MILENIJALCI, prva generacija odrasla uz internet u kući i mobitele na fakultetu, predvode promjene u suvremenom svijetu. Godinama su ih otpisivali i smatrali žrtvenim jarcima, no čini se da je tome došao kraj. Ova generacija više nema strpljenja ni interesa za zastarjele običaje samo kako bi udovoljila starijima ili slijepo poštovala tradiciju, piše YourTango.

Kulturni jaz između boomera i milenijalaca može se objasniti različitim faktorima, no umjesto da se razgovori svode na međusobna optuživanja, možemo se usredotočiti na dobre ideje koje donose upravo milenijalci.

1. Korištenje čekovnih knjižica

Većina ljudi danas je napustila korištenje čekova, a to je još jedna stvar za koju milenijalci nemaju strpljenja. Prema financijskom autoru Andrewu Van Damu, broj ljudi koji ispisuju papirnate čekove drastično je pao od 2000. godine. "Tada se", piše Van Dam, "šest od deset bezgotovinskih transakcija, poput kupnje, darova i plaćanja računa, obavljalo čekovima. Samo dva desetljeća kasnije taj je omjer pao na tek jednu od dvadeset."

Uz online plaćanja, razne aplikacije i debitne kartice na mobitelu, milenijalci imaju bolje načine plaćanja. Ipak, obično sačuvaju nekoliko papirnatih čekova za svaki slučaj. Kad je riječ o vođenju evidencije, većina godinama nije usklađivala čekovnu knjižicu, već u najboljem slučaju povremeno provjeri mobilno bankarstvo kako bi istražili neobičnu naplatu nakon obavijesti iz banke.

2. Plaćanje fiksne telefonske linije

Prema izvješću Nacionalnog centra za zdravstvenu statistiku, gotovo 76 % odraslih i 87 % djece živi u kućanstvima bez fiksne linije. S promjenama u infrastrukturi, tehnologiji i naglaskom na praktičnost, većina ljudi ionako koristi mobitel za komunikaciju, čak i od kuće.

Milenijalci jednostavno nemaju interesa plaćati fiksni telefon. Naravno, to nije isključivo njihov izbor, iako su bili jedna od prvih generacija koja je prigrlila prelazak na mobilne telefone. Danas je mobilna usluga pouzdanija, uređaji su pristupačniji, a većina poslovnih i privatnih očekivanja oslanja se na njihovu upotrebu.

Zanimljiv je novi trend među roditeljima milenijalcima i mlađom generacijom X koji, zabrinuti zbog vremena koje djeca provode pred ekranima, uvode novu vrstu fiksne linije za osnovnoškolce kako bi komunicirali s prijateljima. Time odgađaju dobivanje prvog mobitela i uče djecu vještinama razgovora na sigurniji način. Ipak, za sebe, milenijalci i dalje preferiraju pametne telefone.

3. Odlazak u trgovački centar

Nekad omiljena aktivnost milenijalaca u tinejdžerskim godinama, odlasci u trgovačke centre, stvar su prošlosti. Ekonomski pisac Nelson D. Schwartz u članku "Ekonomija (i nostalgija) umirućih trgovačkih centara" tvrdi da pad popularnosti centara nije samo posljedica društvenih trendova, već i rastuće financijske nesigurnosti te ogromnog porasta nejednakosti u prihodima.

Nisu svi trgovački centri propali. Nejednakost u prihodima omogućila je procvat luksuznih centara s dizajnerskim buticima kao što su Gucci i Prada. U međuvremenu, trgovine namijenjene srednjoj klasi gube bitku jer je odjeća jeftinija online, a internetska kupnja štedi vrijeme prezaposlenim obiteljima.

4. Dječja igra bez nadzora

Iako je to možda bilo ključno iskustvo njihovog djetinjstva, mnogi roditelji milenijalci sigurnosti svoje djece pristupaju na potpuno drugačiji način. Alarmantne vijesti lako dostupne na internetu usadile su dublji osjećaj straha, kao i priče o susjedima koji zovu policiju ako vide djecu kako se igraju sama u dvorištu.

Roditelji su danas zaštitnički nastrojeniji nego ikad, a prosječna dob u kojoj djeca počinju samostalno izlaziti sve je viša. Voze ih u školu, ograničavaju im igru bez nadzora izvan kuće i drže ih pod budnim okom. Za mnoge roditelje milenijalce, koncept "slobodnog roditeljstva" (free-range parenting) predstavlja prevelik rizik.

5. Korištenje zvona na vratima

S obzirom na sklonost oslanjanju na mobitel za većinu svakodnevnih aktivnosti, od naručivanja namirnica do obavljanja posla, ne čudi što su milenijalci gotovo sami odgovorni za propast industrije zvona na vratima. Uz jednostavnu poruku "tu sam", većina ljudi ne mora ni izlaziti iz automobila kad nekoga dolazi pokupiti, bilo da je riječ o prijatelju ili prvom spoju - što baš i nije dobra ideja.

6. Pisanje pisama rukom

Unatoč kratkotrajnom oživljavanju pisanja pisama tijekom karantene 2020. godine, milenijalci se uglavnom oslanjaju na tehnologiju kako bi ostali u kontaktu s dragim ljudima. Kao prva generacija koja je od djetinjstva koristila e-poštu, njihov odnos prema rukom pisanim pismima značajno je drugačiji.

Online zajednice, društvene mreže te praktičnost poruka i videopoziva omogućili su mlađim generacijama, uključujući milenijalce, da održavaju odnose bez da ikad uzmu olovku u ruke. To je postalo i temelj mnogih veza koje se održavaju i razvijaju online.

7. Korištenje javnih prostora poput knjižnica

Mnogi milenijalci, posebno muškarci, propuštaju iskustva takozvanih "trećih mjesta" - javnih prostora izvan doma i posla. Mjesta poput javnih knjižnica i parkova postala su nedostupna zbog propadajuće infrastrukture, troškova prijevoza i nedostatka sredstava za javne prostore.

Studija o socijalizaciji iz 2018. godine pokazuje da ljudi danas provode gotovo 70 % više vremena kod kuće, ne nužno zbog vlastitog izbora, već zbog nedostatka infrastrukture koja bi podržala stvarne zajednice.

Zamislite da želite raditi iz kafića kako biste porazgovarali s nekim i izašli iz kuće. Porasle su cijene svega - kave s mlijekom, goriva, parkiranja... Povrh svega, borite se za utičnicu za bateriju starog laptopa čiju si zamjenu ne možete priuštiti. Rad od kuće ili druženje kod prijatelja postaju jedine razumne opcije.

8. Ostavljanje govornih poruka

Studija Pew Research Centra iz 2015. otkrila je da većina poziva koje milenijalci upućuju ide prema bliskim prijateljima i obitelji. Ne osjećaju potrebu ostaviti govornu poruku ili tražiti da ih se nazove natrag - jednostavno će pokušati ponovno kasnije.

Neki se čak i iznerviraju kad im netko ostavi govornu poruku. To ima smisla, jer će se telefonski broj ionako prikazati kao propušteni poziv. Očekuje se da će osoba koju su zvali jednostavno shvatiti poruku i uzvratiti poziv.

9. Zaustavljanje taksija na cesti

Za milenijalce koji žive u većim gradovima, zaustavljanje taksija na cesti postalo je krajnja nužda. S rastućom popularnošću aplikacija za prijevoz poput Ubera, nema razloga stajati na ulici ili se probijati kroz promet kad se sve može riješiti putem telefona.

Aplikacije nude sigurnost, jednostavnu komunikaciju, transparentnost cijena i, naravno, praktičnost. Iako je ova promjena uzrokovala potres na tržištu taksi usluga, ona odražava promjenjive norme i tehnologije s kojima se milenijalci susreću cijeli život. U nekim gradovima, poput New Yorka, ljudi i dalje dižu ruku za taksi, ali gotovo svugdje drugdje aplikacije dominiraju.

10. Kupovanje papirnatih salveta

Iako se čini neobičnim, jedna od staromodnih stvari za koje milenijalci nemaju strpljenja jest kupnja papirnatih proizvoda poput salveta. Kako je prije nekoliko godina napisala Eve Peyser za The Cut: "Milenijalci su prepametni da bi nasjeli na marketinške trikove 'velikih proizvođača salveta'. Na kraju krajeva, salvete su samo lošija verzija papirnatih ručnika. To vas doista potakne na razmišljanje."

Mnogi milenijalci jedu u pokretu, na putu do posla ili dok voze djecu, pa za praktičnost tijekom obroka preferiraju papirnate ručnike umjesto tradicionalnih salveta. To odražava i promjenu normi: milenijalci daju prednost uštedi vremena i učinkovitosti umjesto sjedenju za stolom kod kuće.

11. Život u velikom gradu

Preferencije milenijalaca u pogledu stanovanja već se dugo mijenjaju. Godinama su zbog visokih cijena bili prisiljeni iseljavati se iz većih gradova, gdje su stariji stanovnici kupili nekretnine ili potpisali ugovore o najmu po kontroliranim cijenama dok je život još bio pristupačan.

Kako osnivaju obitelji i napreduju u karijeri, prisiljeni su birati jeftinija, pristupačnija i sigurnija predgrađa. Tko im onda može zamjeriti što više nemaju interesa za život u velikom gradu? Čak i za one koji ne osnivaju obitelji, rastući troškovi života u urbanim središtima čine štednju ili financijsko planiranje gotovo nemogućim.

Ako ne zarađujete barem prosječnu plaću, jedva ćete plaćati stanarinu, a kamoli štedjeti, otplaćivati kredite ili podmirivati režije.