz istočne Afrike još uvijek pije krv svoje stoke kako bi unio dovoljno soli u organizam.
Međutim, kako su se ljudska društva počela baviti poljoprivredom, sol je postala roba koja se morala pronaći ili nabaviti trgovanjem. Najranija nalazišta na kojima se skupljala sol mogu se pronaći u Kini i Europi, a starost im se procjenjuje na otprilike 8000 godina.
Drevni Egipćani su rudarili sol iz isušenih jezera i riječnih korita te su je skupljali isparavanjem morske vode. Obilje soli omogućilo je Egipćanima stvaranje viška hrane i jačanje gospodarstva zemlje kroz domaću i vanjsku trgovinu.
Vrijednost njezinih konzervansnih svojstava dovela je do upotrebe soli kao platnog sredstva, pogotovo u počecima razvoja vojske starog Rima. Engleski izraz za plaću, salary, dolazi od latinskog salarium, što znači sol.
Međutim, prije početka industrijskog doba sol je bila dovoljno rijetka da su ljudi zbog nje vodili ratove. Prije izuma rashladnih uređaja soljenje je bilo jedan od načina konzerviranja hrane jer većina štetnih bakterija ne može rasti u uvjetima s visokim sadržajem soli. Ali sol također mijenja način na koji doživljavamo hranu, naglašavajući sve ostale okuse i čineći hranu ukusnijom.
Papar
Crni papar je višegodišnja drvenasta zimzelena biljka penjačica za koju se smatra da potječe iz južne i jugoistočne Azije, a poznat je u indijskoj kuhinji od najmanje 2000. godine prije Krista. Grozdovi papra su vrlo sitni, s plodovima promjera oko 5 mm, a rastu poput ribizla.
Crni papar ima bogatu povijest vezanu za trgovinu začinima i dugo je bio toliko vrijedan da se često koristio kao platno sredstvo. Papar je pronađen u nosnicama mumije Ramzesa II., egipatskog faraona koji je umro 1213. godine prije Krista. Grci su papar koristili kao začin za vino, ali ga nisu koristili u pripremi jela.
Papar je znatno dobio na popularnosti otkako su Rimljani osvojili većinu Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Europe te otvorili trgovačke putove prema Indiji. U rimskim lukama, kao što je Ostia, papar se skladištio u posebnim skladištima zvanim horrea. Poznata rimska kuharica De re coquinaria uključuje papar u većinu recepata.
Alarik, kralj Vizigota, uključio je 1300 kilograma papra kao dio otkupnine koju je tražio od Rima kada je opsjedao grad u petom stoljeću. Nakon pada Rima posredničku ulogu u trgovini začinima su prvo preuzeli Perzijanci, a zatim Arapi.
Do kraja ranog srednjeg vijeka najvažniji dijelovi trgovine začinima bili su pod čvrstom islamskom kontrolom. Uspon talijanskih gradova, posebice Venecije i Genove, velikim je dijelom financiran trgovinom začinima. Pretjerana cijena crnog papra tijekom srednjeg vijeka i monopol nad trgovinom koji je držala Italija bili su jedan od poticaja Portugalcima da potraže morski put do Indije.
Luj XIV.
Sol i papar postali su najčešći začini u zapadnjačkoj kuhinji zbog kombinacije različitih povijesnih čimbenika, uključujući njihovu dostupnost, važnost u očuvanju hrane i smanjenju upotrebe većine drugih začina nakon završetka srednjeg vijeka.
Kombinacija soli i papra kao osnovnih kuhinjskih začina navodno je postala popularna u Francuskoj u sedamnaestom stoljeću zahvaljujući okusnim preferencijama Luja XIV. Prema legendi, francuski kralj je zahtijevao da njegova hrana bude lagano začinjena, preferirajući korištenje samo soli i papra.
Francuska kuhinja koja se razvila tijekom njegove vladavine pomogla je učvrstiti poziciju soli i papra kao dominantnih začina u zapadnjačkoj kuhinji. S vremenom su sol i papar postali dva najčešća začina zbog svoje svestranosti, dostupnosti i sposobnosti da poboljšaju okus širokog spektra namirnica.